Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/15 (M. K. i R. K.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-142/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-142/15, rješavajući apelaciju Miroslava Knježevića i Radinke Knježević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Knježevića i Radinke Knježević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 041484 12 Rev od 16.

oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Knježević i Radinka Knježević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica) iz Zenice, koje zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice podnijeli su 10. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 041484 12 Rev od 16. oktobra 2014. godine.

2. Prvoapelant i drugoapelantica su podnijeli tužbu protiv Željezara „Zenica“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom su, između ostalog, tražili da sud utvrdi da im pripada pravo na otkup stana pobliže opisanog u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 041484 10 P od 19. septembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelantice.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio nespornim da je prvoapelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da su prvoapelant i drugoapelantica tuženom podnijeli 18. maja 2000. godine zahtjev za kupovinu predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, da je Služba za opću upravu i stambene poslove općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) donijela rješenje od 23. oktobra 2006. godine kojim je utvrđeno da je prvoapelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer prvoapelant, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nije u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za njegov povrat. Dalje je utvrđeno da je predmetni stan rješenjem Službe od 31. oktobra 2006. godine vraćen tuženom kao nosiocu prava raspolaganja na istom, te da je tuženi naknadno predmetni stan dodjelio po važećoj rang listi. Također, u odnosu na rješenja Službe, Općinski sud je istakao da se ne može upuštati u ocjenu zakonitosti i pravilnosti rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine, odnosno u upravni postupak koji je proveden od strane nadležnog upravnog organa iz razloga što je to stvar drugog postupka, odnosno upravnog postupka. Zbog toga, upravni postupak koji je prethodio donošenju navedenog rješenja, Općinski sud ne može preispitivati, kao ni odluke donesene u upravnom sporu (član 12. stav 1. ZPP-a). Postupanje upravnog organa, a time i zakonitost rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine parnični sud ne može da cijeni, zato što je vezan za konačnu odluku donijetu u upravnom postupku, kojom je prvoapelantu u ovom postupku utvrđeno da je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da su nebitni navodi prvoapelanta i drugoapelantice da predmetni stan nije proglašavan napuštenim.

5. Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao da prvoapelant i drugoapelantica nemaju stanarsko pravo na predmetnom stanu tako da isti ne mogu kupiti prema odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

6. Prvoapelant i drugoapelantica su podnijeli žalbu protiv prvostepene presude u kojoj su, između ostalog, naveli da prvostepeni sud nije cijenio savjesno i brižljivo dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi su naveli da se to posebno odnosi na rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine, koja ne sadrže klauzulu konačnosti, niti klauzulu pravosnažnosti. Istakli su da su za te upravne akte saznali tek u toku predmetnog parničnog postupka, jer im nikada nisu bili uručeni. Također su istakli da su predmetni stan napustili poslije 4. aprila 1998. godine, te da nisu imali obavezu da podnose zahtjev za povrat stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti je bilo osnova da im se utvrđuje prestanak stanarskog prava i donosi rješenje upravnog organa o vraćanju stana tuženom. Smatrali su da je minimum pravilnog postupanja prvostepenog suda kod donošenja prvostepene presude bio da donese odluku o prekidu postupka do okončanja postupka kod upravnog organa povodom donesenih upravnih rješenja koja nemaju klauzulu konačnosti niti pravosnažnosti. U konačnom, prvoapelant i drugoapelantica su naveli da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da im ne pripada pravo na otkup na predmetnom stanu.

7. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 041484 11 Gž od 7. septembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba prvoapelanta i drugoapelantice i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju presude Kantonalani sud je, između ostalog, naveo da su tačni navodi da rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine ne sadrže klauzulu konačnosti, niti klauzulu pravosnažnosti. Iz sadržaja zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da punomoćnik prvoapelanta i drugoapelantice nije isticao nikakve navode koji se odnose na navedena rješenja Službe, tj. nije isticao da ta rješenja nisu konačna ili pravosnažna ili da je pokrenut postupak za preispitivanje navedenih rješenja kod nadležnih organa, niti je predlagao prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da, ako su prvoapelant i drugoapelantica smatrali da je u parničnom postupku potrebno utvrditi činjenicu jesu li navedena rješenja konačna i pravosnažna, trebali su istaći takvu tvrdnju i predložiti dokaze za utvrđivanje tih činjenica, kao i na okolnosti da su pokrenuli postupak za osporavanje tih rješenja pred nadležnim organom i o tome predložiti i izvesti dokaz i staviti prijedlog za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja eventualnog postupka za poništenje navedenih rješenja Službe. Međutim, kako to prvoapelant i drugoapelantica nisu učinili u toku postupka pred prvostepenim sudom, iako su prema odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku bili dužni iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, iznošenje takvih činjenica tek u žalbi suprotno je odredbi člana 207. stav 1. navedenog Zakona kojom je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

9. Nadalje je Kantonalni sud naveo da prvostepeni sud pravilno smatra da se ne može upuštati u ocjenu zakonitosti i pravilnosti navedenih rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine, odnosno u upravni postupak koji je proveden od strane nadležnog upravnog organa iz razloga što je to stvar drugog postupka, odnosno upravnog postupka. Pravilno smatra prvostepeni sud da postupanje upravnog organa, a time i zakonitost rješenja Službe od 23. oktobra 2006. godine parnični sud ne može da cijeni, zato što je vezan za konačnu odluku donijetu u upravnom postupku, kojom je prvoapelantu u ovom postupku utvrđeno da je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da su nebitni navodi prvoapelanta i drugoapelantice da predmetni stan nije proglašavan napuštenim. Cijeneći sve navedeno, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i na osnovu činjenica utvrđenih na osnovu izvedenih dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari a prije svega to da je prvoapelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu za koji oni traže da se utvrdi da im pripada pravo na otkup. Stoga je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari, kao neosnovan, jer prvoapelant i drugoapelantica nemaju stanarsko pravo na predmetnom stanu tako da isti ne mogu kupiti prema odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 041484 12 Rev od 16. oktobra 2014. godine odbijena je revizija prvoapelanta i drugoapelantice izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju presude je Vrhovni sud naveo da su bez osnova tvrdnje prvoapelanta i drugoapelantice da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda kroz navode da tuženi nije sudu dostavio upravna rješenja od 23. oktobra 2006. godine i 31. oktobra 2006. godine da sadrže klauzulu pravosnažnosti i da ti akti nisu uručeni prvoapelantu i drugoapelantici. Nasuprot tome, a kako je punomoćnik prvoapelanta i drugoapelantice, prvi put u žalbi istakao navode u odnosu na navedena rješenja Službe, Vrhovni sud je istakao da je osnovano drugostepeni sud odbio da uvaži te u žalbi iznijete navode i pri tome pravilno ocjenio da prvoapleant i drugoapelantica nisu pružili dokaze da bez svoje krivnje nisu mogli iste iznijeti do zaključenja glavne rasprave.

12. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno odbio žalbeni prijedlog prvoapelanta i drugoapelanta o prekidu postupka, s obzirom da uz žalbu oni nisu priložili niti ponudili dokaze o tome da je kod Službe pokrenut ili u toku postupak za poništenje upravnog rješenja od 23. oktobra 2006. godine kojim je u odnosu na prvoapelanta utvrđen prestanak stanarskog prava ili ponavljanje upravnog postupka, a niti te dokaze prvoapelant i drugoapelantica nude niti prilažu uz reviziju. Zatim je Vrhovni sud naveo da se ne mogu prihvatiti navodi revizije da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda kroz navode da su prvoapelant i drugoapelantica predmetni stan napustili poslije 4. aprila 1998. godine, pa da nisu ni bili u obavezi da podnose zahtjev za povrat stana. Drugostepeni sud je osnovano našao da je pravilno stanovište prvostepenog suda da preispitivanje upravnih rješenja (Službe) u parničnom postupku nije dopušteno.

13. Kod utvrđenih činjenica da je prvoapelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, Vrhovni sud je istakao da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da njemu i drugoapelantici pripada pravo na otkup predmetnog stana u smislu odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pri tome, navodi revizije da predmetni stan nije proglašavan napuštenim su bez utjecaja na postupak i drugačiju odluku u ovom predmetu. Isto tako, neprihvatljivi su prigovori pogrešne primjene materijalnog prava kroz navode da je predmetni stan njihov dom pozivom na član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s obzirom da oni nisu dokazali da su u skladu sa važećim zakonskim propisima koji se odnose na povrat imovine ishodili odluku o potvrđivanju stanarskog prava. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

Apelacioni navodi

14. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da im je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, prekršeno njihovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava prvoapelant i drugoapelantica vide u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da im nije dozvoljeno da izvrše otkup predmetnog stana primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, oni navode da redovni sudovi potpuno „prelaze“ preko činjenice da rješenja Službe na sebi ne sadrže niti klauzulu konačnosti, niti pravosnažnosti u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. S tim u vezi navode da takva upravna rješenja u materijalnom smislu nemaju nikakvu osnovanost, jer su oni dokazali da u vremenskom rasponu propisanom Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nisu napuštali predmetni stan pa tako niti je predmetni stan proglašavan napuštenim, te stoga oni nisu imali potrebu ili obavezu da podnose zahtjev za povrat predmetnog stana. S obzirom na navedeno, pravoapelant i drugoapelantica smatraju da imaju pravo na otkup stana jer im stanarsko pravo nije prestalo na zakonit način, a da su oni diskriminisani u odnosu na ostale građane Bosne i Hercegovine koji su ostvarili pravo na otkup stanova a time i pravo na dom i imovinu.

Relevantni propisi

15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 16/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/02, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Svaki nositelj stanarskog prava, […], može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu:

prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati twdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utwdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju daje navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanekprotiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503 02), kao i kad se utvrdi da apelant nije ,,žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se prvoapelant i drugoapelantica pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

20. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da prvoapelant i drugoapelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava koja su naveli u apelaciji, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na dom, prava na imovinu, prava na slobodu kretanja i prebivališta i zabranu diskriminacije nema ništa što ukazuje da prvoapelant i drugoapelantica imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/15 (M. K. i R. K.) | Sudska praksa | Aktio