Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/17 (B. B.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-490/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-490/17, rješavajući apelaciju Blaška Božića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Blaško Božić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004142 14 Uvp od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blaško Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004142 14 Uvp od 10. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo finansija RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. Prvostepenim upravnim aktom odbijen je apelantov zahtjev za usaglašavanje rješenja od 13. novembra 2007. godine sa rješenjem od 11. aprila 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za poništenje rješenja od 13. novembra 2007. godine i apelantov zahtjev za isplatu preplate.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je rješenje od 11. aprila 2001. godine rješenje o utvrđivanju poreske obaveze apelanta po osnovu poreza i doprinosa za lična primanja poslodavca i zaposlenog radnika za određeni period, a da je rješenje od 13. novembra 2007. godine rješenje o naplati poreske obaveze iz apelantove imovine, koje je doneseno jer apelant nije izmirio svoje obaveze po rješenju od 11. aprila 2001. godine. Vrhovni sud je pojasnio da se radi o dva rješenja koja su donesena u različitim postupcima, tj. u postupku utvrđivanja poreske obaveze i rješenja o izvršenju tako utvrđene obaveze, koja su pravosnažna i izvršna i koja se nakon njihove pravosnažnosti, a posebno nakon što su i izvršna, ne mogu usaglašavati, a da za to niti postoji osnov. Vrhovni sud je ukazao da je očigledno da zbog neizvršenja obaveza od strane apelanta je postojala obaveza za donošenjem rješenja od 13. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je istakao da je potrebno ukazati da je nakon poništenja rješenja, od 1. jula 2008. godine, u ponovnom postupku izvršeno usaglašavanje svih poreskih obaveza apelanta, ne samo po navedenom rješenju od 11. aprila 2001. godine već i ostalih obaveza određenim rješenjima od 7. aprila 2004. godine i od 6. septembra 2006. godine, te konačno utvrđeno da su sve obaveze izmirene, pa je postupak prinudne naplate konačno obustavljen po svim osnovima zaključkom od 25. avgusta 2010. godine. Vrhovni sud je naglasio da je u navedenom zaključku dato detaljno i potpuno obrazloženje svih utvrđenih obaveza apelanta, provedenih postupaka i izvršenih uplata, a koji je također postao pravosnažan, nakon što je apelant izjavio da protiv istog nema interesa da izjavljuje žalbu. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenog proizlazi da je neosnovan apelantov zahtjev za usaglašavanje navedenih rješenja. Vrhovni sud je istakao da je ista situacija i sa apelantovim zahtjevom za oglašavanje ništavim rješenja od 13. novembra 2007. godine, jer se institut ništavosti ne primjenjuje u izvršnom postupku, već samo u postupku meritornog odlučivanja o glavnoj stvari. Vrhovni sud je također ocijenio da iz navedenog proizlazi da plaćanjem predmetnih obaveza nije došlo do pretplate iznosa obaveze koju navodi apelant, a koje utvrđenje navodima tužbe, a ni zahtjeva apelant nije doveo u sumnju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/17 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio