Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/17 (M. D.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-643/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-643/17, rješavajući apelaciju Milana Domazeta, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Domazet protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003099 16 U od 18. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Domazet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 003099 16 U od 18. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbama člana 144. stav 1. Zakona o PIO RS propisano da će korisniku penzije koji je podnio zahtjev u skladu sa članom 143. stav 2. tog zakona novi iznos penzije biti određen na način propisan članom 142. stav 2. istog zakona, ako je pravo ostvario prema tom zakonu, a ako je pravo ostvario prema propisima koji su važili prije stupanja na snagu tog zakona na način propisan članom 176. stav 2. Zakona o PIO RS. Okružni sud je istakao da se odredbe člana 143. stav 1. Zakona o PIO RS odnose na podnošenje zahtjeva za određivanje novog iznosa penzije na osnovu činjenica za koje je korisnik saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, kao što je u konkretnom predmetu slučaj. Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je odredbama člana 176. Zakona o PIO RS određen način obračuna novog iznosa penzije korisnicima, kojima je pravo priznato prije stupanja na snagu tog zakona i koji su naknadno navršili najmanje godinu dana staža osiguranja. Okružni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o nastavku isplate penzije koja je ponovo određena zbog naknadnog ostvarivanja radnog staža, pri čemu je pravo na penziju mirovalo, a nakon prestanka radnog odnosa je došlo do ponovnog određivanja penzije prema važećem Zakonu o PIO RS, koji određuje način obračunavanja penzije licima kojima je pravo priznato prije stupanja na snagu tog zakona. Okružni sud je istakao da se tuženi u osporenom upravnom aktu poziva na važeće odredbe čl. 142., 143. i 144. Zakona o PIO RS, kojim odredbama je i propisano ponovno određivanje penzije, kao i na odredbe člana 176. stav 2. istog zakona, koje zakonske odredbe je po ocjeni Okružnog suda tuženi pravilno primijenio. Okružni sud je zaključio da kako apelant podnošenjem zahtjeva za ponovno određivanje starosne penzije nije iznio nikakve nove činjenice za koje se saznalo ili koje su nastupile nakon donošenja rješenja o ponovnom određivanju starosne penzije od 30. juna 2014. godine (na koje rješenje apelant nije ulagao žalbu već je 25. maja 2016. godine podnio predmetni zahtjev za ponovno određivanje penzije), da je tuženi pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer mu se trebala ponovo odrediti starosna penzija primjenom odredbi članova 44. – 48. važećeg Zakona o PIO RS.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da mu se trebala ponovo odrediti starosna penzija primjenom odredbi važećeg Zakona o PIO RS), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman