Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5601/14 (S. S.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5601/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5601/14, rješavajući apelaciju Svjetlane Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačke h) i m), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 62 stav (7), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Svjetlane Savić.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu broj 71 0 I 024839 koji je u toku pred Osnovnim sudom u Banjaluci.

Na osnovu člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da po hitnom postupku okonča izvršni postupak broj 71 0 I 024839, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Svjetlani Savić isplati iznos od 500 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka broj 71 0 I 024839, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Svjetlane Savić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26.

septembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 024839 07 I od 31. avgusta 2011. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Savić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26. septembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 024839 07 I od 31. avgusta 2011. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Savić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26. septembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 024839 07 I od 25.

februara 2002. godine, zbog neiscprljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svjetlana Savić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26. septembra 2014. godine. Apelantkinja je do 11. maja 2017. godine dostavila dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1413/13 od 27. jula 2014. godine kojom je usvojio apelantkinjinu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, obavezao Osnovni sud da hitno okonča taj postupak i dosudio apelantkinji naknadu nematerijalne štete, kako je to precizirano u navedenoj odluci.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Irene Jokić (u daljnjem tekstu: tražiteljka izvršenja) zatraženo je 26. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 4. novembra, a Osnovni sud 7. novembra 2016. godine. Tražiteljka izvršenja nije dostavila odgovor.

III.Činjenično stanje

5. Nakon što je Ustavni sud navedenom odlukom broj AP 1413/13 utvrdio kršenje apelantkinjinog prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog dugog trajanja izvršnog postupka, Okružni sud je donio osporeno rješenje broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26. septembra 2014. godine. Tim rješenjem Okružni sud je odlučio o apelantkinjinim žalbama protiv rješenja donesenih u ovom izvršnom postupku o kojima nije ranije bio odlučio, tako što je: a) uvažio njenu žalbu protiv rješenja od 19. aprila 2012. godine (rješenje o dosudi nekretnina kupcu – tražiteljki izvršenja), to rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje; a odbio je: b) njenu žalbu protiv rješenja od 25. februara 2002. godine (o odbacivanju apelantkinjine žalbe protiv rješenja o dozvoli izvršenja), i c) rješenja od 31. avgusta 2011. godine (o odbijanju prigovora protiv rješenja kojim je, nakon djelimične naplate tražiteljke izvršenja, određeno izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja – prodajom apelantkinjinih nekretnina do potpunog namirenja tražioca izvršenja u iznosu od 40.351,85 KM) i navedena rješenja potvrdio.

6. U odnosu na rješenje od 19. aprila 2012. godine, Okružni sud je utvrdio propuste prvostepenog suda u vezi s utvrđivanjem vrijednosti apelantkinjine nekretnine na kojoj je određeno izvršenje, zbog kojih je zaključio da je „postupak prodaje predmetne nekretnine proveden suprotno utvrđenim pravilima, što i rješenje o dosudi predmetne nekretnine čini nepravilnim“ (vidi opširno na str. 6 i 7 osporene odluke). Stoga je Okružni sud to rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno postupanje, s uputama o tome kako treba postupiti u ponovnom postupku.

7. U odnosu na rješenje od 25. februara 2002. godine o odbacivanju apelantkinjine žalbe protiv rješenja o dozvoli izvršenja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud tražio da prigovor koji je apelantkinja izjavila protiv tog rješenja dostavi u dovoljnom broju primjeraka, kako je to propisano članom 109 stav 5 Zakona o parničnom postupku koji se primjenjivao u relevantno vrijeme („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da apelantkinja u ostavljenom roku nije postupila po tom nalogu suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantkinjin prigovor, a zatim iz istih razloga i žalbu koju je apelantkinja bila izjavila protiv tog rješenja. Okružni sud je takođe naveo da apelantkinjini navodi da je „sud mogao i trebao žalbu kopirati a ne odbaciti“ nisu osnovani, budući da navedena odredba ZPP jasno propisuje način postupanja kada podnesci nisu dostavljeni u dovoljnom broju primjeraka.

8. U odnosu na rješenje od 31. avgusta 2011. godine kojim je odbijen apelantkinjin prigovor protiv rješenja od 13. oktobra 2010. godine o promjeni predmeta i sredstava izvršenja do potpunog namirenja tražiteljke izvršenja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sproveo postupak izvršenja popisom, pljenidbom i prodajom apelantkinjinih pokretnih stvari, kako je to bilo određeno rješenjem o dozvoli izvršenja, te da je na taj način tražiteljka izvršenja djelimično namirena. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja nema drugih pokretnih stvari iz kojih bi se mogao namiriti cijeli dug prema tražiteljki izvršenja, zbog čega je, nakon što je to tražiteljka izvršenja predložila, dozvolio promjenu predmeta i sredstava izvršenja rješenjem od 13. oktobra 2010. godine, kojim je određeno izvršenje prodajom apelantkinjinih nekretnina. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantkinjin prigovor protiv tog rješenja. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi o tome da uz prijedlog o promjeni predmeta i sredstva izvršenja nije dostavljen zk. izvadak kao dokaz o vlasništvu, zato što u spisu postoji zk. izvadak iz kog proizilazi da je apelantkinja bila suvlasnica predmetne nekretnine sa dijelom ½, da je u toku izvršnog postupka kupila suvlasnički dio na tim nekretninama i tako postala vlasnica cijele nekretnine. Osim toga, kako je dalje obrazložio sud, apelantkinja tokom postupka nije ni osporavala da je vlasnica predmetne nekretnine. Okružni sud je odbio i druge žalbene prigovore kojima je apelantkinja osporavala zakonitost rješenja od 31. avgusta 2011. godine, uz obrazloženje da prvostepeni sud nije odlučivao suprotno prijedlogu tražiteljke izvršenja, ta da ne postoje ni druge povrede na koje se apelantkinja pozvala (vidjeti detaljno obrazloženje suda na stranici 5 drugostepene presude).

9. U odnosu na utvrđeni ostatak duga od 40.351,85 KM u istom rješenju od 31. avgusta 2011. godine, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi o tome da visina duga nije dobro utvrđena. Naime, Okružni sud je naveo da je visina duga utvrđena „u skladu sa izvršnom ispravom odnosno rješenjem o izvršenju“, te da je u tu svrhu sprovedeno i vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio dokaze o tome da se tražiteljka izvršenja nalazila na redovnom školovanju i da joj „zaključno sa 19. januarom 2009. godine pripada naknada na ime izdržavanja“ u utvrđenom iznosu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud sporni iznos utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke i da se taj iznos odnosi i na glavni dug i na zakonske kamate. Budući da apelantkinja u vezi s tim nije „pružila relevantne prigovore iz kojih bi proizlazilo da utvrđeni iznos nije pravilan“, Okružni sud je zaključio da je i ovaj apelantkinjin prigovor neosnovan.

10. Dalje, Okružni sud je naveo da je tačno da je „presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047267 06 P od 27.10.2010. godine utvrđeno da je [apelantkinjina] obaveza da doprinosi izdržavanju tražioca izvršenja prestala sa danom 23.3.2006. godine“, koja je postala pravosnažna donošenjem drugostepene presude od 8. februara 2013. godine. Međutim, kako je dalje obrazloženo, u vrijeme donošenja osporenog rješenja od 31. avgusta 2011. godine „na snazi je bila presuda ... od 01.06.1995. godine“, koja je predstavljala izvršni naslov u ovom izvršnom postupku. Stoga je Okružni sud zaključio da presude kojima je utvrđen prestanak apelantkinjine obaveze „nisu od uticaja na pravilnost rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja i obavezi koja je utvrđena u iznosu od 40.351,85 KM.“ Okružni sud je naveo da te presude predstavljaju nove dokaze „koji nisu postojali u vrijeme donošenja predmetnih rješenja“, te da one mogu „poslužiti u daljem toku postupka kao osnov za utvrđivanje drugačije obaveze izvršenika od one koja je utvrđena u iznosu od 40.351,85 KM“.

11. Međutim, kako je rješenje o dosudi od 19. aprila 2012. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje (vidi tačku 6 ove odluke), Okružni sud je dao upute prvostepenom sudu da otkloni uočene propuste, između ostalog i vodeći računa o tome „da je izvršna isprava koja je poslužila kao osnov za vođenje ovog postupka u jednom dijelu ostala bez pravnog dejstva [...], o čemu će prvostepeni sud voditi računa prilikom namirenja tražioca izvršenja“.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja navodi da je u jednom dijelu osporenog rješenja Okružnog suda od 26. septembra 2014. godine postupak okončan (u odnosu na rješenja prvostepenog suda od 25. februara 2002. godine i od 31. avgusta 2011. godine), dok je ostali dio vraćen na ponovno postupanje. U odnosu na dio osporenog rješenja kojim je postupak okončan, apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije.

13. Apelantkinja smatra da su joj navedena prava prekršena zato što je rješenje o izvršenju „doneseno po službenoj dužnosti a ne na prijedlog tražioca izvršenja“, te da se na taj način sud „na samom početku postupka stavio na stranu tražioca izvršenja“. Takođe navodi da se „Osnovni sud oglušio na nekoliko podnesenih zahtjeva za izuzeće izvršnog sudije“. Dalje, apelantkinja ponavlja žalbene navode koje je razmotrio Okružni sud, koji se tiču prestanka njene obaveze za izdržavanje tražiteljke izršenja, te osporava i ukupan iznos preostalog potraživanja i način na koji je vještak utvrdio tu preostalu obavezu. Apelantkinja navodi da je sve ove činjenice iznijela i u žalbama koje je razmatrao Okružni sud, ali da je Okružni sud to zanemario i osporenim rješenjem održao na snazi rješenja od 25. februara 2002. godine i 31. avgusta 2011. godine, a da o tim „odlučnim činjenicama“ nije dao bilo kakvo obrazloženje. Takođe navodi da Okružni sud nije uzeo u obzir presudu od 8. februara 2013. godine kojom je utvrđeno da je njena obaveza izdržavanja prestala sa 23. martom 2006. godine. Osim toga, apelantkinja navodi i kako je tekao tok postupka nakon što je Ustavni sud donio Odluku broj AP 1413/13, te ističe da su odluke o njenim prigovorima donesene nakon 10 mjeseci, a o žalbama godinu dana nakon te odluke, kao i da postupak još nije okončan.

14. Na osnovu navedenog, apelantkinja traži da Ustavni sud svojom odlukom ukine osporeno rješenje i rješenje od 31. avgusta 2011. godine i da „donese konačnu odluku ili predmet vrati na ponovni postupak, uz donošenje pravične novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu.“

15. Apelantkinja je 8. maja 2017. godine dostavila Ustavnom sudu podnesak kojim je obavijestila Ustavni sud da izvršni postupak u dijelu koji je osporenim rješenjem vraćen na ponovni postupak i dalje nije okončan. Apelantkinja je navela koje je radnje izvršni sud preduzeo, te da taj sud „nastavlja sa starom 22-godišnjom praksom odugovlačenja i opstrukcije u ovom predmetu“. Stoga apelantkinja traži da Ustavni sud hitno razmotri ovu njenu apelaciju.

b) Odgovori na apelaciju

16. Okružni sud smatra da nisu prekršena prava na koja se apelantkinja pozvala „[i]majući u vidu cjelokupno stanje predmetnog spisa koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi prinudne naplate novčanih sredstava po osnovu izdržavanja malodobnog djeteta“. Okružni sud smatra da su u osporenoj odluci dati razlozi, te navodi da je prvostepenom sudu naložio da u daljnjem toku izvršnog postupka „ima u vidu da je obaveza izdržavanja po osnovu pravosnažne presude prestala sa danom 23.03.2006. godine.“ Kako u konkretnom postupku „nije došlo do konačnog namirenja tražioca izvršenja i kako je rješenje kojim su dosuđene [apelantkinjine] nekretnine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak“, Okružni sud smatra da su proizvoljne i neosnovane apelantkinjine tvrdnje o tome da je diskriminisana.

17. Osnovni sud je iznio hronologiju postupka, a u vezi s predmetom apelacije je izjavio da je, nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak, održao dva ročišta radi razjašnjenja određenih činjenica i pokušaja utvrđivanja vrijednosti nekretnine, određivanja vještaka, sproveo finansijsko vještačenje „kao i druge radnje s ciljem završetka postupka“.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase: Pokretanje postupka Član 3.

(1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražioca izvršenja.

(2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti kao i po prijedlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno. [...] Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Postupci u toku Član 229.

Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na trajanje izvršnog postupka u dijelu koji je osporenim rješenjem vraćen na ponovno odlučivanje

21. Predmetna apelacija se u ovom dijelu odnosi na dužinu izvršnog postupka, koji nije okončan, jer je u tom dijelu Okružni sud osporenim rješenjem ukinuo rješenje o dosudi od 19. aprila 2012. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje, a Osnovni sud još nije okončao izvršni postupak uprkos Odluci Ustavnog suda broj AP 1413/14. Takođe, apelantkinja ukazuje i na pravo na imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju.

22. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i u odnosu na ostale navode koji se tiču prava na imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

b) U odnosu na osporeno rješenje u vezi s rješenjem od 25. februara 2002. godine

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na dio osporenog rješenja kojim je odbijena apelantkinjina žalba protiv rješenja od 25. februara 2002. godine (o odbacivanju njene žalbe kao nedopuštene), Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

25. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

26. Ustavni sud podsjeća na to da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

27. U konkretnom slučaju, sud je, u skladu s članom 109 ZPP koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, zatražio od apelantkinje da prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja dostavi u dovoljnom broju primjeraka, te je obavijestio da će prigovor odbaciti ukoliko ne postupi po zahtjevu. Apelantkinja nije postupila po ovom zahtjevu suda, pa je njen prigovor odbačen kako neuredan rješenjem od 18. januara 2002. godine. Apelantkinja je protiv tog rješenja izjavila žalbu, koja je rješenjem prvostepenog suda od 25. februara 2002. godine takođe odbačena kao neuredna, jer apelantkinja nije na zahtjev suda ni žalbu dostavila u dovoljnom broju primjeraka. Protiv tog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu Okružnom sudu, koji je osporenim rješenjem od 26. septembra 2014. godine tu žalbu odbio. Iz navedenog proizilazi da apelantkinja, i pored jasnih upozorenja i traženja suda, nije postupila po tim zahtjevima i uredila prigovor/žalbu na način kako je to traženo. Stoga, Ustavni sud smatra da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je o ovom dijelu apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

c) U odnosu na osporeno rješenje u vezi s rješenjem od 31. avgusta 2011. godine Pravo na pravično suđenje

29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na dio osporenog rješenja kojim je odbijena apelantkinjina žalba protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 31. avgusta 2011. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

30. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

31. S obzirom na to da apelantkinja osporava rješenje koje je doneseno u izvršnom postupku u kom je apelantkinja izvršenik, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja njenih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim brojnim odlukama, pozivajući se na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, ukazao da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. marta 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 18/04, tačka 40 i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

33. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 31. avgusta 2011. godine. Ustavni sud smatra da tim rješenjem nisu utvrđivana apelantkinjina „nova građanska prava i obaveze“, već je to rješenje doneseno kao procesna radnja predviđena ZIP-om u slučaju kada izvršenje nije moguće na prvobitno označenom predmetu i sredstvu izvršenja, radi potpunog namirenja tražiteljke izvršenja. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem u ovom dijelu ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Ostali navodi

35. U odnosu na ostale navode u vezi s ovim dijelom osporenog rješenja koji se tiču prava na imovinu, na djelotvoran pravni lijek i na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da je u ovom dijelu predmet osporavanja Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 24839 12 Gž od 26. septembra 2014. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelantkinja je primila 28. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija u odnosu na ove navode nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. VII.Meritum a)U odnosu na trajanje izvršnog postupka u dijelu koji je osporenim rješenjem vraćen na ponovno odlučivanje Dužina izvršnog postupka

36. Ustavni sud je, primjenjujući dosljedno praksu Evropskog suda, u predmetima koji pokreću pitanje nemogućnosti efikasnog okončanja izvršnog postupka kontinuirano isticao da član 6 stav 1 Evropske konvencije, koji pruža jasne proceduralne garancije kojim se strankama u sporu obezbjeđuje postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, pruža zaštitu i izvršenja sudske odluke. Tumačenje da se član 6 Evropske konvencije tiče isključivo pristupa sudu i vođenja postupka dovelo bi do situacije koja nije kompatibilna sa principom vladavine prava koje su države ugovornice prihvatile kada su ratifikovale Evropsku konvenciju, a koji je propisan i članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga se izvršenje presude koju je donio sud mora smatrati sastavnim dijelom „suđenja“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, presuda Preduzeće EVT protiv Srbije, presuda od 21. juna 2007. godine, tačka 46 s daljnjim referencama; i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 1404/16 od 15. februara 2017. godine, tačka 31 s daljnjim referencama, i AP 1552/16 od 7. marta 2017. godine, tačka 35 s daljnjim referencama, nisu objavljene, dostupne na www.ustavnisud.ba). S druge strane, kašnjenje u izvršenju presude može biti opravdano u posebnim okolnostima, ali ono ne može biti takvo da ugrožava suštinu prava zaštićenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije (ibid, presuda Preduzeće EVT, tačka 47).

37. Takođe, Ustavni sud kontinuirano ističe da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 ZIP-a Republike Srpske, ali i prema praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Ovo je naročito važno u situaciji kada je Ustavni sud već jednom utvrdio kršenje prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog neopravdane dužine izvršnog postupka i naložio njegovo hitno okončanje, kako što je slučaj u konkretnom predmetu.

38. Naime, kako je već rečeno, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1413/13 od 27. jula 2014. godine usvojio apelaciju koju je apelantkinja bila podnijela zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupku, zato što je zaključio da „nema nikakvog razumnog opravdanja, niti objašnjenja zbog čega Osnovni sud nije ni nakon 18 godina i šest mjeseci okončao ovaj izvršni postupak“, zbog čega „nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka“, jer je zaključio da apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini tog postupka (op. cit. AP 1413/13, tačka 50). Stoga je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na okončanje izvršnog postupka u razumnom roku, obavezao Osnovni sud da hitno okonča predmetni postupak i dosudio apelantkinji naknadu nematerijalne štete.

39. Nakon ove odluke Ustavnog suda, Okružni sud je osporenim rješenjem od 26. septembra 2014. godine donio odluku o žalbama protiv rješenja kako je to već ranije navedeno, između ostalih i o žalbi protiv rješenja od 19. aprila 2012. godine (o dosudi apelantkinjinih nekretnina tražiteljki izvršenja), tako što je u tom dijelu postupak vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud zapaža da od donošenja odluke Okružnog suda i vraćanja predmeta na ponovni postupak, pa do donošenja ove odluke, Osnovni sud i dalje nije okončao izvršni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u tom periodu od skoro tri godine (i od donošenja odluke Ustavnog suda i od vraćanja predmeta na ponovno suđenje) održao samo dva ročišta, da je, kako je navedeno u odgovoru na apelaciju, sproveo finansijsko vještačenje, te da je sproveo „i druge radnje s ciljem završetka postupka“ (iako nije navedeno koje su to radnje), ali da nije okončao predmet koji je po prirodi hitan.

40. Ustavni sud smatra da se iz navedenog ne može zaključiti da je Osnovni sud postupao u ovom periodu s potrebnom hitnošću, niti da je preduzeo adekvatne mjere da sprovede nalog Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1413/14, odnosno da okonča postupak po uputama Okružnog suda koje su date u osporenom rješenju, zbog čega u vrijeme donošenja ove odluke izvršni postupak i dalje traje, sada oko 21 godinu od njegovog započinjanja. Stoga, Ustavni sud smatra da zbog toga što izvršni postupak još nije okončan, i dalje postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

41. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima zbog kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1413/13 apelantkinji dosudio iznos naknade od 5.400 KM zbog toga što izvršni postupak nije bio okončan u periodu od nešto više od 18 godina. U konkretnom slučaju, kako je već rečeno, ovaj izvršni postupak nije okončan ni u narednom periodu od tri godine i pored eksplicitnog naloga Ustavnog suda da se okonča hitno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinji pripada pravo na naknadu za ovaj period od tri godine. S obzirom na konkretnu situaciju i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da uz nalog Osnovnom sudu da preduzme efikasne mjere radi sprečavanja daljnjeg kršenja apelantkinjinih ustavnih prava, odnosno radi okončanja ovog izvršnog postupka, treba dosuditi i iznos od 500 KM na ime satisfakcije apelantkinji zbog toga što izvršni postupak u ovom slučaju, koji je hitan po prirodi, i dalje nije okončan, uprkos ranijoj odluci Ustavnog suda.

43. Ova odluka Ustavnog suda, u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. Ustavni sud je u nizu odluka koje su se ticale neopravdane dužine izvršnog postupka utvrđivao kršenje prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, budući da ovaj problem i dalje postoji, Ustavni sud je u odlukama koje je nedavno donio po ovom pitanju zaključio da je „prekomjerno trajanje izvršnih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred sudovima“, kao i da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na izvršne postupke. Naime, ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje tog postupka koji je u toku, ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1724/16 od 10. maja 2017. godine, tačke 39˗48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/17). U vezi s tim, Ustavni sud je raznim organima javne vlasti dao naloge da donesu mjere radi ubrzanja ovih postupka i njihovog efikasnog okončanja.

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da zauzme drugačiji stav, tim prije što u konkretnom slučaju izvršni postupak nije okončan ni tri godine nakon što je Ustavni sud utvrdio kršenje apelantkinjinog prava zbog dužine ovog istog izvršnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno i apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine izvršnog postupka prekršeno i pravo na imovinu i na nediskriminaciju. S obzirom na to da povredu ovih prava zasniva na identičnim navodima koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nema potrebe posebno ispitivati i apelacione navode koji se odnose na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije.

b) U odnosu na osporeno rješenje u vezi s rješenjem od 31. avgusta 2011. godine

47. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem Okružnog suda od 31. avgusta 2011. godine, kojim je odbijen njen prigovor protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, prekršeno pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i na nediskriminaciju. Kao argumente u prilog toj tvrdnji apelantkinja navodi da je izvršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu tražiteljke izvršenja, da izvršenje „nije dozvoljeno na osnovu izvršne isprave (pravosnažne presude) čime je grubo prekršen ZIPRS“, kao i da je „pravo na izdržavanje poslije punoljetstva nametnuto na silu od strane suda, a ne na osnovu zakona“, odnosno da je sud zanemario presudu kojom je utvrđeno da je apelantkinjina obaveza na izdržavanje tražiteljke izvršenja prestala sa 23. martom 2006. godine.

48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

k) Pravo na imovinu.

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. [...]

49. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

50. U konkretnom slučaju, rješenjem od 31. avgusta 2011. godine, odbijen je apelantkinjin prigovor protiv rješenja kojim je dozvoljena promjena predmeta i sredstava izvršenja, jer je utvrđeno da je izvršenjem na apelantkinjinim pokretnim stvarima tražiteljka izvršenja samo djelimično namirena, te da je izvršenje do potpunog namirenja nemoguće dalje sprovoditi na pokretnim stvarima. Zbog toga je, na prijedlog tražiteljke izvršenja, dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja, i to prodajom apelantkinjine nekretnine. Ustavni sud navodi da je Okružni sud zaključio i obrazložio da donošenjem ovog rješenja, u vrijeme kada još nije bila donesena pravnosnažna presuda kojom je utvrđen prestanak apelantkinjine obaveze izdržavanja tražiteljke izvršenja, nije prekršen ZIPRS, Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje Okružnog suda dovoljno i jasno. Naime, Ustavni sud ukazuje da određivanje prodaje apelantkinjinih nekretnina radi potpunog namirenja tražiteljke izvršenja predstavlja miješanje u njeno pravo na imovinu. Međutim, takvo miješanje je propisano zakonom i za cilj ima namirenje potraživanja tražioca izvršenja, pa se ne može zaključiti da je ono nezakonito ili neproporcionalno cilju koji se ima ostvariti. S druge strane, apelantkinja ovo rješenje osporava i zato što je kasnije, presudom koja je postala pravosnažna 8. februara 2013. godine, utvrđen prestanak njene obaveze da izdržava tražiteljku izvršenja. U odnosu na ove navode, Okružni sud je takođe dao jasno obrazloženje tako što je naveo da naknadno donošenje takve presude nije relevantno za zakonitost ovog rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 31. avgusta 2011. godine, već da predstavlja novi dokaz koji će izvršni sud morati imati u vidu u daljnjem toku izvršnog postupka. U vezi s tim, Okružni sud je takođe dao vrlo jasne upute prvostepenom sudu kako će postupati u ponovnom postupku u dijelu koji je osporenim rješenjem vraćen na ponovni postupak.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

52. U odnosu na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u odnosu na navedeno rješenje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova protiv ovog rješenja. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti tih pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu neosnovani.

53. U vezi s navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, koji sama apelantkinja nije čak ni navela. Stoga Ustavni sud smatra da ove navode ne treba posebno ispitivati.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što izvršni postupak, koji je po prirodi hitan, nije okončan ni tri godine nakon što je Ustavni sud već utvrdio kršenje ovog prava u istom izvršnom postupku i naložio hitno okončanje i nakon što je Okružni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, a neizvjesno je kada će biti okončan. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantkinji, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje tog postupka koji je u toku ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporenim rješenjem promijenjen predmet i sredstvo izvršenja, jer se izvršenjem na apelantkinjinim pokretnim stvarima tražiteljka izvršenja nije mogla u cijelosti namiriti, zato što je takvo miješanje u apelantkinjinu imovinu u skladu sa zakonom i proporcionalno cilju koji se želi postići. Takođe, nema ni kršenja člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, zato što je apelantkinja imala i koristila pravna sredstva protiv tog rješenja.

56. Na osnovu člana 18 stav 3 tačke h) i m), člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 62 stav (7), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5601/14 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio