Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/17 ("ORION 3" d.o.o Banja Luka)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-498/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-498/17, rješavajući apelaciju "ORION 3" d.o.o Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ORION 3" d.o.o Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095957 15 Rev od 16. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ORION 3" d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095957 15 Rev od 16. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Impro“ a.d. u stečaju, Prijedor) isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da je između Poreske uprave i apelanta, kao dužnika, zaključen sporazum o produženja roka za izmirenje obaveze, kojim se apelant obavezao da će poreske i druge obaveze platiti u određenom vremenskom periodu, te da je prema tom sporazumu tužitelj garantovo svojom imovinom za uredno izmirenje navedenih apelantovih obaveza, pa je dozvolio da se na njegovim nekretninama uknjiži založno pravo u korist Poreske uprave. Vrhovni sud je dalje naveo da je također utvrđeno da apelant nije u skladu sa navedenim sporazumom platio dug, da je Poreska uprava u stečajnom postupku koji je otvoren nad imovinom tužitelja prijavila potraživanja u određenom iznosu, pa je nakon prodaje tužiteljeve imovine, na kojoj je Poreska uprava imala upisanu hipoteku, tužitelj uplatio Poreznoj upravi određeni novčani iznos na ime apelantovih poreskih obaveza, za koga je bio garant svojim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da kod takvog stanja stvari prvostepeni sud nalazi da je tužitelj kao jemac isplatio potraživanje Poreske uprave, kao apelantovog povjerioca, u određenom iznosu, te da prema odredbama čl. 1003., 1013. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravo da od apelanta zahtjeva isplatu tog iznosa. Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni sud zaključio da apelantovi navodi da nije obavezan tužitelju platiti dug jer predmetni sporazum nije sačinjen od strane ovlaštenog lica (čak i da je tačan taj navod) nisu osnovani, a s obzirom da sporazum nije osnov nastanka sporne apelantove obaveze (radi se o zakonskoj obavezi), već su njime samo produženi rokovi za plaćanje utvrđenih poreskih obaveza. Vrhovni sud je ocijenio da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz materijalnih dokaza, te odredbe čl. 1003. i 1013. ZOO-a, da je na tužitelja prešlo potraživanje apelantovog povjerioca (Poreske uprave), pa on ima pravo regresa od apelanta jer je kao jemac za njegov račun ispunio njegovu obavezu prema Poreskoj upravi. Vrhovni sud je konstatovao da kod takvog stanja stvari apelantovi revizioni navodi da je predmetni sporazum potpisalo neovlašteno lice u ime Poreske uprave, nisu od uticaja na pravilnost zaključaka nižestepenih sudova da tužitelj ima pravo da zahtjeva od apelanta da mu naknadi sve što je za njega platio kao jemac. Naime, Vrhovni sud je naglasio da se tim navodima u suštini osporava pravna valjanost navedenog sporazuma, a da je predmet konkretne parnice regresni zahtjev tužitelja, te da je apelant pravnu valjanost tog sporazuma mogao eventualno osporavati posebnim zahtjevom i prije nego što je tužitelj za njega isplatio dug Poreskoj upravi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/17 ("ORION 3" d.o.o Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio