Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/17 (D. G., "Zimex" d.o.o. Šerići i "MIMAR" d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-811/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-811/17, rješavajući apelacije Dragana Gojića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Gojić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 020841 16 Gž od 29. decembra 2016. godine;
"Zimex" d.o.o. Šerići protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 134367 13 Pž od 18. januara 2017. godine;
"MIMAR" d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 025761 14 Rev od 17.
januara 2017. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-811/17
1. Dragan Gojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 28. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Mal 020841 16 Gž od 29. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način, između ostalog, da je obavezan apelant da tužiocu (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime duga za korištenje mobitel usluga isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 142. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora. Okružni sud je istakao da iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi da je apelant prilikom potpisivanja zahtjeva
– ugovora za zasnivanje pretplatničkog odnosa potpisao i izjavu u kojoj je navedeno da apelant prihvata Opće uvjete pružanja telekomunikacijskih usluga (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), koji su mu i uručeni. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 96. stav 1. tačka 3. navedenih Općih uvjeta propisano na koji način sve može prestati pretplatnički odnos, pa to može biti i na zahtjev korisnika, uz otkazni rok od 15 dana. Okružni sud je dalje naveo da je članom 98. stav 1. Općih uvjeta propisano da će se prestanak pretplatničkog odnosa realizirati podnošenjem zahtjeva za isključenjem usluge. Okružni sud je naglasio da je odredbom člana 20. stav 3. Pravila o uslovima pružanja javnih telekomunikacijskih usluga i odnosima sa krajnjim korisnicima Regulatorne agencija za komunikacije BiH propisano da je istekom perioda minimalnog obaveznog trajanja pretplatničkog ugovora operator telekomunikacijskih usluga dužan nastaviti pružati ugovorne usluge pod uslovima ugovorenim u pretplatničkom ugovoru u skladu sa važećim općim uslovima i cjenovnikom. Imajući u vidu navedene odredbe Okružni sud je konstatovao da je tužilac imao obavezu da i nakon isteka perioda minimalnog obaveznog trajanja pretplatničkog ugovora nastavi pružati apelantu ugovorene usluge pod istim uslovima koji su ugovoreni u pretplatničkom ugovoru, što je on i činio sve do zahtjeva apelanta za prestanak ugovornog odnosa. Dakle, Okružni sud je zaključio da je apelant bio dužan u skladu sa Općim uvjetima da traži prestanak ugovora i to pismenim putem. Okružni sud je naglasio da je apelant tokom postupka isticao da se usmeno, putem telefona, obraćao tužiocu u vezi sa prestankom ugovornog odnosa, ali da su mu i nakon toga stizali računi, što znači da nije na pravilan način obavijestio tužioca o prestanku ugovornog odnosa, pa samim tim tužioc ima pravo da traži isplatu duga po spornim računima.
AP-1288/17
3. "Zimex" d.o.o. Šerići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Đulović, advokat iz Živinica, podnio je 5. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 134367 13 Pž od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar) na ime duga za korištenje mobitel usluga isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su između tužitelja i apelanta zaključeni ugovori – zahtjevi o zasnivanju pretplatničkog odnosa za korištenje usluga priključka mobitela, u trajanju od 24 mjeseca tj. do 22. jula 2013. godine, da je apelant potpisao i ovjerio navedene ugovore, pa time da je u cijelosti prihvatio odredbe Općih i Uvjeta posebne ponude pretplatničkog odnosa tužitelja, koji su uručeni apelantu. Kantonalni sud je istakao da pretplata (bez utrošenih impulsa) iznosi mjesečno 160,00 KM uvećano za 17% PDV-a, prema cjenovniku tužitelja, o čemu je kako je to navedeno u ugovoru apelant obavješten i od prodavca na licu mjesta, a koji uslovi su objavljeni i na Web stranici tužitelja. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant po ispostavljenim računima, a u skladu sa Uvjetima ugovora izmirivao obaveze do oktobra 2011. godine, da nakon toga nije platio ispostavljene račune za nekoliko mjeseci, zbog čega je pred novu 2012. godinu isključen – privremeno suspendiran, te kako ni nakon toga nije platio ispostavljene račune ni za januar, februar i mart 2012. godine, tužitelj je jednostrano raskinuo ugovor i ispostavio apelantu račun koji predstavlja zbirni iznos preostalih pretplata do isteka ugovorenog perioda. Okružni sud je konstatovao da je pri tome utvrđeno da je apelant potvrdio da je primio sve ispostavljene račune, da isti nisu plaćeni, niti da su vršene pismene reklamacije istih. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud shodno prednjem činjeničnom utvrđenju, koje apelantova žalba ne dovodi u razumnu sumnju, pozivajući se na odredbe čl. 17., 124., 262. ZOO-a pravilno odlučio kada je usvojio predmetni tužbeni zahtjev.
AP-1301/17
5. "MIMAR" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnio je 6. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 025761 14 Rev od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu („BH Telecom“ d.d. Sarajevo) na ime duga isplati određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da suprotno apelantovim prigovorima drugostepeni sud, u postupku ocjene izvedenih dokaza, nije postupio protivno članu 8. i 221. Zakona o parničnom postupku, te da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, što apelant čini dajući u reviziji svoju ocjenu pojedinih izvedenih dokaza. Vrhovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev za isplatu utuženog potraživanja po osnovu činjenice da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor o pružanju usluga na neodređeno vrijeme, da je tužitelj apelantu pružao ugovorene usluge za što mu je ispostavio više računa, da je apelant račune primio i iste nije osporio, da je djelimično vršio plaćanja ispostavljenih računa, ali da veći dio duga nije platio, zbog čega je tužitelj podnio tužbu tražeći da se apelant obaveže na isplatu utuženog iznosa. Vrhovni sud je ocijenio da su na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 262. i 378. stav 1. tačka 3. ZOO-a, kada su udovoljili zahtjevu iz tužbe, odbivši istaknuti prigovor zastare, dajući o razlozima udovoljavanja valjane i zakonita obrazloženja prihvatljiva u cijelosti i za Vrhovni sud (prvostepeni sud nije uvažio apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, jer je utvrdio da do dana podnošenja tužbe tj. do 26. oktobra 2010. godine, nije protekao jednogodišnji rok zastarjelosti potraživanja propisan u odredbi člana 378. stav 1. tačka 3. ZOO-a, budući da su utuženi iznosi potraživanja po ispostavljenim računima dospijevali za plaćanje od 7. decembra 2009. godine do 7. oktobra 2010. godine).
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-811/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman