Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1376/15 (ZZ „Kooperativni centar“ Srbac)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1376/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1376/15, rješavajući apelaciju ZZ „Kooperativni centar“ Srbac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Kooperativni centar“ Srbac podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 015123 od 17. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. ZZ „Kooperativni centar“ Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić –Ćičić, advokati iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015123 od 17. decembra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, zatraženo je 16. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. maja do 2. juna 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je tužbom pred Okružnim sudom u Banjoj Luci pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja tužene broj 04/1-012-2-67/12 od 19. januara 2012. godine kojim je, u skladu sa odredbama čl. 6 i 27 Zakona o koncesijama, preduzeću DOO „Poljotemik“ Srbac dodijeljena koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske radi obavljanja ratarske proizvodnje na teritoriji opštine Srbac, ukupne površine 191,3806 ha na period od 15 godina (u daljnjem tekstu: sporna koncesija).
6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008832 12 U od 15. februara 2013. godine apelantovu tužbu uvažio i osporeno rješenje tužene poništio. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud, u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 50 Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), tuženoj naložio donošenje novog rješenja u skladu sa primjedbama i uputama tog suda (osporeno rješenje tužene nije sadržavalo razloge zbog kojih je sporna koncesija dodijeljena preduzeću DOO „Poljotemik“ Srbac, odnosno razloge zbog kojih ona nije dodijeljena apelantu).
7. Budući da tužena nije u roku propisanom zakonom (30 dana) postupila po presudi Okružnog suda od 15. februara 2015. godine, apelant je, shodno odredbama člana 52 stav 1 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), tom sudu podnio zahtjev za donošenje akta o izvršenju Presude broj 11 0 U 008832 12 U od 15. februara 2013. godine.
8. Odlučujući o navedenom apelantovom zahtjevu, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 U 015123 14 od 17. decembra 2014. godine kojim je zahtjev odbio. Istim rješenjem odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.077,50 KM. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant 23. septembra 2014. godine podnio zahtjev za donošenje akta o izvršenju Presude tog suda broj 11 0 U 008832 12 U od 15. februara 2013. godine. Istaknuto je da je apelant u zahtjevu naveo da se više puta obraćao tuženoj radi izvršenja presude od 15. februara 2013. godine, ali da tužena nije postupila po njegovim zahtjevima do momenta podnošenja sudu predmetnog zahtjeva. Okružni sud je s tim u vezi obrazložio da je, imajući u vidu apelantov zahtjev, odgovor tužene koji je dostavljen na zahtjev suda (član 52 stav 2 ZUS-a), kao i dokaze dostavljene u prilogu odgovora tužene, nesporno utvrđeno da je tužena putem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u postupku izvršenja presude od 15. februara 2013. godine utvrdila da, u konačnici, ni preduzeće DOO „Poljotemik“ Srbac, a ni apelant ne ispunjavaju uslove za dodjelu sporne koncesije. Naime, Okružni sud je naveo da je tužena u svom odgovoru istakla da preduzeću DOO „Poljotemik“ Srbac nije ponovo dodijeljena sporna koncesija, jer navedeno preduzeće tuženoj duguje iznos od 8.537,67 KM na ime koncesione naknade iz ugovora o koncesiji za dodjelu predmetnog zemljišta od 16. februara 2012. godine zbog čega je tužena svojom odlukom od 31. jula 2014. godine navedeni ugovor i raskinula.
9. Okružni sud je, takođe, istakao da je tužena u odgovoru navela da se presuda od 15. februara 2013. godine nije mogla izvršiti ni dodjelom sporne koncesije apelantu, jer je utvrđeno da apelant po osnovu ugovora o robnom kreditu od 21. januara 2003. godine nije izmirio dug prema Ministarstvu u iznosu od 66.433,32 KM. Naime, Okružni sud je ukazao da je zaključkom tužene broj 04/1-012-2169/06 od 5. oktobra 2006. godine utvrđeno da „pravna lica koja imaju dugovanja iz ranijeg perioda prema Ministarstvu po bilo kom osnovu mogu zaključiti ugovor o koncesiji na poljoprivredno zemljište u državnoj svojini nakon izmirenja obaveza prema Ministarstvu, a prije potpisivanja ugovora o koncesiji, ili da dugovanja regulišu na drugi način uz validnu garanciju poslovne banke“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena dostavila dokaze da apelant ima takva dugovanja budući da po osnovu ugovora o robnom kreditu od 21. januara 2003. godine Ministarstvu nije vratio dug u iznosu od 66.433,32 KM. Pri tome Okružni sud je ukazao da je pred Okružnim privrednim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u toku izvršni postupak u kojem je doneseno Rješenje o izvršenju pod brojem 57 0 Ps 008532 13 Ip od 3. oktobra 2013. godine radi izvršenja pravosnažne Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Pš 008532 07 Ps od 3. jula 2012. godine kojom je apelant obavezan da Ministarstvu isplati iznos od 66.433,32 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime duga koji nije dobrovoljno izmirio.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je osnovan stav tužene da Presudu tog suda broj 11 0 U 008832 12 U od 15. februara 2013. godine nije moguće izvršiti jer, i po mišljenju Okružnog suda, sve činjenice koje je tužena iznijela u odgovoru, a koje su potkrijepljene dokazima dostavljenim u prilogu, ukazuju da ni apelant, a ni DOO „Poljotemik“ Srbac ne ispunjavaju uslove za dodjelu sporne koncesije. Stoga, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije osnovan apelantov zahtjev da sud, shodno odredbama člana 52 stav 2 ZUS-a, donese akt u izvršenju presude tog suda od 15. februara 2013. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te smatra da je zaključak suda da apelant nije ispunio uslove o dodjeli koncesije proizvoljan i u suprotnoati sa materijalnim dokazima. S tim u vezi, ukazuje da nije sporno da je tužena podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažne presude tog suda od 3. jula 2012. godine, te da je sud dozvolio izvršenje i zaplijenio apelantova novčana sredstva u iznosu od 139.031,64 KM. Stoga, apelant smatra da nije tačno da postoji njegova obaveza plaćanja duga u iznosu od 66.433,32 KM, jer je ona, po njegovom mišljenju, izvršena. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporeno rješenje ukine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak u kojem će dokazati da je dug, zbog kojeg nije mogao dobiti spornu koncesiju, u cijelosti isplatio tuženoj.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga koje je sud dao u obrazloženju osporene odluke.
13. Tužena je navela da u konkretnom slučaju nije izvršila presudu Okružnog suda od 15. februara 2013. godine tako što bi predmetno zemljište dodijelila apelantu zbog toga što apelant nije bio i još uvijek nije izmirio svoje obaveze prema Ministarstvu po osnovu kredita od 21. januara 2003. godine. Tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02 i 91/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se predmet, način i uvjeti pod kojim se mogu dodjeljivati koncesije u Republici Srpskoj, nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije za koncesije Republike Srpske, postupak javnog poziva, sadržaj ugovora o koncesiji, prestanak ugovora o koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji Republike Srpske.
Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti pod kojim se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije za obezbjeđivanje infrastrukture i usluga te eksploatacija prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnju, obnovu, održavanje i/ili rukovođenje radom te istraživanje infrastrukture i svih za nju vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u ustavnoj nadležnosti Republike Srpske.
Član 2.
Koncesija je u smislu ovog zakona, pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim zakonom.
Ni jedna koncesija, uređena posebnim zakonima, ne može se dodjeljivati na način koji nije u skladu sa ovim zakonom.
Član 6. stav 6.
Nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji Odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave, i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije zaključuje ugovor o koncesiji.
Član 7. stav 1.
Osnivanje i opšte funkcije komisije (1) Ovim zakonom osniva se Komisija za koncesije Republike Srpske (u daljem tekstu: Komisija), kao stalno, nezavisno regulativno pravno lice konstituisano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, čije su nadležnosti i obaveze utvrđene ovim zakonom.
Član 22.
(2) Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši nadležno ministarstvo, svako u okviru svoje nadležnosti.
Član 27.
Samoinicijativnu ponudu je obavezno podnijeti pravno lice koje je izvršilo svojinsku transformaciju a čija je osnovna djelatnost direktno vezana za predmet koncesije.
15. Zakon o Vladi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(1)Izvršnu vlast u Republici Srpskoj, u skladu sa Ustavom, vrši Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).
(2)Vlada je samostalna u okviru svojih nadležnosti i za svoj rad je odgovorna Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština).
(3)Sjedište Vlade je u Banjoj Luci.
Član 3.
(1)Vlada zastupa Republiku kao pravno lice, stara se o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje Republika ima kao osnivač javnih službi, drugih organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.
(2)Imovinu Republike koristi, njome upravlja i raspolaže Vlada, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.
Član 43. st. 1. i 3.
(1) O pitanjima iz svoje nadležnosti Vlada donosi: uredbe, odluke, smjernice, instrukcije, rješenja, zaključke i druge akte, u skladu sa zakonom. (3) Odlukom se propisuju mjere Vlade, osnivaju javne službe i druge organizacije, daje saglasnost ili potvrđuju opšti akti organa ili organizacija, ako je takva saglasnost ili potvrda predviđena zakonom, obustavljaju od izvršenja akti ministarstava, organa jedinica lokalne samouprave, preduzeća i drugih organa i organizacija koje vrše javna ovlaštenja i uređuju druga pitanja od značaja za obavljanje poslova Vlade.
16. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) u relevantnom dijelu glasi:
3. Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Osnovne odredbe Član 71.
(1) Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike može se dati domaćem i stranom pravnom licu na period do 30 godina, u svrhu:
a) biljne i stočarske proizvodnje i
b) za dugogodišnje zasade.
(2) Dodjela poljoprivrednog zemljišta na korišćenje po osnovu koncesije, vrši se u skladu sa Zakonom o koncesijama Republike Srpske i Pravilima Komisije za koncesije.
(3) Vlada Republike Srpske, posredstvom koncesije, donosi Odluku o dodjeli poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje.
17. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05, i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
(1) Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku, ili akt o izvršenju presude donesene na osnovu člana 31. stav 4. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležni organ ne donese akt ni za 15 dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu.
(2) Po takvom zahtjevu sud će zatražiti od nadležnog organa obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dati ovo obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda ne opravdava neizvršenje sudske odluke, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. Sud će ovo rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavijestiti organ koji vrši nadzor. Organ nadležan za izvršenje dužan je bez odlaganja da izvrši ovakvo rješenje.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 015123 14 U od 17. decembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o predmetu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio razloge i zakonske propise na temelju kojih je donio osporenu odluku, a apelant nije ponudio bilo kakvu argumentaciju kojom bi te razloge doveo u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na zaključak tužene broj 04/1-012-2169/06 od 5. oktobra 2006. godine dao detaljne i jasne razloge zašto smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja shodno odredbama člana 52 stav 2 ZUS-a. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1761/10 od 27. septembra 2013. godine i AP 1757/10 od 23. januara 2014. godine) ukazao „da je upravo postupak dodjele koncesije za korišćenje prirodnih bogatstava i dobara u opštoj upotrebi pitanje značajno za obavljanje poslova apelantkinje (tužene) u kojim apelantkinja (tužena) ima ovlašćenje da donosi svoje odluke. Dakle, nesporno proizilazi da apelantkinja (tužena) ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske, da dodjela koncesije predstavlja javni interes kako za apelantkinju (tuženu), tako i za Republiku Srpsku, čije interese apelantkinja (tužena) predstavlja i štiti“. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 1761/10 od 27. septembra 2013. godine i AP 1757/10 od 23. januara 2014. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Okružnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega smatra da su ti apelantovi navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman