Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/17 (I. J. iz Medulina, Republika Hrvatska, i M. W. iz Ciriha, Švajcarska)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-444/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-444/17, rješavajući apelaciju Irene Josipović i Meline Wagner, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Irena Josipović i Melina Wagner protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 138750 15 Rev od 7. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irena Josipović iz Medulina, Republika Hrvatska, i Melina Wagner iz Ciriha, Švajcarska (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 138750 15 Rev od 7. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tuženi (Grad Banja Luka) obaveže da im isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1.), a u svakom slučaju da to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2.). Vrhovni sud je istakao da kako se zahtjevom iz tužbe traži naknada štete u vidu izgubljene dobiti, zarade po osnovu zlatarske djelatnosti od 13. oktobra 1993. godine, kada je prednik apelantica, njihov otac, prinudno iseljen iz poslovnog prostora koji je držao u zakupu na osnovu ugovora zaključenog 1979. godine, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je momenat saznanja za štetu i učinioca bio 13. oktobar 1993. godine, jer od tog dana prednik apelantica nije obavljao zanatsku djelatnost u tom prostoru niti je ostvarivao dobit, odnosno zaradu. Vrhovni sud je konstatovao da kako su apelantice podnijele tužbu radi naknade štete 7. marta 2012. godine, tj. nakon nepunih 16. godina od kada se ima uzeti da je počeo teći rok zastarjelosti potraživanja, 19. jun 1996. godine (ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti), da se pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova, da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. stav 1. i 2. ZOO-a. Vrhovni sud je ocijenio da se takav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima, da je predmetno potraživanje na ime izgubljene dobiti, zarade, za period od oktobra 1993. godine do februara 2013. godine, povremeno potraživanje i da ni u kom slučaju nije moglo zastarjeti potraživanje apelantica u posljednje tri godine od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je istakao da kako apelantice ističu da je njihov otac preminuo u septembru 1995. godine, da se nameće zaključak da bi apelantice, kao njegovi pravni sukcesori, mogle potraživati naknadu štete na ime izgubljene dobiti, zarade, samo za period od oktobra 1993. godine (kada je njihov prednik prinudno iseljen iz predmetnog poslovnog prostora) do septembra 1995. godine (kada je njihov prednik preminuo). Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nema nikakve sumnje da je predmetno potraživanje, slijedom već datih razloga, zastarjelo, pa i u slučaju da ima karakter povremenog potraživanja. Vrhovni sud je naglasio da imajući u vidu već date razloge, iz kojih jasno proizlazi, da je prednik apelantica saznao za štetu i učinioca 13. oktobra 1993. godine, da su krajnje neosnovani revizioni prigovori, da su apelantice saznale za štetu nakon što su dobile presudu Okružnog suda u Banjoj Luci od 25. maja 2011. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora iz 1979. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvale apelantice u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje, kao i drugih prava na koja su se pozvale, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelantice ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti nekog drugog prava na koje su se pozvale, osim što su nezadovoljne osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/17 (I. J. iz Medulina, Republika… | Sudska praksa | Aktio