Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2960/15 („Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Lišavanje imovine
- Javni interes
- Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
- Šta se smatra imovinom
- Djelotvoran pravni lijek
- Uporedive situacije
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2960/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2960/15, rješavajući apelaciju „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 051989 14 Už od 19. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Vesne Stevanović iz Bijeljine, podnio je 11. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 051989 14 Už od 19. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Kancelarije gradonačelnika - Apelacione komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) i Direkcije za finansije - Poreske uprave Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) zatraženo je 29. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud, Apelaciona komisija i Poreska uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. januara 2017. godine do 17. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Poreska uprava je Rješenjem broj 14.8-04.3-4448-007/12 od 27. avgusta 2012. godine naložila apelantu kao poreskom obvezniku da, radi otklanjanja nepravilnosti u primjeni zakona koji se odnose na obračun i uplatu javnih prihoda, preduzme sljedeće: da izvrši uplatu utvrđenih obaveza bliže označenih u tački 1 izreke rješenja, obračun i uplatu poreza na dobit u iznosu od 567.554,98 KM, obračun i uplatu kamata na porez na dobit u iznosu od 160.904,59 KM ili ukupno iznos od 728.459,57 KM na račun budžeta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: budžet BD), depozitni račun Trezora za prikupljanje poreskih prihoda (račun broj kao u izreci rješenja), koji se vodi kod UPI banke d.d. Sarajevo - Filijala Brčko. Istim rješenjem je, na osnovu novih činjenica utvrđenih u toku kontrole, konstatovano da je apelant kao poreski obveznik na podnesenim prijavama poreza na dobit za poslovnu 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu nepravilno iskazao podatke koji će se ispraviti u izmijenjenim poreskim prijavama, te da je rok za izvršenje naloženih obaveza deset dana po prijemu rješenja.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su inspektori finansijske inspekcije Poreske uprave, postupajući na osnovu čl. 8 i 48 Statuta Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 17/08, u daljnjem tekstu: Statut BD), člana 5 tačka 4 Zakona o Direkciji za finansiranje Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 19/07), čl. 9, 30, 33 stav 2a. i člana 39, a u skladu sa članom 40 Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07 i 1/08) i odredaba Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), u postupku kontrole apelanta kao poreskog obveznika sačinili zapisnik broj 14.8-04.3-4448-007/12 od 30. jula 2012. godine koji je dostavljen apelantu kao poreskom obvezniku 30. jula 2012. godine radi eventualnih primjedaba na njega. Predmet kontrole Poreske uprave apelanta kao poreskog obveznika je bila zakonitost obračuna i uplate poreza na dobit za poslovnu 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu, vođenje i ažurnost poslovnih knjiga, te pravilnost i zakonitost obračuna i uplate poreza i doprinosa na plate zaposlenih za period od 1. januara 2007. godine do 30. aprila 2012. godine. Apelant je u ostavljenom roku 6. avgusta 2012. godine uložio primjedbe na zapisnik, navodeći da je Poreska uprava „uskim tumačenjem“ relevantnih propisa obračuna i uplate poreskih obaveza zaključila da nije ispravno obračunao i prikazao u poreskim prijavama porez na dobit poslovanja, jer je u kontrolisanim poslovnim godinama nepravilno uvećao rashode poslovanja za iznos „zajedničkih troškova“, koji su po „ključu“ raspoređeni iz centrale na filijale kao poslovne jedinice, tj. da nije na pravilan način izvršila obračun poreza na dobit i utvrđivanje zakonske zatezne kamate na njega. Razmatrajući izjavljene primjedbe, Poreska uprava je ukazala na odredbu člana 3 stav 2 Zakona o Poreskoj upravi kojim je regulisano da su poreski obveznici pravna lica (preduzeća, finansijske organizacije, neprofitne organizacije i druga pravna lica) upisana u sudski registar poslovnih subjekata kod nadležnog suda Brčko Distrikta, da obveznici poreza plaćaju porez na dobit tamo gdje obavljaju privrednu djelatnost i gdje stiču dohodak. Dakle, Poreska uprava je utvrdila da Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka - Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: Filijala Brčko), kao obveznik poreza na dobit stečenu u Brčko Distriktu, bez obzira na izostanak pravnog subjektiviteta, u kontrolisanom periodu nije vodila Knjigu prihoda i rashoda na obrascu propisanom Zakonom o porezu na dohodak Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dohodak), obrascu PK1. Poreska uprava je odbila kao neosnovan apelantov prigovor o „zajedničkim troškovima“ centrale Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centrala), ocjenjujući da su oni nepoznata kategorija po pozitivnim propisima Brčko Distrikta, dakle, da nemaju zakonsko uporište, da je Filijala Brčko poreski obveznik koji ostvaruje dobit na teritoriji Brčko Distrikta, te je stoga dužna da poštuje zakonske propise Distrikta, a ne odluke uprave Centrale, na temelju koji je ona postupala uplaćujući dio ostvarenog prihoda - dobiti na ime „zajedničkih troškova“ Centrale, na koji način je uvećala rashode za iznos „zajedničkih troškova“. Poreska uprava je, takođe, ukazala da apelant ne spori da „zajednički troškovi“ Centrale u formalnom smislu nisu priznati po propisima Brčko Distrikta, ali ističe da je takva raspodjela troškova nastala na bazi tumačenja internih potreba apelanta kao Centrale radi pravilnog utvrđivanja poslovanja i profitabilnosti svake od poslovnica, filijala apelanta. U vezi s tim je, takođe, ukazala da je Statutom BD propisano da je Brčko Distrikt jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, da je članom 19 Statuta BD propisano da Distrikt posjeduje zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, dakle, da posjeduje sopstveno zakonodavstvo u skladu sa kojim su se dužna ponašati sva pravna i fizička lica koja posluju na njenoj teritoriji. Dalje, Poreska uprava je prihvatila kao osnovan apelantov prigovor u vezi sa tehničkom greškom u zapisniku od 30. jula 2012. godine, a koji se odnosi na pojašnjenje tabelarnih prikaza i utvrđivanje dobiti, tako da je rečenica: „Pravno lice je nepravilno uvećalo rashode poslovanja za iznos zajedničkih troškova i troškova rezervisanja zajmovnih gubitaka, što nije u skladu sa važećim zakonskim propisima“ zamijenjena rečenicom: „Pravno lice je nepravilno uvećalo rashode poslovanja za iznos zajedničkih troškova, što nije u skladu sa važećim zakonskim propisima“. Dalje je navedeno da su inspektori Poreske uprave izvršili kontrolu obračuna i uplate poreza i doprinosa na plate i dodatna primanja zaposlenih za period od 1. januara 2007. godine do 30. aprila 2012. godine, poreza na doprinose za zdravstvo i zapošljavanje za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2012. godine, te utvrđivanje dobiti apelanta iz tekuće poslovne djelatnosti za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2010. godine. Uvidom u apelantovu dokumentaciju utvrđeno je da apelant nije ispravno utvrdio iskazanu dobit – gubitak za kontrolisani period, kao i obračun kamata za njega.
7. Rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-14-000066/12 od 2. oktobra 2012. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Poreske uprave od 27. avgusta 2012. godine je odbijena kao neosnovana.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant smatra da rješenje Poreske uprave nije na zakonu zasnovano u smislu da nije na pravilan način izvršen obračun poreza na dobit, jer je Filijala Brčko u kontrolisanim poslovnim godinama nepravilno uvećala rashode poslovanja za iznos „zajedničkih troškova“, koji su, kako navodi, po „ključu“ raspoređeni iz Centrale - apelanta na poslovne jedinice za iznos troškova rezervisanja po njima, kao i zakonske zatezne kamate na obračunati porez na dobit. Apelaciona komisija je ove apelantove navode odbila kao neosnovane pri tome se pozivajući na odredbe Zakona o Poreskoj upravi kojim je propisano da su „poreski obveznici pravna lica (preduzeća, finansijske organizacije, neprofitne organizacije i druga pravna lica upisana u sudski registar poslovnih subjekata kod nadležnog suda), te da pojam poreskog obveznika uključuje i poreskog posrednika i svako drugo lice koje je po poreskim zakonima obavezno platiti porez, kaznu, kamatu i druge obaveze u skladu sa zakonima“. Dalje, Apelaciona komisija je ukazala na relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak (čl. 1, 3 i 4), te istakla da iz navedenih odredaba jasno proizlazi da je apelant - poslovnica Brčko - obveznik poreza na dobit stečenu u Distriktu, bez obzira na izostanak privrednog subjektiviteta te je ukazano da to proizilazi i iz člana 7 Opšteg pravilnika za sprovođenje Zakona o porezu na dohodak BD (u daljnjem tekstu: Pravilnik), što sve „jasno pokazuje da pravni status nema značaj kod oporezivanja porezom na dobit, nego je mjerodavno činjenično stanje po kojem se djelatnost obavlja u Distriktu.“ Istaknuo je da je, u smislu člana 14 stav 6 Zakona o porezu na dohodak, mjesto nastanka dobiti poslovnih cjelina tamo gdje su mjesta njihovih pogona, što proizilazi i iz člana 35 Pravilnika. Ukazano je da, prema odredbi člana 4 stav 2 Zakona o porezu na dohodak, „dobit je dohodak koji su privredili pogoni i poslovne cjeline, a saglasno stavu 3 istog člana, mjesto gdje se stiče dohodak je tamo gdje se privredne djelatnosti obavljaju ili iskorišćavaju i iz kojih je taj dohodak, isključivo ili u bitnom dijelu, proizašao“, a da, prema članu 14 stav 6 Zakona o porezu na dohodak ,„mjesto nastanka dobiti poslovnih cjelina je tamo gdje su mjesta njihovih pogona“. Nadalje je navedeno da su predmet poreza na dohodak, u skladu sa članom 4 stav 2 navedenog zakona, dohoci koji predstavljaju razliku između prihoda od privređivanja i rashoda od privređivanja. U vezi s tim, Apelaciona komisija je istakla da se obračun dohotka po osnovu Zakona o porezu na dohodak bazira isključivo na modifikovanom blagajničkom računu, gdje se prihodi od privređivanja obračunavaju prema načelu računa blagajne, što znači da se u obzir uzimaju samo oni prihodi i rashodi od privređivanja koji odgovaraju izmijenjenom stanju blagajne (blagajnu gotovine, stanje računa), što je u skladu sa članom 20 stav 1 Zakona o porezu na dohodak, članom 22 st. 1 i 2, te čl. 37, 42 i 44 Pravilnika. Naime, Apelaciona komisija je utvrdila da je apelant - Centrala u kontrolisanom periodu iste filijale u Brčkom vodila poslovne knjige po sistemu dvojnog knjigovodstva, saglasno Zakonu o računovodstvu i primjenom kontnog plana za banke Federacije BiH, bez izdvajanja posebnih evidencija za poslovne jedinice, filijale u sistemu organizacije, tako da za organizacioni dio apelanta - Filijalu Brčko ne postoje posebne izdvojene evidencije sa egzaktnim, autentičnim i pouzdanim podacima o njegovom poslovanju, nego da su one sadržane u centralnom zajedničkom računarskom sistemu za kompletnu organizaciju. Budući da je članom 1 Statuta BD propisano da je Brčko Distrikt jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, dakle, da kao distrikt posjeduje sopstveno zakonodavstvo i pravne akte u skladu sa kojim moraju postupati i njih se pridržavati sva pravna lica koja posluju na njenoj teritoriji, te je stoga ukazala da je zakonima Distrikta striktno i precizno navedeno koje od propisanih obaveza mora da vodi poreski obveznik i da je stoga neispravno i neargumentovano svako odstupanje i nepostupanje po propisima Distrikta, propisima kojima je uređen način utvrđivanja rezultata poslovanja (prihoda i rashoda), kao i izdvojenih računovodstvenih evidencija.
9. Dakle, Apelaciona komisija smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja inspektori Poreske uprave rukovodili zakonom Brčko Distrikta kojim je uređeno vođenje podataka za konkretnu poslovnu jedinicu, pa su na temelju raspoložive dokumentacije izvršili obračun poreskih obaveza Filijale Brčko Distrikta, zbog čega smatra da su u prvostepenom postupku ispravno ocijenjeni dokazi, da je izveden pravilan zaključak i pravilno primijenjen materijalni propis na temelju kojeg je riješena konkretna upravna stvar i utvrđeno da filijala u kontrolisanom periodu nije vodila knjigu prihoda i rashoda na obrascu propisanom zakonom. Apelaciona komisija, takođe, smatra neosnovanim apelantove navode koji se odnose na utvrđivanje rashoda na principu „zajedničkih troškova“ centrale, budući da su, shodno pozitivnim propisima Brčko Distrikta, „zajednički troškovi“ nepoznata kategorija, tako da filijala i u tom dijelu (rashoda) nije ispoštovala propise Distrikta. S tim u vezi, Apelaciona komisija je ukazala da se, shodno odredbi člana 20 Zakona o porezu na dohodak, prihodi i rashodi od privređivanja mogu uzeti u obzir samo ako se obračuavaju prema načelu računa blagajne, što znači da se uzimaju u obzir samo oni rashodi od privređivanja koji odgovaraju izmijenjenom stanju blagajne, tako da je obračunavanje rashoda na način kako je to naveo apelant, putem „zajedničkih troškova“, odbijeno je kao neosnovano.
10. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 051989 12 U od 26. decembra 2013. godine apelantova tužba izjavljena protiv tužene Apelacione komisije radi poništenja rješenja od 2. oktobra 2012. godine je u cijelosti odbijena kao neosnovana.
11. U obrazloženju presude je navedeno da apelant osporava da Poreska uprava nije na zakonu zasnovan i pravilan način izvršila pravilan obračun poreza na dobit, kao i utvrđivanje zakonske zatezne kamate na njega „uskim“ tumačenjem relevantnih propisa. Naime, navodi da je nesporno da raspodjela troškova nije nastala tumačenjem pravnih propisa Brčko Distrikta, već kao interna potreba Uprave apelanta - Centrale radi pravilnog utvrđenja poslovanja i profitabilnosti svake od poslovnica, filijala, na bazi kojega je vršena raspodjela troškova po filijalama. Takođe, ističe da je u više navrata ukazivao na stav Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka), da svi organizacioni dijelovi banke moraju da posluju preko jednog računa banke. Navedeno je da je apelant predložio da sud u ovoj upravnoj stvari sprovede vještačenje kako bi se što preciznije utvrdila poreska osnovica, na bazi koje je potrebno izračunati porez na dobit. Nakon što je razmotrio navode iz tužbe i odgovor na tužbu, te cjelokupnu dokumentaciju spisa predmeta, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je zaključio da je Apelaciona komisija pravilno postupila kada apelantu nije priznala „zajedničke troškove“, budući da su oni pozitivnim propisima Brčko Distrika „nepoznata kategorija“ i ne mogu se priznati „dodijeljeni troškovi“ iz sjedišta pravnog lica „zbog toga što ne predstavljaju gotovinski tok, a nisu pomenuti ni u zakonskim odredbama koje regulišu izuzetke (modifikacije) od međunarodno priznatog blagajničkog principa, tako da ne postoji zakonsko uporište za priznavanje dijela zajedničkih troškova nastalih u Centrali“. Stoga, Osnovni sud nalazi da su osporena rješenja pravilna i zakonita, jer su zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i praviloj primjeni materijalnog prava, te da apelant neosnovano traži poništenje osporenog rješenja Apelacione komisije od 2. oktobra 2012. godine, jer njime nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je primjenom člana 31 stav 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 051989 14 Už od 19. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 26. decembra 2013. godine potvrđena.
13. Apelacioni sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u smislu da su se inspektori Poreske uprave rukovodili pravilima i principima utemljenim na propisima kojima je uređena navedena oblast i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio obavezu Poslovnice Brčko na isplatu poreza na dobit u ukupnom iznosu od 728.456,57 KM i iznosa od 160.904,59 KM na ime zakonskih zateznih kamata na navedeni iznos. Primjenom člana 31 stav 2 ZUS-a Apelacioni sud smatra paušalnim apelantove navode da presuda prvostepenog suda nije utemeljena na pravilnoj i brižljivoj ocjeni dokaza i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu priznavanja „zajedničkih troškova“, kao i navode da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dopis Centralne banke od 24. oktobra 2008. godine za koji apelant tvrdi da se radi o javnoj ispravi, kao i da bi upotreba vještaka u ovoj pravnoj stvari imala višestruku korist. Apelacioni sud je ove apelantove tvrdnje odbio kao neosnovane, zaključivši da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava ispravno postupio kada je naložio Filijali Brčko Distrikta da sporne javne prihode (porez na dobit i zateznu kamatu) plati u zakonom propisanom roku. Apelacioni sud je, takođe, odbio apelantove navode u vezi sa priznavanjem „zajedničkih troškova“ s obzirom na to da su oni, kako je to zaključio prvostepeni sud, nepoznata kategorija prema propisima Brčko Distrikta, jer nisu pomenuti u navedenim zakonskim odredama. Takođe, Apelacioni sud je odbio apelantov prijedlog o provođenju vještačenja u ovoj upravnoj stvari, ocijenivši da službena lica koja su vodila predmetni postupak posjeduju odgovarajuću stručnu spremu za utvrđivanje relevantnih činjenica za razrez poreza na dobit prema mjerodavnim propisima koji se primjenjuju u Brčko Distriktu. Na kraju, što se tiče dopisa Centralne banke, smatra da njemu pravilno nije dat značaj javne isprave u smislu člana 149 ZUP-a, kako to apelant potencira. Ovo zbog toga što je navedeni dopis dat na apelantov zahtjev i koji je potpisao apelantov direktor Mirjana Jaćimović, te što dopis Centralne banke samo predstavlja odgovor na apelantov upit kojim je ukazano na tumačenje pozitivnih propisa u pogledu mogućnosti otvaranja posebnih računa za filijale
– poslovnice, a ne ispravu koju je u propisanom obliku izdala Centralna banka, u granicama svojih nadležnosti, a kojim se dokazuje ono što se u njemu potvrđuje ili određuje. Dakle, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih je apelant pobijao prvostepenu presudu, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije a koje navode apelant dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim, navodi da Poreska uprava nije ispravno obračunala utvrđenu obavezu plaćanja poreza na dobit, jer smatra da je nepravilno uvećala rashode poslovanja Filijale Brčko za iznos „zajedničkih troškova“ koji su, kako navodi, „po ključu raspoređeni sa poslovnih jedinica na centralu“. U tom smislu ističe da je Uprava banke donijela akt na bazi koga je vršena raspodjela troškova na nivou centrale po filijalama. Zbog navedenog razloga, smatra da je „inspekcija uskim tumačenjem propisa Brčko Distrikta nepravilno konstatovala da su 'zajednički troškovi' nepoznata kategorija po pozitivnim propisima Distrikta, da nisu pomenuti u zakonskim odredbama Distrikta, na koji način tvrdi da mu je uvećana poreska osnovica za plaćanje poreza na dobit“. Apelant, takođe, ukazuje da je Filijala Brčko postupala u skladu sa internim aktom apelanta - Centrale na bazi kojeg je vršena raspodjela troškova po filijalama, pošto se radi o rashodima koji su zajednički za sve poslovne jedinice, „svi troškovi su tokom cijele godine knjiženi na centralu, a nakon toga oni se na kraju godine preknjižavaju sa centrale na poslovne jedinice, filijale, te da je centrala na takav način organizovala podršku za rad svojih poslovnih jedinica, stoga, smatra da bi bilo nelogično troškove ostaviti na nivou centrale, a prihode po poslovnim jedinicama ostaviti neumanjene za navedene rashode poslovanja“. Takođe, ističe da „zajednički troškovi“ u sebi objedinjavaju troškove plata radnika, poreze i doprinose zaposlenih, troškove marketinga i druge slične troškove koji se, zbog efikasnosti i racionalnosti organizuju na jednom mjestu (u centrali), a ne u svakoj poslovnoj jedinici posebno. Dalje ističe da je na okolnost novčanih tokova više puta u toku kontrole ukazivao na dopis Centralne banke, kojim je jasno navedeno da svi organizacioni dijelovi banke moraju da posluju preko jednog računa banke, da navedeni dopis ima karakter javne isprave i kao takav dokazuje ono što je u njemu potvrđeno, zbog čega smatra da organi uprave, a ni sud nisu imali pravo dovoditi u pitanje sadržinu navedene isprave, naročito ako ju je izdao organ sa javnim ovlašćenjima u okviru svojih nadležnosti. Stoga, tvrdi da je dopis Centralne banke trebalo da bude ocijenjen kao dokaz u smislu odredbe člana 151 stav 1 ZUP-a. Osim toga, ističe da nije prihvaćen njegov prijedlog o utvrđivanju ili ocjeni neke činjenice bitne za rješavanje stvari vještačenjem, a tim znanjem, kako apelant smatra, ne raspolažu stručna lica Poreske uprave, jer bi se vještačenjem mogle razjasniti nejasnoće koje sud ima u vezi sa pitanjem „zajedničkih troškova“, i da mu je onemogućeno da dokaže činjenice na kojima zasniva svoje navode. Apelant dalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer smatra da mu je imovina izuzeta bez ikakvih opravdanih okolnosti.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud apelantove navode smatra neosnovanim, te ističe da u svemu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda.
16. Osnovni sud, takođe, smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
17. Apelaciona komisija, takođe, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Poreska uprava u odgovoru na apelaciju ponavlja činjenice koje je isticala tokom postupka inspekcijske kontrole, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o Poreskoj upravi („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 03/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07 i 2/08) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje uspostavljanje Poreske Uprave Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: “Uprava”) i njena organizacija, djelokrug rada, ovlašćenja, odgovornosti kao i druga pitanja vezana za njeno funkcionisanje u skladu sa Statutom (u daljem tekstu: “Statut”) Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: “Distrikt”). Uprava je odgovorna za sprovođenje zakona putem utvrđivanja, kontrole i prinudne naplate poreza, taksi i drugih obaveza utvrđenih zakonom i drugim propisima, kao i za vršenje drugih poslova utvrđenih ovim zakonom.
Član 3. st. 1, 2. i 6.
Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
1.“Porez” označava svaku obavezu propisanu zakonima o porezima i doprinosima kao i Zakonom o taksama, koja se uplaćuje u korist Jedinstvenog računa Distrikta (u daljem tekstu: “JRD”) ili drugog zakonom određenog računa.
2. ''Porezni obveznici'' su pravna lica (preduzeća, finansijske organizacije, neprofitne organizacije i druga pravna lica upisana u sudski registar poslovnih subjekata kod nadležnog suda), preduzetnici i građani. Pojam poreznog obveznika uključuje i poreznog posrednika i svako drugo lice koje je po poreznim zakonima obavezno platiti porez, kaznu, kamatu i druge obaveze u skladu sa zakonima.
6. “Predstavnik poreskog obveznika” je lice koje je poreski obveznik ovlastio da vrši deo ili sve poslove poreskog obveznika u vezi sa ispunjavanjem obaveza poreskog obveznika u skladu sa poreskim zakonima.
Član 15.
Poreski obveznik je dužan da:
1. se registruje kod Uprave i da prijavi bilo koju promjenu adrese, vlasničkih prava i predstavnika kako je predviđeno ovim zakonom, 2. vodi knjige i evidenciju na način propisan poreskim zakonima za period od pet (5) godina od dana dospijeća poreske obaveze na koju se knjige i evidencija odnose, 3. podnosi poreske prijave u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreskim zakonom i drugim propisima, 4. podnosi dokumenta i odaziva se pozivima Uprave u svrhu sprovođenja poreskih zakona, 5. obavijesti Upravu u roku od pet (5) dana o otvaranju ili zatvaranju računa kod bilo koje banke u Distriktu ili na drugom mjestu, 6. omogući ulazak službenika Uprave u poslovne prostorije i vršenje poreske kontrole, kao i da pruži potrebne informacije u vezi s poreskim obavezama i druge informacije vezane za sprovođenje poreskih zakona, 7. izvršava sve druge obaveze utvrđene poreskim zakonom ili drugim propisima Član 20.
Poreska prijava se sastoji od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata koje je lice dužno podnijeti Upravi na obrascu i na način propisan od strane uprave, u roku propisanom poreskim zakonom.
Član 40. stav 1.
(1) Poreski obveznik je dužan da plati poresku obavezu u roku od petnaest (15) dana od dana prijema rješenja o razrezu poreza, osim ako je zakonom drugačije određeno.
Član 42.
O žalbi odlučuje Apelaciona komisija u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
20. U Zakonu o porezu na dohodak („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 12/03 i 13/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Porez na dohodak plaća se na osnovu odredbi ovog zakona i na osnovu odredbi o sprovođenju koje su donijete na osnovu ovog zakona.
Član 3. stav (2), (3) (2)Obveznici poreza na dobit su poslovna lica (stav 3.ovog člana) za dobit iz svojih poslovnih cjelina (stav 4 ovog člana), ako te dobiti ne podliježu porezu porezu na dohodak.
(3)Poslovno lice je lice koje vodi poslovnu cjelinu (stav 4. ovog člana). U tom smislu poslovna lica su fizička i prava lica kao i druga udružena lica i organizacije.
Član 4. stav (1), (2) i (3) (1) Oporezivanju dohotka podliježu dohoci fizičkih, pravnih lica i drugih organizacija iz člana 3. stav 3., ovog zakona, ostvareni njihovim sudjelovanjem na tržištu na osnovu ekonomske djelatnosti.
Ekonomskim privređivanjem se smatra učešće na tržištu u cilju sticanja ekonomske koristi, osim ako ti postupci služe ličnoj potrošnji (poslovne usluge, davanje ekonomskih dobara) (2) Dohoci su iznosi razlike između prihoda od privređivanja (čl. 5 Zakona) i rashodi od privređivanja (čl. 6. Zakona) koji se pripisuju svakom razdoblju privređivanja.
Dobit je dohodak koji su privrijedili pogoni i poslovne cjeline.
Gubitak je iznos negativnih dohodaka fizičkih lica i iznos negativnih dobiti poslovnih cjelina ili pogona.
(3) Mjesto gdje se stiče dohodak je tamo gdje se privredne djelatnosti obavljaju ili iskorištavaju i iz kojih je taj dohodak, isključivo ili u bitnom dijelu proizašao. Mjesto dohotka kod kojih se prihodi od privređivanja dobivaju iz javnih institucija Distrikta je uvjek Distrikt.
Član 14. stav (6) tačka 2.
(6) Mjesto nastanka dobiti poslovnih cjelina je tamo gdje su mjesta njihovih pogona, na koja se primjenjuju sljedeće odredbe:
2. Mjesto pogona kojem pripada udio u nekoj poslovnoj cjelini i odgovara mjestu te poslovne cjeline.
Član 20. stav (1) i (2) (1) Prihodi od privređivanja, rashodi od privređivanja, rashodi za stručno obrazovanje i rashodi za vođenje privatnog života koji se mogu uzeti u obzir obračunavaju se prema načelu blagajne (stav 2) ovog člana.
(2) Račun blagajne znači da se u obzir uzimaju samo oni prihodi od privređivanja i rashodi od privređivanja koji odgovaraju izmjenjenom stanju blagajne (blagajna gotovine, stanje računa i sl.). Prihodi od privređivanja odnosno rashodi koji pritiču u obliku stvari i zamjenjuju blagajnički važeće prihode od privređivanja odnosno rashode, dodatno se uzimaju u obzir.
21. U Opštem praviliku o sprovođenju Zakona o porezu na dohodak Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 4/05) relevantne odredbe glase: Član 7. stav (1) (1)Poreski obveznik poreza na dobit je prema članu 3. stav 2. Zakona o porezu na dohodak, poslovno lice (član 3. stav 3. Zakona o porezu na dohodak) kao pravno lice, udruženje lica, imovina s posebnom namjenom i ostale organizacije sa ograničenim pravnim statusom ili organizacije bez pravnog statusa sa obavezom oporezivanja dobiti njihovih poslovnih cjelina (član 3. stav 4. ZPDoh), ukoliko navedene dobiti ne podliježu porezu na vlastiti dohodak. Poslovno lice koje je obavezno plaćati porez na dobit može biti neograničeni poslovni obveznik sa dobiti koju je ostvario svojim poslovnim cjelinama širom svijeta i ograničeni poslovni obveznik sa dobiti koju je ostvario u Distriktu. Kriterijum za razgraničenje neograničene i ograničene poreske obaveze je isljučivo sjedište ili mjesto uprave prema stavu 2. i 3. ovog člana. Ako se sjedište i uprava nalaze u različitim oblastima Bosne i Hercegovine, onda je za rezidentost, a time i za neograničenu poresku obavezu mjerodavno mjesto sjedišta.
22. U Zakonu o upravnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 48/11) relevantne odredbe glase:
Član 149.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektroničkoj obradi podataka, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala institucija koja ima javne ovlasti, odnosno drugo pravno lice (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije, izjednačava se s ispravom iz stava 1 ovog člana, ako je takvu mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije, izdao organ u granicama svoje nadležnosti, odnosno institucija koja ima javne ovlasti ili drugo pravno lice.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije, činjenice neistinito potvrđene ili da je sama isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena.
(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna originalu.
Član 168.
Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službeno lice koje vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 051989 14 Už od 19. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presudu Apelacionog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno „uskim“ tumačenjem odredaba Zakona o Poreskoj upravi i Zakona o porezu na dohodak, jer mu je inspekcijskim nadzorom naložena obaveza plaćanja poreza na dobit i kamata na porez na dobit, sve u ukupnom iznosu od 728.459,57 KM.
32. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave u upravnom postupku, koje su ispitali Osnovni sud i Apelacioni sud u upravnom sporu, utvrđena apelantova obaveza plaćanja poreza na dobit i kamata na navedeni iznos a sve radi otklanjanja nepravilnosti u primjeni zakona Brčko Distrikta koji se odnose na obračun i uplatu javnih prihoda. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 614/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 37), radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod obim člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
34. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67 i 68).
35. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ono može biti razmatrano. U vezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine
- novčanog iznosa koji treba da plati po osnovu poreza na dobit i kamata na isti iznos (op.cit., AP 614/13, tačka 40).
36. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
37. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 5).
38. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Poreska uprava utvrdila da apelant nije izvršio pravilan obračun poreza na dobit za poslovnu 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu, kao i zakonske zatezne kamate na njega shodno relevantnim propisima Brčko Distrikta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi zauzeli jedinstven stav i dali jasno i argumentovano obrazloženje da je Poreska uprava postupila u skladu sa propisima Distrikta kojim je regulisano pitanje plaćanja poreza na teritoriji Brčko Distrikta (Zakona o Poreskoj upravi i Zakona o porezu na dohodak koji je u BD bio na snazi od 1. jula 2003. do 2010. godine i čija se specifičnost ogleda u tome što se ovim zakonom utvrđivalo oporezivanje dva poreska oblika, poreza na dohodak i poreza na dobit) kada je obavezala apelanta da izmiri navedene poreze, jer je u okolnostima konkretnog predmeta nesporno da Filijala Brčko nije ispravno obračunala i prikazala u poreskim prijavama porez na dobit od poslovanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom jasno ukazano da je Statutom BD jasno propisano da je Distrikt jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, da je članom 19 Statuta propisano da Distrikt posjeduje zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, dakle, da posjeduje sopstveno zakonodavstvo u skladu sa kojim su se dužna ponašati sva pravna i fizička lica koja posluju na njenoj teritoriji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da su citirane odredbe navedenih zakona objavljene u službenim glasilima, dakle, dostupne su građanima, te da one na jasan i precizan način regulišu pitanja plaćanja poreza na dobit iz čega proizilazi da je miješanje u apelantova prava na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
39. Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom dato jasno i argumentovano obrazloženje zašto u okolnostima konkretnog slučaja sud nije bio dužan da sprovede vještačenje na okolnost „zajedničkih troškova“, ukazujući da su kontrolu poslovanja apelanta vršila službena lica Poreske uprave u skladu sa relevantnim odredbama zakona BD, koja posjeduju stručno znanje za ocjenu svih relevantnih činjenica za razrez poreza na dobit prema mjerodavnim propisima koji se primjenjuju u BD. Budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je postupanje službenih lica izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi kojim je regulisan postupak kontrole poreskog obveznika, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Takođe, što se tiče apelantovih navoda u vezi sa dopisom Centralne banke od 24. oktobra 2008. godine, Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom odgovoreno i na ove apelantove navode, ukazujući da se, u smislu odredbe člana 149 ZUP-a, dopis Centralne banke ne može smatrati javnom ispravom, jer se u okolnostima konkretnog slučaja radi o odgovoru Centralne banke na apelantov dopis, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
40. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se odredbama Zakona o porezu na dohodak i Zakona o Poreskoj upravi uvodi obaveza plaćanja i reguliše sistem plaćanja poreza poreskih obveznika koji posluju na teritoriji Brčko Distrikta, da su porezi osnovni prihodi Brčko Distrikta kao jedinstvene administrativne jedinice lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države i da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, Serija A, broj 296-A, stav 39 i dalje, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 516/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 41). U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant nije pravilno izvršio obračun poreza na dobit i kamata na njega u kontrolisanom periodu. S obzirom na navedeno, proizilazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
41. Ustavni sud, takođe, mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46 i 50). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra da je obavezom da plaća porez u skladu sa relevantnim propisima, na osnovu kojih je svako pravno lice koje posluje na teritoriji Brčko Distrikta dužno da postupa, na apelanta, odnosno njegovu Filijalu Brčko, stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizilazi da je u konkretnom slučaju, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (op.cit., AP 614/13, tačka 45), miješanje u apelantova prava na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, budući da javni interes, koji se ogleda u dosljednom poštivanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama zakona i Brčko Distrikta koji regulišu oblast poreza, kao i drugim materijalnim propisima kojim je regulisano navedeno pitanje (u konkretnom slučaju, Zakon o porezu na dohodak i Zakon o Poreskoj upravi), preteže nad apelantovim interesom, jer je upravo apelant, kao poreski obveznik, propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati utvrđene obaveze.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Apelacionog suda nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
43. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbjeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
44. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
45. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).
46. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na imovinu. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje člana 13. Konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da apelant navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu sa pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, budući da je protiv prvostepenog rješenja Poreske uprave izjavio žalbu nadležnoj drugostepenoj komisiji, zatim, tužbu Osnovnom sudu protiv rješenja Apelacione komisije i žalbu Apelacionom sudu, koji je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Činjenica da korišćeni pravni lijekovi (žalbe, tužba) nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantova prava na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s načelom „proporcionalnosti“.
50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizilazi ni iz odluka donesenih u upravnom i sudskom postupku iz kojeg je proistekla osporena odluka.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu kada je apelant imao i kada je koristio raspoložive pravne lijekove, a činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom tog postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman