Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/15 (B. G. i D. G.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-958/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine , u predmetu broj AP-958/15, rješavajući apelacije Begajete Gigović i Džemile Golić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Begajete Gigović i Džemile Golić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 069971 14 Už od 3.

februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Begajeta Gigović i Džemila Golić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko distrikt), podnijele su 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 069971 14 Už od 3. februara 2015. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove Vlade Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za imovinsko pravne poslove) broj 06-1005PB-681/13 od 2. avgusta 2013. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantica zastupanih po punomoćniku Osmanu Mulahaliloviću, advokatu iz Brčkog (u daljnjem tekstu: pravni zastupnik) za naknadu troškova za pravno zastupanje u postupku potpune eksproprijacije nekretnina, radi izgradnje obilaznice oko grada Brčkog.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno na usmenoj raspravi održanoj 23. novembra 2012. godine za sporazumno određivanje naknade za nekretnine suvlasništvo apelantica koje su eksproprisane (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) pravni zastupnik apelantica izjavio da ne prihvata ponudu korisnika eksproprijacije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) o visini naknade za eksproprisane nekretnine, te je podnio zahtjev za naknadu troškova postupka prema dostavljenom troškovniku (za pristup usmenim raspravama od 12. septembra i 23. novembra 2012. godine u iznosu od 200,07 KM, nagradi za izgubljeno vrijeme i odsustvo iz kancelarije u iznosu od 17,55 KM, pristup usmenoj raspravi od 23. novembra 2012. godine iznos od 200,07 KM te na ime nagrade za izgubljeno vrijeme odsutnosti iz kancelarije iznos od 17,55 KM). Na osnovu uvida u spise predmeta utvrđeno je da su apelantice kao suvlasnice predmetnih nekretnina učestvovala u ispitnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja o eksproprijaciji predmetnih nekretnina, bez angažovanja advokata, i da su tada upoznate sa pravima koja im u skladu sa zakonom pripadaju, da su se izjasnile o predmetu postupka kao i da nisu tražile naknadu troškova zastupanja. Na usmenoj raspravi održanoj 12. septembra 2012. godine pravni zastupnik apelantica je postavio zahtjev za naknadu troškova za pravno zastupanje apelantica u predmetnom postupku. S obzirom da se o troškovima postupka eksproprijacije odlučuje rješenjem koje se donosi po prijedlogu za eksproprijaciju, da ni apelantice niti pravni zastupnik apelantica nisu postavili zahtjev za naknadu troškova prilikom saslušanja u postupku, odnosno prije donošenja rješenja o eksproprijaciji (rješenje o eksproprijaciji broj UP-I-30-000016712 od 21. septembra 2012. godine, koje je postalo pravosnažno 31. oktobra 2012. godine) Odjeljenje za imovinsko pravne poslove je zaključilo da strankama ne pripada naknada troškova za pravno zastupanje, pa je primjenom čl. 102. i čl. 193. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta“, broj 48/11, u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u izreci rješenja.

4. Ured Gradonačelnika-Apelaciona komisija (u daljnjem tekstu. Apelaciona komisija) je Rješenjem broj 01.7-0222MS-02/13 od 30. avgusta 2013. godine odbila kao neosnovanu žalbu apelantica izjavljenu protiv rješenja Odjeljenja za imovinsko pravne poslove od 2. avgusta 2013. godine.

5. Apelaciona komisija je u obrazloženju rješenja navela da su apelantice izjavile žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prvenstveno odredbe člana 27. Zakona o eksproprijaciji i člana 21. stav 1. Advokatske tarife Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa), zbog čega su tražila da se žalba uvaži i prvostepeno rješenje ukine ili preinači. Uvidom u spise predmeta Apelaciona komisija je utvrdila da je prvostepeni organ ispravno postupio prilikom donošenja osporenog rješenja na temelju pravilne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je ukazao da se zahtjev apelantica odnosio na naknadu troškova pravnog zastupanja koji prigovor su isticale i na raspravi za sporazumno određivanje naknade za predmetno eksproprisano zemljište održanoj 23. novembra 2012. godine. Navedeno je da je taj postupak je regulisan odredbom čl. 35., 36. i 37. Zakona o eksproprijaciji, a da je tom postupku prethodio pravosnažno okončan upravi postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina u kojem je doneseno rješenje o eksproprijaciji broj UP-I-30-000016712 od 21. septembra 2012. godine, koje je postalo pravosnažno 31. oktobra 2012. godine. Dalje, Apelaciona komisija je navela da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o raspravi o sporazumnom određivanju naknade za eksproprisane predmetne nekretnine na kojoj punomoćnik apelantica nije prihvatio ponudu korisnika eksproprijacije. S tim u vezi Apelaciona komisija je utvrdila da se u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla primijeniti odredba člana 27. Zakona o eksproprijaciji, jer ako se između stranaka ne postigne sporazum o visini naknade onda naknadu određuje sud, nakon što mu prvostepeni organ dostavi pravosnažno rješenje o eksproprijaciji. Dakle, što se tiče zahtjeva apelantica za naknadu troškova za pravno zastupanje Apelaciona komisija je utvrdila da iz spisa predmeta proizilazi da pravni zastupnik apelantica na usmenoj raspravi održanoj 12. septembra 2012. godine nije postavio zahtjev za naknadu troškova, pa Odjeljenje za imovinsko pravne poslove o istom nije niti odlučivalo, niti je određeno da će se o istim odlučiti posebnim zaključkom. Prema tome, kako apelantice niti njihov pravni zastupnik nisu postavili zahtjev za naknadu troškova prilikom saslušanja u postupku, odnosno prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, Apelaciona komisija je zaključila da apelanticama ne pripada naknada troškova za pravno zastupanje imajući u vidu odredbu člana 102. ZUP.

6. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 U 069971 13 U od 8. septembra 2014. godine tužbu apelantica podnesenu protiv tužene Apelacione komisije, radi poništenja rješenja broj UP-II-30- 000021/13 od 30. avgusta 2013. godine u cijelosti odbio kao neosnovanu. Po ocjeni Osnovnog suda Apelaciona komisija je pravilnom primjenom materijalnog prava, u skladu sa odredbom člana 221. stav 1. ZUP zaključila da nisu ispunjeni uslovi da bi se udovoljilo zahtjevu apelantica za naknadu troškova pravnog zastupanja. U vezi s tim je konstatirano da je prvoapelantica učestvovala u ispitnom postupku koji je prethodio donošenju djelimičnog rješenja o eksproprijaciji nekretnina bez angažovanja advokata, da je bila upoznata sa svim pravima koja joj pripadaju, da se izjasnila o predmetu postupka i da nije tražila troškove postupka, a da je advokat Mulahalilović u svojstvu punomoćnika obje apelantice saslušan 12. septembra 2012. godine „te da nije postavio zahtjev za naknadu troškova za pravno zastupanje“. Naime, Osnovni sud smatra da se apelantice u tužbi neosnovano pozivaju na odredbu člana 27. Zakona o eksproprijaciji, kojom odredbom je propisano, da troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, budući da se navedena odredba odnosi na postupak koji prethodi donošenju rješenja o eksproprijaciji „a koji je završen pravosnažnim djelimičnim rješenjem Odjeljenja“ od 21. septembra 2012.godine. U vezi s tim je istaknuto da se u okolnostima konkretnog predmeta radilo o zastupanju apelantica na raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine na koji se postupak ne može primijeniti navedena zakonska odredba. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je primjenom odredbe člana 31. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Brčko distrikta“, broj 4/00 i 1/01, u daljnjem tekstu: ZUS) odlučeno kao u izreci presude.

7. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 U 069971 14 Už od 3. februara 2015. godine žalbu apelantice odbio i presudu Osnovnog suda od 8. septembra 2014. godine potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da apelantice u žalbi pobijaju prvostepenu presudu, ponovo ukazujući na pogrešnu primjenu odredbe člana 27. Zakona o eksproprijaciji ukazujući „da one nisu bile zainteresirane za eksproprijaciju, nego korisnik eksproprijacije, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 27. Zakona o eksproprijaciji, član 102. stav 4. ZUP, jer je službeno lice na zapisnik o raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine od 23. 11.2012. godine konstatovao da će o troškovima postupka odlučiti posebnim zaključkom, kao i da je pogrešno primjenjena odredba člana 99. stav 3. ZUP“. Apelacioni sud uvidom u spise predmeta navedene tvrdnje apelantica nije našao osnovanim, pa je suprotno navodima žalbe zaključio ispravnim stajalište prvostepenog suda u smislu da je isto utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime Apelacioni sud je citirao odredbu člana 27. Zakona o eksproprijaciji kojom je propisano: „Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, izuzev troškova postupka nastalih povodom žalbe vlasnika ili nosioca prava građenja eksproprisane nekretnine koja nije uvažena, a koje troškove snose vlasnik ili nosilac prava građenja.“ U vezi s tim je ukazao da je u smislu odredbe člana 27. Zakona o eksproprijaciji potrebno napraviti distinkciju između troškova nastalih do konačnosti rješenja eksproprijaciji i troškova nastalih nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, i da je kod odlučivanja o naknadi troškova u povodu izjavljenog redovnog pravnog lijeka apelantica protiv tog rješenja, nadležni organ svoju odluku morao donijeti poštivanjem principa uspjeha stranaka u postupku. Dakle, iz navedenog slijedi da se o svim troškovima koji su apelanticama prouzrokovani na raspravama za sporazumno određivanje visine naknade za eksproprisane nekretnine ima odlučiti supsidijarnom primjenom ZUP (čl. 2. i čl.3. ZUP), konkretno kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud (prihvatajući razloge date u obrazloženju konačnog upravnog akta) i primjenom odredbe člana 99. stav 3. citiranog zakona kojim je propisano da se „troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano“. Međutim, istaknuto je da osim paušalnih navoda iznesenih u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedenu odredbu, apelantice nisu adekvatnim argumentima osporavale ispravnost zaključka nadležnih upravnih organa, da pravno zastupanje apelantica na raspravama za postizanje sporazuma o visini naknade za eksproprisane nekretnine nije bilo nužno i opravdano. Ovo iz razloga što su, kako je naveo Apelacioni sud, apelantice u postupku upoznate sa pravima koja im u skladu sa zakonom pripadaju, a naročito da su na toj raspravi obavještene da nisu dužne prihvatiti prijedlog korisnika eksproprijacije, u kojem slučaju o tome odluku donosi nadležni sud, dok je njihov zakonski zastupnik na tim raspravama samo izjavio da ne prihvata ponudu korisnika eksproprijaciji i što je opredijelio predmetni zahtjev za naknadu troškova zastupanja, na temelju čega je Apelacioni sud zaključio, da na postupanjem organa uprave na navedeni način nije doveden u pitanje zahtjev apelantica. Dakle, u smislu člana

27. Zakona o eksproprijaciji apelantice su bile dužne da se o zahtjevu za naknadu troškova za zastupanje opredijele prije donošenja rješenja o eksproprijaciji. Ovo također iz razloga što je odredbom člana 102. ZUP propisano, da u rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome i u kom roku se imaju isplatiti, a ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navešće da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim zaključkom. Iz navedenog slijedi da su se apelantice o zahtjevu za naknadu troškova zastupanja bile dužne opredijeliti prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, a kako zahtjev za naknadu troškova postupka nije pravovremeno postavljen, Apelacioni sud je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu na osnovu odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa odredbom člana 32. ZUS.

8. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje apelantice ponavljaju navode koje su isticale i tokom trajanja predmetnog postupka, pozivajući se na odredbu člana 27. Zakona o eksproprijaciji, ukazujući da je navedena odredba u okolnostima predmetnog slučaja primjenjiva i da je sud bio dužan da im dosudi troškove na ime pravnog zastupanja, jer kako navode „nisu imale interes za eksproprijaciju, da je interes postojao samo kod korisnika eksproprijacije, kojeg je u predmetnom postupku zastupao pravobranilac kao stručna osoba, a da su one pravno neuke stranke, kojima se morala obezbijediti pravna pomoć. Dakle zastupanje je kako ističu bilo nužno i opravdano, zbog čega smatraju da njihovom pravnom zastupniku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Apelacioni sud jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također nalazi da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda proizilazi da je osporenom presudom Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tj. za odbijanje kao neosnovanog zahtjev apelantica za naknadu troškova za pravno zastupanje u postupku eksproprijacije nekretnina, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/15 (B. G. i D. G.) | Sudska praksa | Aktio