Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2037/17 (A. D. iz Sarajeva)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2037/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2037/17, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 od 16. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 KV 32 od 4. maja 2017. godine u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 od 16. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 KV 32 od 4. maja 2017.

godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alija Delimustafić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 od 16. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 KV 32 od 4. maja 2017. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se mjera pritvora određena navedenim rješenjima Vrhovnog i Kantonalnog suda ukida do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. juna 2017. godine, Kantonalni sud 6. juna 2017. godine, a Kantonalno tužilaštvo 2. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 11 od 3. marta 2017. godine djelimično uvažio žalbe apelanta i osumnjičenih L. C. i S. H. pa je ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 17. februara 2017. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor za naredna tri mjeseca tako da može trajati do 17. maja 2017. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud propustio da se određeno izjasni iz kojih činjenica i okolnosti zaključuje da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, povreda zakona od sudije iz člana 357, prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav

2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), odnosno da osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Vrhovni sud je istakao i da se zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti ne može zasnivati na navođenju sadržaja presretnutih komunikacija između ostalih osumnjičenih iz kojih se zaključuje da su postojali problemi oko nekih nekretnina, te navođenjem da je apelant planirao bespravnu gradnju objekata na lokaciji Marijin Dvor i da se osnovano sumnja da su osumnjičeni H. O., H. E. i M. D. bili uključeni u planiranje nezakonite izmjene regulacionog plana radi izgradnje apelantovog objekta, bez opisa i konkretizacije radnje izvršenja u odnosu na krivična djela za koja se apelant tereti naredbom o istrazi, što je u konkretnom slučaju izostalo.

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 13 od 22. marta 2017. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i osumnjičenih L. C. i S. H., pa je ukinuo u ponovnom postupku doneseno rješenje Kantonalnog suda od 9. marta 2017. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor za naredna tri mjeseca tako da može trajati do 17. maja 2017. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je ponovio stav iz svog rješenja od 3. marta 2017. godine u vezi sa zaključkom Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Osnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije postupio po rješenju ovog suda od 3. marta 2017. godine.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 14 od 4. aprila 2017. godine djelimično uvažio žalbu kantonalnog tužioca i rješenje Kantonalnog suda od 29. marta 2017. godine, doneseno u ponovnom postupku, kojim je odbijen prijedlog tužilaštva za produženje pritvora apelantu i apelant pušten na slobodu, ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

10. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud bio u obavezi da postupi po uputama ovog suda iz rješenja od 22. marta 2017. godine tako da ocijeni i analizira dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora u odnosu na svakog od osumnjičenih posebno, i u odnosu na svako od krivičnih djela za koja se terete, uključujući i njihovu eventualnu povezanost (organizirani kriminal), što u osporenom rješenju nije učinjeno. Također, ukazano je i da u osporenom rješenju ne samo da nedostaju razlozi na osnovu kojih bi se vidjelo na osnovu kojih činjenica i dokaza je donesen zaključak o nepostojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta, nego je očigledno da prvostepeni sud ocjenjuje samo navode preambule naredbe o provođenju istrage od 26. oktobra 2016. godine, pri tom potpuno zanemarujući dokaze u odnosu na konkretne krivičnopravne radnje osumnjičenih kako su opisane u spomenutoj naredbi.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 15 od 24. aprila 2017. godine žalbu Kantonalnog tužilaštva odbio kao neosnovanu, a žalbe apelanta i osumnjičene L. C. djelimično uvažio pa je ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 13. aprila 2017. godine, doneseno u ponovnom postupku, prema kojem je apelantu određen pritvor koji po tom rješenju može trajati tri mjeseca, računajući od dana i sata lišavanja slobode, i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

12. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud obrazložio zašto smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal s ciljem vršenja krivičnih djela. Međutim, zaključeno je da je prvostepeni sud propustio da se izjasni o tome zašto smatra da radnje koje se stavljaju na teret apelantu i ostalim osumnjičenim sadrže obilježja krivičnih djela: zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povreda zakona od sudije, prevara i pranje novca. Nadalje, ukazano je da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja prvostepeni sud, uzimajući u obzir navode iz prijedloga za produženje pritvora od 14. februara 2017. godine da su apelant i ostali osumnjičeni zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama preduzimali radnje izvršenja, podstrekavanja, planiranja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja i savjetovanja u izvršenju krivičnih djela, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela koja mu se naredbama o provođenju istrage stavljaju na teret. Međutim, kako sud nije konkretno naveo o kojim naredbama za provođenje istrage se radi, Vrhovni sud nije mogao provjeriti da li je dodavanjem određenih radnji apelantu prvostepeni sud izašao iz okvira prijedloga za produženje pritvora, kako je apelant tvrdio u žalbi.

Osporena rješenja

13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kv 32 od 4. maja 2017. godine usvojio prijedlog Kantonalnog tužilaštva od 14. februara 2017. godine za produženje pritvora apelantu i osumnjičenoj L. C. koji po tom rješenju može trajati do 1. juna 2017. godine. U izreci rješenja je konstatirano da je apelantu pritvor produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke a) i c)

ZKPFBiH.

14. U obrazloženju rješenja na stranici 6. interpretirana je naredba za provođenje istrage od 26. oktobra 2016. godine prema kojoj je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal u smislu člana 2. stav 20. KZFBiH koju su činila pojedinačno pobrojana fizička lica, a koji su, koristeći navedena pravna lica, bili svjesni i znajući da djeluju kao članovi organizirane grupe, koja se bavi nezakonitim sticanjem prava vlasništva na nekretninama, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, radi sticanja protivpravne imovinske koristi, stvarali uvjete za preduzimanje i prikrivanje krivičnopravnih radnji, preduzimali radnje izvršenja i radnje prikrivanja pobrojanih krivičnih djela, pa da su tako počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. st. 3. i 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivičnim djelom povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH, krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 2. KZBiH, a sve u vezi s članom 128. KZFBiH.

15. Na temelju provedenih posebnih istražnih radnji, dovedenih u vezu s ostalim prikupljenim dokazima, Kantonalni sud je zaključio da postoje osnovi sumnje da je apelant organizirao grupu s ciljem vršenja krivičnih djela koja mu se naredbom o provođenju istrage stavljaju na teret. Kantonalni sud je interpretirao sadržaj presretanih razgovora od označenih datuma između apelanta i osumnjičene L. F. P., u relevantnom periodu sudije Općinskog suda u Sarajevu, te osumnjičenim J. Š., vlasnikom označenog pravnog lica, razgovor između osumnjičenog Z. L. i osumnjičene A. L., a u kojim se spominju poslovi vezani za nekretnine; sadržaj službene zabilješke od označenog datuma iz koje proizlazi da su osumnjičeni došli do informacije da su predmet istrage Kantonalnog tužilaštva; detaljno analizirao označeni spis Općinskog suda u kojem je osumnjičena L. F. P. kao službeno lice u svojstvu sudije Općinskog suda iskorištavanjem i prekoračenjem pozicije sudije zloupotrijebila ovlaštenja tako što je po prethodnom dogovoru s apelantom, na detaljno opisani način, označeni predmet okončala u korist osumnjičenog pravnog lica čiji je zakonski zastupnik-direktor apelant, čime mu je omogućila sticanje protivpravne imovinske koristi u označenom iznosu, a nakon čega je osumnjičena E. M. predmetnu imovinu prenijela na pravno lice u vlasništvu osumnjičenog J. Š., a u kojem je direktor apelant. Na temelju sadržaja navedenih dokaza koje je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Kantonalni sud je zaključio da se u apelantovim radnjama u odnosu na tačku 1. naredbe o provođenju istrage od 26. oktobra 2016. godine stiču obilježja krivičnih djela organizirani kriminal iz člana 383. st. 3. i 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivičnog djela povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH.

16. Kantonalni sud je zaključio i da postoji osnovana sumnja da je apelant organizirao grupu od pobrojanih fizičkih lica s ciljem bespravne izgradnje objekta na označenom lokalitetu koji bi izlazio iz okvira regulacionog plana. Ovakav zaključak Kantonalni sud je zasnovao na sadržaju presretnutih telefonskih razgovora iz kojih proizlazi da je apelant u nekoliko navrata razgovarao s osumnjičenim J. Š. o gradnji zgrade koju je moguće graditi uz pomoć H. O. i H. E., uposlenika Zavoda za izgradnju grada; kako prevazići problem u vezi s dokumentima koji nedostaju, a uz pomoć osumnjičenog P. V.; da je apelant dogovorio sastanak s osumnjičenim H. O. radi preuzimanja potrebnog rješenja; da je apelant u kontaktu s osumnjičenim M. D. obavještavan o toku planirane operacije; da je apelanta osumnjičeni M. H. obavijestio da je predmet otišao Zavodu i da će ga on vratiti pozitivno, a što je potvrđeno i iskazom osumnjičenog P. V. koji je detaljno interpretiran.

17. Analizom označene punomoći i označenog kupoprodajnog ugovora zaključeno je da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni Z. L., s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, a nakon što su mu prethodno osumnjičena L. F. P. i apelant dali podatke o konkretnom stanu i da ga je prethodni vlasnik M. M. nezakonito stekao, te savjete na koji način da izvrši nezakonitu prodaju tog stana A. Č., osumnjičeni Z. L. lažnim prikazivanjem činjenice da ga je opunomoćio M. M., koristeći označenu falsificiranu punomoć, doveo u zabludu oštećenog A. Č. da s njim zaključi označeni kupoprodajni ugovor i da mu isplati kupoprodajnu cijenu, iako je znao da je stečeni novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela. Sve navedeno je organizirano apelant u prethodnom dogovoru s osumnjičenom L. F. P. čime je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH.

18. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da su svi osumnjičeni koji su preduzimali krivičnopravne radnje bili upućeni na apelanta kojeg su obavještavali o njihovom preduzimanju, tražili upute šta dalje raditi, a imajući u vidu sam tok presretnutih razgovora proizlazi da je apelant tačno znao o čemu druga strana govori (uvijek se razgovara o prometovanju nekretninama, problemima koji su se javljali s tim u vezi, strahu od prevare između njih samih, spominju se ista imena, preduzimaju opisane radnje). Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant je koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u pravosudnim i policijskim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, koju su pored njega činili osumnjičena L. F. P. u svojstvu sudije Općinskog suda, J. Š., vlasnik označenog pravnog lica, E. M., formalni vlasnik označene nekretnine, Z. K. kao osoba na koju su se knjižile nezakonito stečene nekretnine, E. K. u svojstvu advokata i zastupnika članova grupe u sudskim postupcima, L. C. u svojstvu šefa-rukovodioca Odjeljenja za imovinskopravne poslove Općine Stari Grad. U prilog navedenom ukazano je na sadržaj presretnutih razgovora iz kojih proizlazi da je apelant inicirao sastanak sa L. F. P. i J. Š. kako bi se razriješio problem koji je nastao između J. Š. i Z. L. u vezi s opisanom kupovinom i prodajom stana oštećenog M. M.

19. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da u prilog zaključku o osnovanoj sumnji o nezakonitom sticanju prava vlasništva u korist članova grupe govori i sticanje nekretnina čiji su vlasnici preminuli i gdje ne postoje nasljednici ili su nedostupni, a što je utvrđeno na temelju provjera u bazi podataka IDEEA kroz koju ne prolaze pojedinačno označena lica, odnosno označeno lice je na temelju izvoda iz matične knjige umrlih preminulo.

20. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije jasno iz čega proizlazi osnovana sumnja da je bio organizator grupe, te da je počinio pobrojana krivična djela. S tim u vezi je ukazano da se apelantu stavlja na teret da je u smislu člana 342. stav 3. KZFBiH organizirao grupu za organizirani kriminal u smislu člana 2. stav 21. istog zakona, shodno čemu su sva krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su ih počinili članovi grupe stavljena i njemu na teret.

21. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza (označenog akta MUP-a Hrvatska iz novembra 2016. godine; presretnutog razgovora između osumnjičene L. F. P. i apelanta – da mu L. F. P. ostavi na označenom mjestu i pod označenim imenom dokumente koje naziva „kartica“) proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te koristi dokumente, uključujući i putne isprave, na neko drugo ime. U prilog navedenom ukazano je i da je kod apelanta prilikom hapšenja nađen pasoš i lična karta BiH izdata na ime S. K. Provjerom na adresi koju je označio apelant utvrđeno je da S. K. na toj adresi nikad nije viđen, a što je potvrdio svjedok M. P. Nadalje, na temelju službene zabilješke FMUP i presretnutog razgovora između osumnjičenih L. F. P. i Z. L., utvrđeno je da je apelant saznao za istragu Kantonalnog tužilaštva o čemu je i obavijestio L. F. P., koja je obavijestila Z. L. da hitno napusti BiH i dođe do nje u Hrvatsku da bi zajedno otišli do apelanta koji se već sklonio u Rijeku. S tim u vezi je ukazano i da apelant ima imovinu u R Hrvatskoj, te kuću na Tajlandu, a gdje je i planirao da otputuje i gdje se već nalazila njegova supruga, kao i na osnovanu sumnju da je apelant stekao veliku imovinsku korist izvršenjem djela za koja se tereti, dakle imovinu koja još uvijek nije oduzeta, a koja bi mu omogućila podmirivanje troškova bjekstva i skrivanja. Nadalje, ukazano je da je apelant nakon što mu je pritvor bio ukinut i pušten na slobodu ponovo pokazao spremnost na bjekstvo, te je naredbom od 20. decembra 2016. godine protiv njega raspisana interna i međunarodna potjernica. Naime, nakon ponovnog određivanja pritvora, postupajući po rješenju ovog suda, sudska policija apelanta nije zatekla na adresi na kojoj je prijavljen (Kiseljak), a od mještana i uposlenika MUP-a Kiseljak obaviješteni su da apelant na toj adresi nikad nije boravio. Također, apelant nije nađen ni na drugoj označenoj adresi (Sarajevo). Kantonalni sud je istakao da je apelant i na sjednici od 17. februara 2017. godine opet naveo adresu u Kiseljaku, na kojoj nije pronađen i na kojoj ima prijavljeno prebivalište. Nadalje, ukazano je da je apelant lišen slobode dok se nalazio u bjekstvu na području Karlovca po osnovu raspisane potjernice. U prilog zaključku da je bio u bjekstvu ukazano je i da njegov prelazak državne granice granična policija nije evidentirala. Najzad, ukazano je da iz predočenog dopisa Ministarstva sigurnosti BiH proizlazi da je apelant u dva navrata podnosio zahtjev za sticanje državljanstva R Srbije, ali da njegov zahtjev do sada nije riješen. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije bio u bjekstvu nakon puštanja iz pritvora, te da njegov prelazak granice nije evidentiran jer je bio u autu s licem koje je strani državljanin. U vezi s tim je ukazano da je ulazak u R Hrvatsku ujedno i ulazak u EU pa da se svaki pojedinačni prelazak granice evidentira. Bez značaja je ocijenjena apelantova tvrdnja da nema dvojno državljanstvo, te da se po dolasku u R Hrvatsku prijavio kao turista, a u vezi s čim je priložio i potvrdu o smještaju u označenom objektu u Opatiji.

22. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu i osumnjičenoj L. C. iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Detaljno interpretirajući dokaze koje je ocijenio u ovom dijelu, Kantonalni sud je zaključio da je produženje pritvora iz razloga propisanog navedenim članom neophodno jer je izvjesno da će doći do proširenja istrage, kako u odnosu na događaje koji nisu obuhvaćeni istragom tako i u odnosu na druga osumnjičena lica.

23. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti da apelantu i osumnjičenoj L. C. pritvor bude određen i iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je ispunjen objektivni uvjet iz citirane odredbe jer se za sva krivična djela koja se stavljaju na teret apelantu i osumnjičenoj L. C. može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Nadalje, ukazano je da na temelju predočenih dokaza proizlazi da su osumnjičeni inkriminirane radnje preduzimali kontinuirano u dužem vremenskom periodu, iskazujući pri tom visok stepen upornosti, a koje su, kako se osnovano sumnja, rezultirale enormno visokim vrijednostima stečene protivpravne imovinske koristi. Nadalje, ukazano je da prikupljeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant kao organizator grupe imao dominantnu ulogu u djelovanju grupe, da je iskazao naročitu upornost i spremnost da bez ikakvih skrupula realizira planirane aktivnosti na nezakonit način, a u prilog čemu je ukazano na presretnute razgovore u kojim se raspravlja o knjiženju imovine bolesnog N. Nadalje, istaknuto je da osumnjičeni nisu prestali s vršenjem krivičnih djela čak i kad su saznali da su predmet istrage Kantonalnog tužilaštva već su apelant, te L. F. P., Z. L. i J. Š. nastavili s daljnjim dogovaranjem i realizacijom planiranih aktivnosti. S tim u vezi je ukazano na sadržaj presretnutih razgovora u Hrvatskoj između apelanta i L. F. P., te apelanta i osumnjičenog tužioca DŽ. K. u kojim osumnjičeni tužilac daje upute kako da se ponašaju ukoliko su određene posebne istražne radnje, kako da osumnjičena L. F. P. izbjegne krivično gonjenje, da će osumnjičeni tužilac pokušati doći do određenih dokaza iz istrage „iz kojih bi sve bilo jasno“, iz čega proizlazi, po mišljenju Kantonalnog suda, ne samo povezanost osumnjičenih već i spremnost da nastave s vršenjem kriminalnih aktivnosti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je zaključio da navedeno ukazuje na naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, u slučaju da budu pušteni na slobodu, apelant i osumnjičena L. C. ponovili odnosno dovršili započeta krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

24. Kantonalni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH opravdan jer postoje naročito važni razlozi s obzirom na to da istraga zbog svoje složenosti, kompleksnosti i sveobuhvatnosti provođenja nedostajućih istražnih radnji nije mogla biti okončana u zakonskom roku.

25. Svestranom analizom svih prethodno navedenih okolnosti, Kantonalni sud je zaključio da mjerama zabrane nije moguće otkloniti opasnost od bjekstva u odnosu na apelanta, te opasnost od ponavljanja i dovršenja krivičnog djela, te osigurati uspješno i neometano vođenje krivičnog postupka. Također, ukazano je da „kućni pritvor“ koji je predložio apelant ne predstavlja mjeru osiguranja nego alternativnu mjeru izvršenja krivične sankcije.

26. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 od 16. maja 2017. godine apelantovu žalbu i žalbu osumnjičene L. C. protiv rješenja Kantonalnog suda od 4. maja 2017. godine odbio kao neosnovanu.

27. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da Kantonalni sud (peti put) nije postupio po obavezujućim uputama Vrhovnog suda. U vezi s tim je ukazano da se prvostepeni sud u obrazloženju rješenja određeno pozvao na naredbu o provođenju istrage protiv apelanta i drugih od 26. oktobra 2016. godine i naveo koje se konkretne radnje navedenom naredbom stavljaju na teret apelantu, ali i drugim osumnjičenima. Nadalje, ukazano je da prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije upotrijebio skup riječi „preduzimao radnje izvršenja, podstrekavanja, planiranja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, savjetovanja u izvršenju krivičnih djela“, a u odnosu na koji se prethodno prvostepeno rješenje osporavalo tvrdnjom da je prvostepeni sud apelantu dodao inkriminacije koje mu se nisu stavljale na teret. Također, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu se na teret stavljaju radnje podstrekavanja iz člana 32. stav 3. KZFBiH, a da u naredbi i prijedlogu Tužilaštva o tome nema ni riječi, s obzirom na to da osporeno rješenje ne sadrži navod u tom smislu. Slijedom navedenog zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da se osporenim prvostepenim rješenjem proširuju inkriminacije odnosno dodaju radnje koje mu Tužilaštvo i nije stavilo na teret.

28. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da je prvostepeni sud propustio određeno navesti zbog čega zaključuje da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud, nakon navođenja razloga zbog kojih nalazi da postoji osnovana sumnja da je apelant u međusobnom dogovoru zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama stvarao uvjete za preduzimanje i prikrivanje tačno određenih krivičnopravnih radnji, te da su osumnjičeni preduzimali radnje izvršenja i radnje prikrivanja krivičnih djela za koja se terete, sasvim određeno naveo zbog čega nalazi da se u apelantovim radnjama stiču obilježja navedenih krivičnih djela (nenumerirane stranice 9., 15., 16. i 17. prvostepenog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a).

29. Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno apelantovo pozivanje na ranija rješenja Vrhovnog suda donijeta u ovom predmetu jer je osporeno prvostepeno rješenje doneseno nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2017. godine ukinuto rješenje Kantonalnog suda od 13. aprila 2017. godine.

30. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud, protivno stavu Vrhovnog suda iz rješenja od 24. aprila 2017. godine, zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao samo na navođenju i interpretaciji presretnutih razgovora. S tim u vezi je ukazano da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti zasnovan ne samo na analizi presretnutih telefonskih razgovora nego i na analizi i ocjeni brojnih drugih dokaza (analizi podataka iz tačno određenih sudskih spisa, analizi dokaza koje sadrže ti sudski spisi, analizi isprava koje se odnose na određene nekretnine, analizi tačno određenih ugovora na koje se sud poziva, analizi iskaza osumnjičenih P. V. i M. H. i dr.).

31. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje o paušalnim frazama i zaključivanju prvostepenog suda ukazivanjem na pojedine, iz konteksta izdvojene, konstatacije prvostepenog suda, kao i tvrdnja da nisu ocijenjeni dokazi predočeni uz prijedlog za određivanje pritvora. U ovom dijelu apelant je ukazivao na dio iz prvostepenog rješenja u kojem je konstatirano: „Naime, osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su ranije dostavljeni uz prijedloge za određivanje i produženje mjere pritvora, a koji su decidirano navedeni i analizirani u naprijed navedenim rješenjima ovog suda broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 14. 11. 2016. godine i 09 0 K 026508 16 Kv 9 od 19. 12. 2016. godine, te dokaza dostavljenih uz ovaj konkretan prijedlog za produženje pritvora od 14. 02. 2017. godine“, a da je u fusnoti naznačeno da su dokazi dostavljeni na CD-u pa da proizlazi da ovi dokazi i nisu ocijenjeni. Vrhovni sud je istakao da se u daljnjem toku obrazloženja (nenumerirana stranica 6. i dalje pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a), koji slijedi nakon u žalbi citiranog dijela, prvostepeni sud pozvao na tačno određene dokaze na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti.

32. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije obrazložio na koji način je apelant organizirao kriminalnu grupu ili kako je njom rukovodio. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud na više mjesta u svom rješenju (nenumerirane stranice 16., 17. i 18. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a) naveo razloge za takav svoj zaključak.

33. Neosnovanom je ocijenjen i apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije naveo razloge kako je apelant mogao učiniti krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH kad nema svojstvo službene niti odgovorne osobe u Federaciji, a niti kako bi mogao učiniti krivično djelo povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH kad nema svojstvo sudije. S tim u vezi je ukazano da iz obrazloženja osporenog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da se prvostepeni sud izjasnio i u pogledu okolnosti na koje se u žalbi navodi (nenumerirane strane 18. i 19. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a) a da se žalbom navedena argumentacija ne osporava. Netačnom je ocijenjena i tvrdnja da prvostepeni sud nije naveo ni razloge kako je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi s krivičnim djelima prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH, te ukazao da se prvostepeni sud o tome izjasnio (nenumerirane stranice 16. i 17. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a).

34. Neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao zaključak o postojanju osnovane sumnje da je učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH jer prema apelantovim navodima svi dokazi upućuju na to da je osumnjičeni Z. L. upotrijebio lažnu ispravu kao pravu, a ne on, te da ti dokazi upućuju na nezakonite radnje osumnjičene L. F. P., da je predbilježba prava vlasništva izvršena u korist kupca osumnjičenog J. Š. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud u obrazloženju svoga rješenja (nenumerirane stranice 15., 16., 18. i 19. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a) naveo razloge zašto se te radnje stavljaju na teret apelantu u okviru krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH, kao i da ti razlozi nisu osporeni konkretnim žalbenim navodima.

35. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode u pogledu pravilnosti zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH i povrede zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH, a u pogledu radnji koje se tiču pobrojanih pravnih osoba te vlasnika nekretnina A. R., A. R. i A. F. S. S tim u vezi je ukazano na nenumerirane stranice 7. i 8. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a, te da iz naredbe o provođenju istrage od 26. oktobra 2016. godine proizlazi da se apelantu i ne stavlja na teret prometovanje nekretninama navedenih lica.

36. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Saglasivši se u cjelini s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu, Vrhovni sud je ukazao na relevantne dijelove rješenja (nenumerirane stranice prvostepenog rješenja prema primjerku iz CMS-a). Vrhovni sud je istakao i da se zaključak prvostepenog suda o postojanju navedenog osnova za pritvor ne zasniva na konstataciji da se radi o istrazi za teška krivična djela, niti se tvrdi da apelant ima dvojno državljanstvo, na predviđanju zatvorske kazne apelantu, te da samo odsustvo stalnog mjesta prebivališta predstavlja osnov za zaključak o opasnosti od njegovog bijega, pa je neosnovanim ocijenjeno i pozivanje na pobrojane presude Evropskog suda i odluke Ustavnog suda.

37. Apelantovi žalbeni navodi u pogledu zaključka Kantonalnog suda da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ocijenjeni su osnovanim, te je zaključeno da ovaj osnov za pritvor ne postoji.

38. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode kojim je osporavao zaključak o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoga rješenja (nenumerirana stranica 29. pobijanog rješenja prema primjerku rješenja iz CMS-a) naveo sasvim određene razloge zbog kojih smatra da i dalje postoji ovaj osnov za pritvor. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud ocijenio i postojanje osnovane sumnje da osumnjičeni nisu prestali vršiti krivična djela ni onda kada su saznali da su predmet istrage Tužilaštva, a što je i obrazložio konkretnim razlozima, koji se ne osporavaju žalbom. Stoga je irelevantnim ocijenjena i apelantova tvrdnja da je u atmosferi koja je napravljena u medijima i javnosti prosto nemoguće i pomisliti da bi apelant mogao ponoviti krivična djela.

39. Budući da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih smatra da se svrha koja se želi postići produženjem pritvora apelantu ne može ostvariti primjenom blažih mjera, Vrhovni sud je zaključio da okolnost da je prvostepeni sud, nakon iznošenja tih razloga, pogrešno poistovjetio „kućni pritvor“ (što nije zakonski pojam iz ZKPFBiH) s „kućnim zatvorom” (što je zakonski pojam iz KZFBiH), ne dovodi u pitanje pravilnost njegove ocjene o tome da li bi se svrha koja se želi postići pritvorom mogla ostvariti primjenom neke blaže mjere u odnosu na apelanta. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

40. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

41. U vezi s tim apelant ističe da je Vrhovni sud po njegovoj žalbi u tri navrata ukidao rješenje Kantonalnog suda i predmet vraćao na ponovni postupak uz obrazloženje da Kantonalni sud nije dao razloge na osnovu kojih dokaza temelji osnovanu sumnju (dokazi nisu ocijenjeni i obrazloženi), da nije konkretizirao u čemu se sastoje obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno da nije obrazložio iz čega proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Apelant ističe i da je Vrhovni sud odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva također ukinuo rješenje Kantonalnog suda uz obrazloženje da je potrebno da se analiziraju i ocijene dokazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Također, tvrdi i da je Vrhovni sud u svojim rješenjima od 3. i 22. marta 2017. godine istakao da nije dovoljno da se zaključak o postojanju osnovane sumnje zasniva na interpretaciji presretnutih razgovora već je potrebno ocijeniti sve dokaze. Po apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud niti jednom nije postupio po obavezujućim uputama Vrhovnog suda. U osporenom prvostepenom rješenju, prema apelantovim tvrdnjama, novina u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 13. aprila 2017. godine je samo sadržaj naredbe za provođenje istrage od 26. oktobra 2016. godine, odnosno u svemu ostalom rješenja su identična. Stoga je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, suprotno ranije zauzetim stavovima, odbio njegovu žalbu navodeći da nije vezan svojim ranijim mišljenjem. Ovako nagla promjena stava Vrhovnog suda, po apelantovom mišljenju, urađena je samo iz razloga da se prekine žalbeni postupak koji je potrajao sve do isteka pritvora (tri mjeseca).

42. Apelant tvrdi i da je prekoračena naredba za provođenje istrage, te prijedlog za produženje pritvora. S tim u vezi je istakao da mu se osporenim rješenjima stavlja na teret prometovanje nekretninama vlasnika A. R., A. R. i A. F. S., što ne proizlazi niti iz jednog dokaza niti mu Tužilaštvo to stavlja na teret. Također, ističe i da mu se na teret stavljaju izvršenje, podstrekavanje, planiranje, pomaganje, prikrivanje, omogućavanje, savjetovanje u izvršenju krivičnih djela, iako se ni to ne navodi u naredbi o provođenju istrage i prijedlogu o produženju pritvora. Stoga smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su ove njegove tvrdnje istaknute u žalbi neosnovane. Pri tom ističe i da je Vrhovni sud, ispitujući njegove žalbene navode, svaki put ukazivao na „nenumerirane stranice osporenog prvostepenog rješenja prema primjerku iz CMS“, ne dajući razloge zbog čega istaknute prigovore smatra neosnovanim. Po njegovom mišljenju, proizvoljni i paušalni stavovi redovnih sudova bez davanja razloga za donošenje odluke u suprotnosti su i s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda. S obzirom na to da je očigledno, kako tvrdi, da nije mogao počiniti krivična djela zloupotreba položaja i povreda zakona od sudije, da nije obrazloženo na koji način je počinio ostala krivična djela, kao i na koji način je podstrekavao ostale osumnjičene, po njegovom mišljenju, ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti. Sve navedeno, kako tvrdi, upućuje na zaključak da su osporena rješenja nezakonita.

43. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Apelant tvrdi da je neodrživ zaključak da se koristi označenim imenima. Nadalje, ističe da se u osporenim rješenjima navodi da je planirao bijeg u Hrvatsku, da je saznao da se vodi istraga dok je bio u Hrvatskoj, ali se vratio u BiH i planirao pobjeći na Tajland. Po njegovom mišljenju, postavlja se pitanje zašto se, kad je znao da se provodi istraga, vratio u BiH ako je planirao pobjeći. Nadalje, tvrdi i da putna isprava na tuđe ime nađena kod njega ne govori u prilog zaključku da postoji opasnost od bjekstva, jer u putnoj ispravi nije njegova slika, niti je isprava falsificirana pa se postavlja pitanje kako bi s njom mogao preći granicu. Apelant tvrdi i da je niz godina iz zdravstvenih razloga boravio na Tajlandu u periodu od novembra do aprila, te da je s tim u vezi predočio i avionske karte i potvrde o rezervaciji karata za period od 2012. do 2015. godine. Po njegovom mišljenju, neosnovan je i zaključak da je ponovo (ne navodi se kad je bio prvi put, kako navodi) pokušao pobjeći. Apelant ističe da mu nakon puštanja iz pritvora nisu bile izrečene bilo koje mjere zabrane pa da je imao pravo putovati. Kada je saznao da mu je ponovo određen pritvor uputio se u Zagreb kako bi otputovao u Sarajevo. Nadalje, apelant ističe da je predočio potvrdu da je prijavio svoj boravak i adresu u Zagrebu, kao i svoj važeći pasoš u kojem je važeća viza za Tajland, a u prilog tvrdnji da nije planirao bjekstvo. Također, ističe i da je nakon puštanja na slobodu (29. marta 2017. godine), 3. aprila 2017. godine obavijestio Tužilaštvo i prvostepeni sud o adresi prebivališta, dostavio uvjerenje MUPSBK kao dokaz mjesta prebivališta, te broj telefona za kontakt u slučaju potrebe. Ističe i da je u periodu od 30. marta do 14. aprila 2017. godine prisustvovao radnjama otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta u FMUP, da je dao intervju Dnevnom avazu, kao i da je saslušan u svojstvu svjedoka u predmetu protiv osumnjičenog I. H. i drugih. Najzad, istakao je i da je u ovom periodu 15 dana bio na slobodi, a što je više nego dovoljno da pobjegne, ali da to nije učinio.

44. Osim toga, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da, izuzev navoda da je organizator kriminalne grupe, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti koje su to naročite okolnosti koje bi opravdale postojanje razloga iz citirane odredbe. U vezi s tim ističe i da je u atmosferi koja je napravljena u javnosti i medijima prosto nemoguće zamisliti da bi bilo kome mogao učiniti nešto nažao, a kamoli ponoviti krivično djelo.

45. Apelant ističe i da je pogrešan stav prvostepenog suda da „kućni pritvor“ ne predstavlja mjeru osiguranja nego alternativnu mjeru izvršenja krivičnih sankcija, a zbog čega prijedlog za određivanje mjera zabrane smatra neosnovanim, pri tom se ne upuštajući u njegovo ispitivanje. Apelant ističe da je članom 140. ZKPFBiH propisana mjera napuštanja mjesta boravišta, koja je poznata i kao kućni pritvor, a ne kućni zatvor. Po njegovom mišljenju, stav Vrhovnog suda da činjenica da je prvostepeni sud pogrešno poistovjetio kućni pritvor s kućnim zatvorom ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka da se svrha koja se želi postići pritvorom ne bi mogla ostvariti mjerama zabrane, te upućuje na arbitrarno postupanje odnosno na zaključak da njegovi navodi u ovom dijelu uopće nisu ni ispitivani.

46. Konačno, apelant je istakao da je narušenog zdravlja, da mu se nezakonitim rješenjima krše njegova prava, odnosno da se to nastavlja njegovim daljnjim boravkom u pritvoru, a što može rezultirati štetom koja se ne može nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti, pa je zatražio donošenje privremene mjere kojom se mjera pritvora određena osporenim rješenjima ukida do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

47. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju, a u vezi s apelantovim tvrdnjama da je pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora sud izašao iz okvira naredbe za provođenje istrage, te da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan samo na navođenju i interpretaciji presretnutih razgovora, pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja, u vezi sa, kako je navedeno, identičnim žalbenim navodima. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je ovaj sud zaključio da nije vezan svojim ranijim mišljenjem. S tim u vezi je ukazano da se konstatacija Vrhovnog suda da je irelevantno pozivanje na ranija rješenja ovog suda odnosi na osporeno prvostepeno rješenje donijeto u ponovanom postupku nakon rješenja ovog suda od 24. aprila 2017. godine, a koje nije sadržalo propuste na koje je u ovom rješenju bilo ukazano. Vrhovni sud je istakao i da odbijajući apelantovu žalbu rješenjem od 16. maja 2017. godine nije odstupio od stava da apelantove radnje moraju biti konkretizirane i da zaključak o postojanju osnovane sumnje mora biti zasnovan na analizi dokaza. Ovo iz razloga što je apelantova žalba odbijena kao neosnovana jer je rješenje Kantonalnog suda od 4. maja 2017. godine sadržavalo konkretno pobrojane radnje za koje se apelant tereti, te konkretne dokaze na osnovu kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja. Nadalje, ukazano je da je Vrhovni sud dao jasne i određene razloge zbog kojih je apelantove žalbene navode smatrao neosnovanim, odnosno da je, kad je smatrao da nije potrebno da ponavlja razloge prvostepenog suda, ukazao na relevantne dijelove iz prvostepenog rješenja. U vezi s apelantovim navodima kojim osporava postojanje posebnih razloga za određivanje pritvora ukazano je da je ovaj sud identične navode razmatrao pri odlučivanju o apelantovoj žalbi, te da su dati potpuni i jasni razlozi zbog kojih su ocijenjeni neosnovanim. Najzad, u vezi s apelantovim tvrdnjama u pogledu mjera zabrane Vrhovni sud je ukazao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja u tom dijelu.

48. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je Vrhovni sud apelantovu žalbu na rješenje ovog suda odbio kao neosnovanu, te da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

49. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenim rješenjima dati jasni razlozi iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao i posebni razlozi za određivanje pritvora, koji su zasnovani na dokazima ocijenjenim pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pa da su osporena rješenja u skladu s praksom Evropskog i Ustavnog suda.

V.Relevantni propisi

50. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili, drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano ovim zakonom, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(…) Član 294.

Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…) Član 342.

Organizirani kriminal (…) (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom (…) Član 357.

Povreda zakona od sudije Sudija Ustavnog suda Federacije ili sudija suda u Federaciji koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…) (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine

51. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja). Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 140g.

Posebna odredba o zabrani putovanja (1) Izuzetno, u hitnim slučajevima, a posebno u slučajevima u kojima se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, tužitelj može izdati naredbu o privremenom oduzimanju putnih isprava i osobne iskaznice uz zabranu izdavanja novih dokumenata koji se mogu koristiti za prelazak državne granice.

(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona. (…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) Član 149.

Trajanje pritvora tokom istrage (...)

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. (...)

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(...)

Član 331.

Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostepena presuda (...)

(2) Kada se prvostepena presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u obrazloženju će se navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje (član 312.).

(…) Član 331a.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (...)

(4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci (…) (…) Član 337.

Odlučivanje o žalbi na rješenje (1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja višeg suda, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.(...)

(…) (3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI.Dopustivost

52. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

53. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

54. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

55. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

56. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

57. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

58. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

59. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kž 17 od 16. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 16. maj 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 25. maj 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

60. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

61. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

62. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

63. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

64. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna jer Kantonalni sud ni peti put nije postupio po obavezujućim uputama Vrhovnog suda u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno smatra da je Vrhovni sud odustao od stava u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje samo da bi okončao žalbeni postupak koji je trajao koliko i pritvor, tj. tri mjeseca, a o kojim njegovim navodima se Vrhovni sud izjasnio samo upućivanjem na dijelove osporenog prvostepenog rješenja; da su prekoračeni naredba o provođenju istrage i prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora jer je postojanje osnovane sumnje utvrđeno i u odnosu na ono što mu Tužilaštvo ne stavlja na teret; da je arbitraran i pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKPFBiH; da redovni sudovi i nisu razmatrali njegov prijedlog za određivanje mjera zabrane.

65. U vezi s ovim navodima Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je organizirao kriminalnu grupu koju je činilo više od tri lica radi izvršenje više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

66. Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., povreda zakona od sudije iz člana 357., prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH.

67. Ustavni sud podsjeća na to da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34; i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Također, Evropski sud je istakao i da standardi koje nameće član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.tačka c) zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).

68. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da Kantonalni sud ni peti put nije postupio po uputama Vrhovnog suda da dâ jasne i obrazložene razloge u vezi s dokazima predočenim uz prijedlog za produženje pritvora u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno da utvrdi konkretne radnje koje je preduzeo, a u kojim se stiču obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Ovo je, po njegovom mišljenju, imalo za posljedicu da je prekoračena i naredba o provođenju istrage i prijedlog za produženje pritvora jer je osnovana sumnja utvrđena i u odnosu na radnje koje mu se ne stavljaju na teret ni naredbom o provođenju istrage kao ni prijedlogom o produženju pritvora. Zbog toga smatra da je njegovo lišavanje slobode nezakonito i arbitrarno.

69. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na temelju provedenih pobrojanih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant bio organizator grupe koju je činilo više od tri lica. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja je, na temelju konkretno pobrojanih dokaza odnosno konkretno pobrojanih radnji koje je apelant preduzimao zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1., povreda zakona od sudije iz člana 357. KZFBiH. Nadalje, redovni sudovi su dali iscrpne razloge i obrazloženja u pogledu konkretnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret i s tim u vezi provedenih dokaza na temelju kojih je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH. U vezi s apelantovom tvrdnjom koju je isticao i u postupku pred redovnim sudovima kao i u apelaciji da nema svojstvo službene ili odgovorne osobe odnosno svojstvo sudije, pa da se ne može sumnjičiti za počinjenje krivičnih djela u vezi sa svojstvima koja nema, Ustavni sud ne smatra arbitrarnim obrazloženje Vrhovnog suda da se ove radnje apelantu stavljaju na teret u okviru krivičnog djela organizirani kriminal pri činjenici da postoji osnovana sumnja da je apelant bio organizator kriminalne grupe, a zbog čega mu se stavljaju na teret i krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena od članova grupe čiji je organizator.

70. Nadalje, apelant u ovom dijelu tvrdi i da je Vrhovni sud od svojih ranijih stavova u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje odustao samo da bi okončao žalbeni postupak koji je potrajao koliko i pritvor (tri mjeseca), te da nije odgovorio na njegove navode da Kantonalni sud nije ni peti put postupio po obavezujućim uputama.

71. Ustavni sud najprije zapaža da je prijedlog za produženje pritvora apelantu podnijet 14. februara 2017. godine i da je o njemu konačno odlučeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. maja 2017. godine. U ovom periodu apelantu je pritvor produžen, pa ukinut i pušten je na slobodu, pa mu je pritvor ponovno produžen. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je Vrhovni sud četiri puta ukidao rješenje Kantonalnog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, u suštini, iz razloga na koje apelant ukazuje i u apelaciji.

72. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud zapaža da je svrha ukidanja prvobitnog rješenja i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje nižestepenom sudu da se otklone nedostaci u prvobitnom rješenju nižestepenog suda koji ima potpuni uvid u spis, preciznija znanja o ličnosti osumnjičenog i stadiju istrage protiv njega. Vrhovni sud je ukidajući rješenja Kantonalnog suda i vraćajući predmet na ponovno odlučivanje davao upute kako da se izbjegnu učinjeni propusti ubuduće, a što je, posmatrano dugoročno, u službi unapređenja administriranja pravde (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mooren protiv Njemačke, presuda od 9. jula 2009. godine, stav 96). Imajući u vidu upute, razloge i obrazloženja Vrhovnog suda iz prethodnih rješenja, kao i razloge i obrazloženje iz osporenog rješenja zbog kojih je Vrhovni sud zaključio da je apelantova žalba neosnovana, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud postupao s lošom namjerom koja bi se, po apelantovim tvrdnjama, ogledala u odustajanju od ranije izraženih stavova kako bi se okončao žalbeni postupak koji je potrajao koliko i pritvor, tj. tri mjeseca, kao i da se Vrhovni sud nije izjasnio o njegovim navodima. Međutim, Ustavni sud zapaža da, generalno posmatrano, sama činjenica da je Vrhovni sud u četiri navrata ukidao prvostepeno rješenje i vraćao predmet na ponovno odlučivanje može ozbiljno dovesti u pitanje svrhu ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, te suštinu prava u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, tj. ispitivanja zakonitosti pritvora i puštanje na slobodu ako je pritvor nezakonit.

73. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, uvjerili objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, a s obzirom na to da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage proizlazi da je svrha apelantovog lišavanja slobode u službi daljnje istrage kako bi se potvrdile ili odbacile konkretne sumnje na kojim je apelantovo lišavanje slobode i zasnovano. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna zbog zaključka redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti.

74. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća na to da se shodno citiranoj odredbi pritvor može odrediti odnosno produžiti ako se osumnjičeni za krivično djelo krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

75. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svaku osumnjičenu osobu, koja posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da osoba nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi također ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

76. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva najprije naveli da postoji osnovana sumnja da se apelant u Rijeci (R Hrvatska) koristi drugim imenom s čim u vezi su navedena dva imena, pa da postoji sumnja da koristi dokumente, uključujući i putne isprave na neko drugo ime, a u prilog čemu je ukazano da je kod njega nađen pasoš i lična karta izdata u BiH na drugo ime, a da osoba na čije ime isprave glase nikad nije viđena na adresi iz isprava. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da se nakon saznanja o pokretanju istrage i obavještavanja ostalih osumnjičenih vratio u BiH, gdje je i lišen slobode kada se spremao da otputuje na Tajland, gdje se već nalazila njegova supruga. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da apelant ima validan pasoš izdat na svoje ime i s validnom vizom za Tajland. Nadalje, redovni sudovi su ukazali i da apelant posjeduje imovinu u drugim državama, te da se osnovano sumnja da je izvršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči stekao i značajnu imovinsku korist, a koju bi mogao iskoristiti u svrhu skrivanja i bjekstva. Nadalje, redovni sudovi su ocijenili i činjenicu da apelant nakon puštanja na slobodu u decembru 2017. godine nije nađen na adresi prijavljenog mjesta prebivališta, da je sudska policija od mještana i pripadnika nadležnog MUP-a obaviještena da apelant na navedenoj adresi nikad nije ni viđen, da je nakon toga lišen slobode na temelju potjernice u R Hrvatskoj u koju je prešao, a da njegov prelazak granice nije registrirala granična policija, te s tim u vezi činjenicu da apelant i dalje u postupku kao mjesto prebivališta navodi istu adresu. Slijedom navedenog, a kako je i ukazano u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda, zaključak o postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH zasnovan je na ukupnosti pobrojanih konkretnih okolnosti, a ne pojedinačno i izdvojeno na samo nekoj od njih, a što bi bilo u suprotnosti s navedenim stavovima Evropskog suda.

77. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da konkretne okolnosti na koje su redovni sudovi ukazali u osporenim rješenjima u svojoj ukupnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu.

78. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća na to da se u smislu citirane odredbe pritvor može odrediti odnosno produžiti ukoliko postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će osumnjičeni odnosno optuženi ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za koja krivična djela se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.

79. Ustavni sud podsjeća na to da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40., serija A, br. 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71., 29. oktobar 2009. godine). Također, pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako je relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

80. Ustavni sud zapaža da su kao naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da postoji osnovana bojazan da će apelant i osumnjičena L. C. ponoviti odnosno dovršiti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ocijenili da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem vremenskom periodu i da je pri tom iskazan naročito visok stepen upornosti; da se osnovano sumnja da su ove radnje rezultirale enormno visokim vrijednostima protivpravno stečene imovinske koristi; da se osnovano sumnja da je apelant kao organizator grupe imao dominantnu ulogu i da je iskazao naročitu upornost i spremnost da bez skrupula realizira planirane aktivnosti (slučaj knjiženja imovine bolesnog N); da osumnjičeni nisu prestali vršiti krivična djela i kad su saznali da se protiv njih vodi istraga (sadržaj presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i osumnjičene L. F. P. nakon saznanja da je pokrenuta istraga, sadržaj presretnutih razgovara između apelanta i također osumnjičenog tužioca, kako da se postupi za slučaj da su preduzete posebne istražne radnje, kako da osumnjičena L. F. P. izbjegne krivično gonjenje).

81. Shodno navedenom proizlazi da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja zaključak o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u pretežnom dijelu zasnovali na postojanju konkretnih okolnosti utvrđenih na temelju predočenih dokaza, da su apelant i ostali osumnjičeni nastavili vršiti kriminalne radnje i nakon saznanja da je protiv njih pokrenuta krivična istraga. Naime, Ustavni sud zapaža da je na ovu okolnost posebno ukazano i u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda, da žalbom nisu dovedeni u pitanje konkretni razlozi i obrazloženja, a zbog čega je ocijenjena irelevantnom tvrdnja da je u atmosferi koja je napravljena u medijima i javnosti prosto nemoguće i pomisliti da bi apelant mogao ponoviti krivična djela.

82. Ustavni sud smatra da je zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima koje upućuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

83. Najzad, imajući i vidu konkretne okolnosti na temelju kojih je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje, te postojanje posebnih uvjeta iz člana 146. stav 1. tačke a) i c) ZKP za produženje mjere pritvora apelantu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni zaključak redovnih sudova da one, u ovoj fazi postupka, ne bi mogle biti otklonjene mjerama zabrane, kako apelant tvrdi. Pri tome, Ustavni sud ne smatra da se zaključak redovnih sudova u ovom dijelu, a imajući u vidu i obrazloženje Vrhovnog suda, dovodi u pitanje načinom na koji je Kantonalni sud tumačio izraz „kućni pritvor“ (koji nije zakonski termin) i „kućni zatvor“ (koji je zakonski termin).

84. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

85. Nadalje, iz apelantovih navoda proizlazi da on smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer, kako tvrdi, Vrhovni sud i nije ispitivao njegove žalbene navode već se pozvao samo na razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja.

86. Ustavni sud podsjeća na to da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31

EHRR589 GC).

87. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda, nesporno je da je odlučujući o žalbi na osporeno prvostepeno rješenje Vrhovni sud inkorporirao razloge i obrazloženja iz prvostepene odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, a što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ pritvora. Pri tome, u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Vrhovni sud je dao i dodatnu argumentaciju zbog čega je saglasan i prihvata razloge prvostepenog suda, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Najzad, a kako je već ukazano u ovoj odluci, Vrhovni sud je dao jasne i dovoljne razloge za zaključak zbog čega smatra neosnovanim apelantove tvrdnje, a na kojim se insistira i u apelaciji, da je prvostepeni sud propustio postupiti u vezi s uputama ovog suda iz ranijeg rješenja, a što je Vrhovni sud potpuno zanemario.

88. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.

89. Imajući u vidu navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

90. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu dali dovoljne razloge i obrazloženja za zaključak o postojanju osnovane sumnje, na temelju dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi, da je apelant konkretno pobrojanim radnjama počinio krivična djela zbog kojih je pokrenuta istraga protiv njega, te za postojanje posebnih razloga za produženje pritvora apelantu, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

91. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

92. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

93. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2037/17 (A. D. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio