Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3958/14 (M. I.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Proporcionalnost
  • Legitimno očekivanje
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3958/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3958/14, rješavajući apelaciju Mladena Ivešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Ivešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 034987 13 Rev od 3. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 034987 12 Gž od 20. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 034987 06 P od 6.

septembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mladen Ivešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 26. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 034987 13 Rev od 3. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 034987 12 Gž od 20. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 034987 06 P od 6. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 28. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. decembra 2016. godine do 16. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 30. maja 2006. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi raskida ugovora. U tužbi je naveo da je sa apelantom kao kupcem zaključio ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe 13. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i aneks tog ugovora 2003. godine temeljem kojih je apelant kupio kapital u državnom vlasništvu preduzeća „Mahnjača“ iz Žepča u visini od 51% kapitala uz obavezu ispunjenja ugovorenih obaveza. Pošto preuzete obaveze iz predmetnog ugovora apelant nije ispunio, tužitelj je predložio raskid ugovora i povrat predmeta kupoprodaje.

6. Apelant je osporio tužbu i postavljeni zahtjev, te je 26. oktobra 2006. godine istakao protivtužbeni zahtjev kojim je, također, zatražio raskid ugovora, ali iz drugih razloga u odnosu na razloge tužitelja, konkretno zbog postojanja skrivenih (materijalnih i pravnih) nedostataka predmeta ugovora.

7. Općinski sud je Presudom broj 043 0 P 06 000659 od 31. oktobra 2008. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, raskinuo predmetni ugovor o kupoprodaji državnog kapitala i aneks tog ugovora koje su zaključili tužitelj u svojstvu prodavca i apelant u svojstvu kupca, te je apelantu naloženo da tužitelju vrati predmet kupoprodaje – 51% državnog kapitala društva „Mahnjača“ i da trpi da se briše iz registra emitenata koji se vode kod Komisije za vrijednosne papire u Federaciji BiH, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je odlučeno i o protivtužbenom zahtjevu apelanta na način što je taj zahtjev djelomično usvojen, odbijen i odbačen.

8. Rješenjem broj 004 0 Gž 08 002 986 od 12. februara 2010. godine Kantonalni sud je uvažio žalbe tužitelja i apelanta, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 P 034987 06 P od 6. septembra 2012. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut predmetni ugovor i aneks tog ugovora zaključen između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca, te je apelant obavezan da tužitelju vrati predmet kupoprodaje u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je odlučeno da je apelant dužan trpjeti da se briše iz sudskog registra kod Općinskog suda, te iz registra emitenata koji se vode kod Komisije za vrijednosne papire i u Registru vrijednosnih papira u FBiH, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu na način što je odbijen zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor i aneks tog ugovora raskinut i da se tužitelj obaveže da apelantu isplati iznos od 2.658.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da navedena presuda tužitelju posluži kao osnov da se u registrima vrijednosnih papira zahtijeva upis promjena i brisanje podataka od značaja za pravni promet.

10. U ponovnom postupku Općinski sud je, nakon izlaganja tužbe, tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, kao i odgovora na tužbu i protivtužbu, proveo obiman dokazni postupak (ukupno 159 dokaza, materijalnih i nematerijalnih) nakon čega su utvrđene nesporne činjenice koje se tiču zaključenja predmetnog ugovora i aneksa tog ugovora. Zatim je naveden sadržaj odredaba spomenutih ugovora koji je doveden u vezu sa svim provedenim dokazima iz kojih je proizašao zaključak da je tužitelj svoju ugovornu obavezu u cjelini izvršio, jer je apelantu, nakon uplate kupoprodajne cijene, predao predmet neposredne pogodbe (predmet ugovora), nakon čega je doneseno rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije. Nespornim je nadalje utvrđeno da je apelant kao kupac platio kupoprodajnu cijenu od 800.000,00 KM, i to 10% u gotovini u iznosu od 80.000,00 KM, a ostatak u iznosu od 720.000,00 KM u certifikatima, u ugovorenom roku. Međutim, kako apelant, prema tvrdnji tužitelja, nije ispunio obaveze iz predmetnog ugovora i aneksa ugovora koje se tiču novih ulaganja, obaveza prema zaposlenicima u pogledu isplate plaća i doprinosa za PIO, kao i tvrdnje da je protivno ugovoru zaključio niz kredita i opteretio imovinu državnog kapitala, Općinski sud je radi pravilnog utvrđenja svih spornih činjenica ocijenio sve izvedene dokaze, između ostalog, nalaze i mišljenja vještaka građevinske struke, finansijske struke i ostale materijalne dokaze, te je zaključio da apelant nije ispunio preuzete ugovorne obaveze po čl. 4, 5. i 6. ugovora koje su prethodno navedene, zbog čega je u tom dijelu tužbenog zahtjeva, shodno odredbi iz člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 12. Ugovora, utvrđeno da je raskinut ugovor i aneks ugovora zaključen između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca, te je apelant obavezan da, pored vraćanja primljenog, tužitelju omogući i upis promjene vlasništva u sudskom registru.

11. Odlučujući o postavljenom protivtužbenom zahtjevu, Općinski sud je istakao da je apelant svoj zahtjev za raskid ugovora i aneksa ugovora utemeljio na odredbama ZOO kojima je regulirano djejstvo ugovora zbog neispunjenja, a zahtjev za naknadu štete na odredbi člana 510. stav 3. ZOO, slijedom čega je zatražio povrat uloženih investicija u ukupnom iznosu od 1.858.000,00 KM sa kamatama i povrat plaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 800.000,00 KM, jer je, po njegovim tvrdnjama, tužitelj skrivio raskid ugovora zbog skrivenih mana u pogledu predmeta ugovora.

12. Međutim, prema izvedenim dokazima, Općinski sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je tužitelj skrivio raskid ugovora i da se skriveni nedostaci tiču broja preuzetih zaposlenih radnika od apelanta, budući da apelantu ta činjenica nije bila nepoznata, odnosno nije mu mogla ostati nepoznata, jer je već pri izboru njegove ponude kao najpovoljnije imao mogućnost da se upozna sa cjelokupnim poslovanjem društva „Mahnjača“. S obzirom da, prema odredbi člana 480. ZOO, prodavac ne odgovara za nedostatke koji su u času zaključenja kupcu bili poznati i da je apelantu bila poznata činjenica o stvarnom broju zaposlenih, kao i činjenica o obavezama PIO, nakon čega je, ipak, pristao i sa tužiteljem kao prodavcem zaključio ugovor, to je ovaj dio protivtužbenog zahtjeva ocijenjen neosnovanim. Općinski sud je u vezi sa navedenim zaključio da je protivtužbeni zahtjev apelanta za raskid ugovora zbog skrivenih nedostataka neosnovan, jer su u odredbi člana 488. ZOO regulirana prava kupca, dakle apelanta, u slučaju postojanja nedostataka. U konkretnoj situaciji je ocijenjeno da sve da su takvi nedostaci i postojali, a nije dokazano da jesu, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za raskid ugovora zbog eventualnog postojanja takvih nedostataka, jer su u tom smislu protekli rokovi u kojima je mogao tražiti sudsku zaštitu. Prema članu 515. ZOO, apelant je tužbu radi raskida ugovora zbog pravnih nedostataka mogao podnijeti u roku od godinu dana od saznanja za prava trećeg, a u konkretnoj situaciji je to uradio tek u oktobru 2006. godine iako je, kako proizlazi iz provedenih dokaza, problematika u vezi s realizacijom ugovora aktuelizirana prije oktobra 2005. godine, zbog čega je i dio protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete, također, ocijenjen kao neosnovan i kao takav odbijen.

13. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 43 0 P 034987 12 Gž od 20. augusta 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je zaključio da su činjenični razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev osnovan i nasuprot tome protivtužbeni zahtjev neosnovan, u potpunosti u skladu sa činjeničnim utvrđenjima i rezultatima dokaznog postupka. Pri tome je Kantonalni sud ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem se apelant odredbama čl. 3. 4, 5, 6. i 7. predmetnog ugovora obavezao zadržati postojeće i zaposliti nove radnike, da će zaposlene radnike zaposliti „na neodređeno vrijeme od 36 mjeseci“, te im osigurati prava iz radnog odnosa, da će izvršiti nova ulaganja u iznosu od 1.858.000,00 KM iz vlastitih sredstava i reinvestiranja dobiti, da će izmiriti dugovanja preduzeća i da će zadržati djelatnost preduzeća, te na odredbu 12. predmetnog ugovora kojom je regulirano da će, u slučaju neizvršenja ugovornih obaveza apelanta kao kupca, a koje kao posljedicu imaju raskid ugovora, prodavac zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene. Također je ukazano da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj izvršio svoju obavezu i predao apelantu predmet kupoprodaje a da je apelant uplatio ugovorenu cijenu. Međutim, po utvrđenju prvostepenog suda, apelant je samo djelimično postupio po članu 5. ugovora, jer je izvršio ulaganje u iznosu od 369.493,65 KM, dok u pretežnom dijelu nije izvršio ulaganja, da nije izvršio obavezu iz člana 4. predmetnog ugovora u smislu osiguranja svih prava iz radnog odnosa radnika, zatim, da nije u smislu člana 6. izvršio obavezu uplate doprinosa za PIO u iznosu od 381.736, 80 KM (u smislu zatečenih dugovanja preduzeća), te da apelant nije dokazao postojanje skrivenih nedostataka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su u razlozima prvostepene presude sadržani svi bitni elementi koje mora sadržavati obrazloženje presude koji su navedeni u odredbi člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi je istaknuto da u obrazloženju prvostepene presude nema nikakvih nejasnoća, protivrječnosti, niti postoji protivrječnost između tih razloga i izvedenih dokaza. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki relevantni dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pa tako i sadržaj predmetnog ugovora, kao i nalaze i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke te je na osnovu slobodne ocjene dokaza koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je u potpunosti u skladu s rezultatima dokaznog postupka, proizlaze nesporne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora i aneksa ugovora između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca, kao i sporne činjenice u pogledu sadržaja odredaba čl. 2, 3. i 4. ugovora kojima je regulirano pitanje broja zaposlenika, njihov radnopravni status i period radnog angažovanja, te novih ulaganja. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio sve pravno relevantne činjenice u pogledu spornih pitanja u vezi sa postavljenim zahtjevima kako tužbenog, tako i protivtužbenog zahtjeva, nakon čega je istakao jasne činjenične i pravne razloge koje je kao svoje prihvatio i Kantonalni sud, temeljem kojih je tužbeni zahtjev osnovan i kao takav usvojen, a protivtužbeni zahtjev neosnovan i kao takav odbijen. Ocjenjujući da ne postoje razlozi istaknuti u žalbi, kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 034987 13 Rev od 3. juna 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, te istakao da je, suprotno apelantovom prigovoru, prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza, pa tako i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke izvršio u skladu s odredbom člana 8. ZPP ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu takva ocjena nije bila arbitrarna, kako je pravilno u obrazloženju i razlozima svoje odluke zaključio drugostepeni sud. Slobodnoj ocjeni dokaza od suda, kako je dalje obrazloženo, stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ona u sebi uključuje prigovor činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni. U pogledu neosnovanosti revizijskog prigovora kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koje je vezan i revizijski sud, prozlazi da su se ugovorne strane, tužitelj kao prodavac i apelant kao kupac, prilikom zaključenja ugovora od 13. septembra 2002. godine dogovorili i regulirali da je predmet kupoprodaje kapital u državnom vlasništvu preduzeća „Mahnjača“, odnosno paket dionica od 51% ukupnog kapitala tog preduzeća. Iz sadržaja odredaba zaključenog ugovora proizlaze njegovi bitni elementi u pogledu realizacije ugovora, te je s tim u vezi ponovljeno činjenično stanje utvrđeno od nižestepenih sudova u vezi s kojim je Vrhovni sud, imajući u vidu revizijske prigovore, naglasio odredbu člana 7. ugovora. Navedenom odredbom je, naime, regulirano, kako je dalje obrazloženo, da će se u slučaju neizvršenja obaveza od apelanta kao kupca ugovor raskinuti. Budući da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant samo djelomično izvršio svoje obaveze, odnosno da preuzete obaveze u pogledu novih ulaganja iz vlastitih izvora, isplate plaća preuzetim radnicima i uplate doprinosa za PIO radnicima nije izvršio, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda u dijelu u kom je tužbeni zahtjev usvojen i predmetni ugovor raskinut pravilna. S tim u vezi je ocijenjeno da su nižestepeni sudovi na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja usvojili, a apelantov protivtužbeni zahtjev odbili. Vrhovni sud je, osim toga, naglasio da su neprihvatljive tvrdnje revizije da su samo neke obaveze apelanta iz spornog ugovora bile vezane za fiksni rok, te da zbog toga tužitelj nije mogao raskinuti ugovor bez prethodno ostavljenog primjerenog roka za ispunjenje ugovorenih obaveza. Obaveze apelanta iz spornog ugovora, kako je dalje obrazloženo, predstavljaju jednu cjelinu i neispunjenjem bilo koje od njih koja je vezana za fiksni rok ugovor se raskida po samom zakonu. Ostali prigovori istaknuti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju ponavljanje žalbenih prigovora na koje je u obrazloženju presude jasne razloge i odgovore naveo drugostepeni sud, zbog čega je ocijenjeno da nema razloga da se ponavljaju u revizijskoj presudi, pa je temeljem člana 248. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. U opširnoj apelaciji, u kojoj je hronološki opisan tok postupka pred redovnim sudovima i osporene presude, apelant je iznio svoj stav prema kojem su redovni sudovi propustili analizirati i utvrditi činjenice koje se odnose na skrivene mane prilikom zaključenja predmetnog ugovora. U tom smislu je ukazao na netačnu dokumentaciju koja se tiče početnog bilansa preduzeća u kom je kupio 51% dionica, zatim, obaveza koje su se naknadno pojavile a tiču se isplate otpremnina prema članu 143. Zakona o radu, kao i investicionog ulaganja iz vlastitih izvora. Osim toga, ukazao je na nepoštivanje procedure od tužitelja koji ga kao ugovornu stranu, prije podnošenja tužbe, nije obavijestio da želi raskinuti ugovor. Naime, apelant smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno protumačili zakonske odredbe kojima su regulirane obaveze i prava kako prodavca (tužitelja), tako i kupca, te da je s tim u vezi povrijeđeno načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu u smislu jasnog obrazloženja u tom segmentu. Također, sudovi su, po apelantovom mišljenju, u vezi sa ispunjenjem ugovorene obaveze tužitelja zanemarili utvrditi bitnu činjenicu koja se tiče pravnih i materijalnih nedostataka predmeta ugovora na koje je u postupku i u svom protivtužbenom zahtjevu ukazivao, što je u konačnici dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu stava da je protivtužbeni zahtjev neosnovan. Apelant smatra da sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, naročito dokaze u vezi sa činjenicama do kojih se došlo pomoću vještačenja vještaka finansijske i građevinske struke vezano za nova ulaganja (kao ugovornu obavezu), smatrajući da su navedena vještačenja pogrešno interpretirana od suda i da su stoga činjenice utvrđene pogrešno. U tom smislu, apelant ukazuje na nedostatak jasnog obrazloženja u osporenim presudama.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud smatra, suprotno apelantovom stavu, da pri donošenju presude tog suda nisu uskraćena garantirana apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, niti je u revizijskoj presudi primjena materijalnog prava bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije ispitani u žalbenom postupku i da je obrazloženje drugostepene presude utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama, pa je predloženo da se apelacija odbije.

18. Općinski sud smatra da prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da je pri odlučivanju o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu u svemu postupljeno po važećim zakonskim propisima na način što je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome su, kako je dalje navedeno, utvrđena prava i obaveze obje ugovorne strane u odnosu na predmetni ugovor čiji je raskid u postupku zatražen kako u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva, tako i u smislu protivtužbenog zahtjeva, nakon čega je donesena pravilna i zakonita presuda koju su kao takvu potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud.

19. Tužitelj smatra da je apelacija neosnovana, jer apelant ne konkretizira u čemu se sastoje povrede na koje je apelacijom ukazao. Osim toga, smatra da pobijanom konačnom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da je stav redovnih sudova pravilan i da apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka, žalbi i reviziji, koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju su pravni odnosi između dvije određene strane na osnovu kojih je jedna strana (povjerilac) ovlaštena da zahtijeva od druge strane (dužnik) određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a druga strana je dužna da to ispuni.

Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim propisima te moralu društva.

Član 11.

Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 125. stav 1.

Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Član 135.

Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana. Kad postoje materijalni nedostaci Član 479.

Nedostatak postoji:

1)ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet;

2)ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili mu je morala biti poznata;

3)ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane;

4)kad je prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazali samo radi obavještenja.

Nedostaci za koje prodavac ne odgovara Član 480.

(1)Prodavac ne odgovara za nedostatke iz tač. 1) i 3) prethodnog člana, ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

(2)Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.

(3)Ali, prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lako opaziti, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike. Član 515.

(1)Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

(2)Ali, ako je treće lice prije isteka toga roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom šest mjeseci po pravnosnažno okončanom sporu.

21. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04 i 42/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se opća pravila privatizacije preduzeća u čijoj se početnoj bilanci pokaže:

- da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obveza sukladno zakonu postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice,

- da nema trajnog kapitala.

Član 2.

Odobravanje i provođenje privatizacije, sukladno ovom zakonu, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije županija-kantona za privatizaciju (u daljnjem tekstu: županijska/kantonalna agencija), utemeljene posebnim zakonom.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 034987 13 Rev od 3. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2014. godine a apelacija je podnesena 26. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o raskidu kupoprodajnog ugovora zaključenog između parničnih stranaka, pa podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao nesporno proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja građanskih prava apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, smatra da obrazloženje osporene presude protivrječi činjeničnom stanju i odredbama predmetnog ugovora, naročito sa aspekta ocjene dokaza u pogledu njegovog protivtužbenog zahtjeva.

31. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke dovoljno obrazložene i jesu li utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

33. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član

8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od tužitelja, tako i od apelanta. S tim u vezi, Općinski sud je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i iz kojih razloga, kao i koji dokazi nisu prihvaćeni i razloge za takav stav. U tom kontekstu, redovni sudovi su ocjenjujući apelantove prijedloge i dokaze u okviru njegovog protivtužbenog zahtjeva, zaključili da tvrdnje prema kojima je tužitelj skrivio raskid ugovora nisu osnovane. Kao razlog, kako je napomenuto u obrazloženju osporenih presuda, apelant je tokom postupka, u žalbi i reviziji, insistirao na skrivenim nedostacima predmeta ugovora, a koji se tiču broja preuzetih radnika i obaveza prema PIO. Međutim, sudovi su na sve tri instance ocijenili da je takav apelantov prigovor neosnovan, jer je već pri izboru njegove ponude kao najpovoljnije, dakle i prije zaključenja ugovora, imao mogućnost da se upozna sa cjelokupnim poslovanjem društva (preduzeća) čiji je kapital u visini od 51% kupio. S tog aspekta, redovni sudovi su zaključili da, prema odredbi člana 480. ZOO, prodavac, dakle tužitelj, ne odgovara za nedostatke koji su u času zaključenja kupcu (apelantu) bili poznati i da je apelantu bila poznata činjenica o stvarnom broju zaposlenih, kao i činjenica o obavezama PIO. Budući da je, i pored poznatih činjenica, sa tužiteljem kao prodavcem zaključio predmetni ugovor, to je protivtužbeni zahtjev kojim je zatražen raskid ugovora zbog skrivenih nedostataka ocijenjen kao neosnovan i kao takav odbijen. Odbijen je i preostali dio protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete kog je apelant, također, utemeljio na postojanju skrivenih mana u času zaključenja ugovora, jer je u tom smislu, kako su sudovi obrazložili, apelant u smislu člana 515. ZOO sudsku zaštitu mogao zatražiti u roku od godinu dana od saznanja za mane, koje su u konkretnom slučaju aktuelizirane prije oktobra 2005. godine, kako je utvrđeno iz dokaznog postupka, imajući pri tome u vidu da je protivtužbu podnio u oktobru 2006. godine.

35. U vezi sa apelacionim prigovorom kojim je ukazano na protivrječnost i nedostatak obrazloženja, kojeg je apelant doveo u vezu s kršenjem principa ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu, Ustavni sud naglašava da jednakost i ravnopravnost stranaka pred sudom u kontekstu građanskog postupka znači da se svakoj strani mora dati razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj i da stranke imaju mogućnost da saznaju i komentarišu sve izvedene dokaze. Budući da je pred prvostepenim sudom proveden veoma obiman dokazni postupak i da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da mu je kao tuženom i protivtužitelju omogućeno aktivno učestvovanje u postupku predlaganjem i izvođenjem dokaza, davanjem primjedaba, korištenjem pravnih lijekova (redovnih i vanrednih), Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na tužitelja, te da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na apelanta. Nadalje, apelant je navedeni princip doveo u vezu sa pravom na obrazloženu odluku, na čije kršenje je ukazao u kontekstu odluka o žalbi i reviziji, smatrajući da su sudovi, potvrđujući prvostepenu presudu, imali površan pristup odbijajući njegov protivtužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu proizlazi da je apelant identične apelacione navode, u smislu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, isticao u žalbi i reviziji. Kantonalni sud je, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod a Vrhovni sud na svaki revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Stoga, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da su redovni sudovi na tri instance u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene presude redovnih sudova krše ustavna prava apelanta, nego upravo suprotno sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov protivtužbeni zahtjev odbijen, a tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica, primjeni materijalnog prava i prava na obrazloženu odluku, te da stoga nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 3164/12 odlučivao povodom sličnog činjeničnog i pravnog pitanja (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3164/12 od 30. septembra 2015. godine, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) i da je odlukom u tom predmetu usvojena apelacija E.T. i utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom predmetu Ustavni sud je nakon analize prava na imovinu zaključio da miješanje u apelantovo pravo na imovinu, radi ostvarenja legitimnog cilja od javnog interesa, nije bilo proporcionalno, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

40. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su stavovi i zaključak iz predmeta broj AP 3164/12 primjenjivi na konkretan slučaj.

41. U tom smislu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

42. U konkretnom slučaju, budući da je apelant protivtužbenim zahtjevom zatražio raskid kupoprodajnog ugovora, Ustavni sud smatra da se apelantova „imovina“ koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom „legitimnom očekivanju“ da će nakon raskida ugovora ostvariti povrat novčanog iznosa datog na ime kupoprodajne cijene ili na ime naknade štete. Dakle, Ustavni sud smatra da povrat novčanog iznosa uplaćenog na ime kupoprodajne cijene, odnosno novčani iznos na ime naknade štete predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom tužiteljeve tužbe protiv apelanta i apelantove protivtužbe protiv tužitelja, da je tužbeni zahtjev usvojen i kupoprodajni ugovor raskinut u sudskom postupku, a protivtužbeni zahtjev odbijen. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

44. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i da li je miješanje proporcionalno cilju (da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa). U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali obrazloženja u pogledu apelantovog neispunjenja ugovora u ugovorenom roku imajući u vidu da su ugovorne strane (tužitelj i apelant), ugovarajući plan investicija za tri godine, ispunjenje ugovornih obaveza odredile kao bitan sastojak ugovora. Iz nespornih činjenica proizlazi da je apelant obavezu investiranja (novih ulaganja) izvršio samo djelomično, a u pretežnom dijelu nije, zbog čega nije s uspjehom mogao tražiti povrat kupoprodajne cijene. Redovni sudovi su se pri tome u obrazloženjima svojih presuda pozvali na relevantne odredbe ugovora (čl. 3, 4, 5, 6. i 7) i relevantne odredbe ZOO, budući da su tužitelj i apelant ugovorom regulirali izvršenje obaveza u određenim rokovima, pa proizlazi da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

45. U vezi s pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, imajući u vidu da se radi o specifičnom ugovoru koji za predmet ima prodaju kapitala u državnom vlasništvu (paket dionica u visini od 51% ukupnog kapitala preduzeća „Mahnjača“), naglasili da se apelant ugovorom obavezao da će zadržati postojeći i uposliti novi broj radnika na neodređeno vrijeme i osigurati im sva prava iz radnog odnosa, te da će tokom perioda od tri godine (počev od zaključenja ugovora) izvršiti nova ulaganja iz vlastitih sredstava i reinvestirane dobiti, te da će zadržati djelatnost preduzeća. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo legitiman cilj od javnog interesa.

46. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava da je u predmetu broj AP 3164/12 odlučujući o proporcionalnosti ukazao da je apelant svoju ugovornu obavezu izvršio u pretežnom dijelu od oko 82,50% (u neznatnom nije, u omjeru 17,50%) i da u tom slučaju redovni sudovi nisu doveli u vezu odredbe ugovora sa relevantnim odredbama ZOO, već su primijenili set privatizacijskih zakona koji ne definiraju uvjete za raskid ugovora, niti posljedice raskida ugovora, pa ni ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. U tom slučaju je na apelanta E.T. radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) teret, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega je u citiranoj odluci Ustavni sud zaključio da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3164/12, već citirana, st. 36. i 37).

47. Dovodeći u vezu prethodno navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud naglašava da je u postupku izvršenja navedene odluke (AP 3164/12) dopisom od 14. januara 2016. godine od Vrhovnog suda obaviješten da je odluka Ustavnog suda izvršena i da je u tom smislu donesena nova odluka povodom revizije broj 43 0 P 014453 15 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine koja je uz dopis dostavljena Ustavnom sudu. Iz izreke navedene presude proizlazi da je revizija uvažena, drugostepena odluka ukinuta u dijelu odluke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 303.000,00 KM, i to u gotovinskom dijelu od 106.060,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 53.000,00 KM počev od 6. aprila 2000. godine i na iznos od 53.050,00 KM počev od 19. augusta 2000. godine do isplate i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizija je odbijena. Iz obrazloženja navedene presude u suštini proizlazi: da nije osnovan revizijski prigovor prema kojem je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 131. ZOO kojom je propisano da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, jer navedena odredba ima dispozitivni, a ne imperativni karakter, pa su stranke mogle na taj način ugovoriti svoje obaveze (a nisu), da je pravilna odluka o odbijanju zahtjeva za naknadu štete na ime ulaganja u adaptaciju prostora jer iz dokaza proizlazi da je adaptacija vršena nakon raskida ugovora od kada je apelant E.T. nesavjestan posjednik. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu odluke koja se tiče povrata kupoprodajne cijene u odnosu na koji dio zahtjeva su nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 10. iz zaključenog ugovora, umjesto odredbu člana 132. stav 2. ZOO kojom su regulirane posljedice raskida ugovora. Navedenom odredbom je, naime, propisano da, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a kako nijednim privatizacijskim zakonom i propisom nije regulirano pitanje raskida ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, relevantne odredbe ZOO su, po mišljenju Vrhovnog suda, primjenjive u postojećem obligacionopravnom odnosu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostao neutvrđen obim prava koja pripadaju tužitelju (apelantu E.T.) zbog raskida ugovora a u pogledu povrata datog, te je predmet vraćen drugostepenom sudu a kako bi se raspravile i utvrdile odlučne činjenice u pogledu uplaćene kupoprodajne cijene.

48. Ustavni sud zapaža, a što u bitnom apelantov slučaj razlikuje od situacije koju je Ustavni sud razmatrao u citiranoj odluci u kojoj je tužitelj E.T. izvršio svoju obavezu u pretežnom dijelu (82,50%), da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da apelant nije dokazao ispunjenje predmetnog ugovora, odnosno da svoje obaveze preuzete ugovorom nije izvršio u pretežnom dijelu budući da je od svih preuzetih obaveza izvršio uplatu cijene (10% u gotovini, 90% u cerifikatima), djelomično izvršio obaveze prema radnicima (zadržao postojeće), ali ne i obaveze u pogledu isplate plaća i obaveza prema PIO, djelomično izvršio obaveze investicijskih ulaganja i protivno ugovoru, pri čemu je kako proizlazi i obrazloženja odluka, zaključio niz kredita i opteretio predmetnu imovinu. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji i da se apelant briše iz sudskog registra i registra eminenata koji se vode kod Komisije za vrijednosne papire u FBiH. Pri tome su se redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda pozvali na relevantne odredbe ugovora (4, 5, 6, 7. i 12) iz kojih proizlazi da su ugovorne strane (tužitelj i apelant) pri zaključenju ugovora dogovorili da ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa neispunjenje obaveze u ugovorenom roku povlači raskid ugovora kako iz tog osnova (član 12. ugovora), tako i prema odredbi člana 125. stav 1. ZOO. S druge strane, u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je također (za razliku od predmeta broj AP 3164/12 u kom je zatraženo da ugovor ostane na snazi), zatražen raskid ugovora ali iz drugog osnova – postojanja skrivenih nedostataka prilikom zaključenja, u obrazloženju presuda su navedeni jasni razlozi i relevantne odredbe ugovora i ZOO (čl. 480, 488. i 490.) prema kojima su takve apelantove tvrdnje ostale u sferi nedokazanih, budući da je prije zaključenja ugovora imao mogućnost da se upozna sa cjelokupnim poslovanjem društva a naročito mu je bila poznata činjenica o stvarnom broju zaposlenih i činjenica o obavezama PIO. Osim toga, napomenuto je da je apelant iz tih razloga, postojanja skrivenih nedostataka predmeta prodaje, sudsku zaštitu mogao tražiti istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećih koja su se, kako iz apelantovih tvrdnji proizlazi, pojavila tokom realizacije ugovora zaključenog 2002. godine i aneksa od 2003. godine, a ne tek u oktobru 2006. godine, kada je opredijelio protivtužbeni zahtjev, pa je u tom smislu izgubio pravo na sudsku zaštitu. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o istovjetnom činjeničnom i pravnom pitanju, čak i ako se uzme u obzir citirana presuda Vrhovnog suda koja je donesena povodom izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3164/12, te da u konkretnom slučaju za razliku od citiranog predmeta tužitelj nije apelant (kupac državnog kapitala), već je u konkretnom slučaju tužitelj Kantonalna agencija za privatizaciju (prodavac). Također, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj protivtužbeni zahtjev u okviru kog je iz osnova postojanja skrivenih mana u času zaključenja ugovora, između ostalog, zatražio naknadu štete čija se ukupna visina djelomično sastoji i od date kupoprodajne cijene. Međutim, s tog aspekta su redovni sudovi obrazlažući neosnovanost ovog dijela zahtjeva jasno naveli da je apelant, u smislu člana 515. ZOO, sudsku zaštitu mogao zatražiti u roku od godinu dana od saznanja za mane, koje su u konkretnom slučaju aktuelizirane prije oktobra 2005. godine, kako je utvrđeno iz dokaznog postupka, imajući pri tome u vidu da je protivtužbu podnio u oktobru 2006. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je članom 18. predmetnog ugovora, između ostalog, predviđeno da se ugovor ne može raskinuti sporazumom ugovornih strana, ali da se može zahtijevati jednostrani raskid ako se grubo krše odredbe zaključenog ugovora bilo koje od ugovornih strana, u kom smislu je izostalo apelantovo blagovremeno postupanje. Stoga, kako je nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze, nastupile su posljedice raskida takvog ugovora na način kako je to bilo i ugovoreno. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na opći princip ispunjenja obaveza iz ZOO prema kojem postoji obaveza učesnika u obligacionom odnosu da izvrše svoju ugovornu obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Navedeno iz razloga što je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane i dužnost strana je da ga poštuju. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba ugovora i odredaba ZOO prema kojima u okolnostima konkretnog slučaja ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesom apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti od redovnih sudova u tumačenju odredaba predmetnog ugovora, te njihovog dovođenja u vezu sa odredbama ZOO (čl. 124. i 125. ZOO), te da je, za razliku od citiranog predmeta, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja, konkretno ispunjenja odredaba ugovora.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3958/14 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio