Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5651/14 (L. G.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Stečaj
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5651/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017- godine , u predmetu broj AP 5651/14, rješavajući apelaciju Ljiljane Grujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Grujić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15.
novembra 2012. godine i Okružnog privrednog suda Banja Luka broj 57 0 ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Grujić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 29. decembra 2014. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine i Okružnog privrednog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelantica i 151 tužilac tražili da se utvrdi da su pravne radnje preciznije navedene u stavu I dispozitiva presude, preduzete od strane NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) prema MP SDK Final d.o.o. Banja Luka-u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. Stavom II dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže prvotuženi da u stečajnu masu drugotuženog vrati, a drugotuženi se obavezuje da u stečajnu masu preuzme u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude imovinu preciznije navedenu u stavu II dispozitiva presude. Stavom III dispozitiva presude obavezani su tužioci da prvotuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 23.973,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. aprila 2012. godine.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda Banja Luka od 25. maja 1995. godine, drugotuženi upisan u sudski registar kao preduzeće za računovodstveno knjigovotstvene i finansijsko analitičke poslove a čiji je osnivač Služba za platni promet Banja Luka te da je rješenjem istog suda od 5. februara 1996. godine upisana u sudski registar statusna promjena drugotuženog i povečanje broja osnivača i osnivačkog uloga. Tako je utvrđeno da su apelantica i ostali tužioci ugovorom o pristupanju od 23. decembra 1996. godine pristupili sa ukupnim osnovačkim ulogom od 72,64%, Služba za platni promet sa osnivačkim ulogom od 24,8% i PP „Compex“ Banja Luka sa 3,30%.
4. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi NLB Razvojna banka kao pravni slijednik Službe za platni promet odlukom broj 4556/99 od 16. juna 1999. godine povuko dio osnivačkog uloga iz drugotuženog u iznosu od 400.000,00 dinara u protivvrijednosti njemačke marke po zvaničnom kursu na dan uplate osnivačkog uloga a da je drugotuženi odlukom od 9. jula 1999. godine umanjio osnivački ulog prvotuženog za navedeni iznos od 400.000,00 dinara te ga vratio prvotuženom u protivvrijednosti njemačke marke.
5. Pored navedenog je utvrđeno da je odlukom drugotuženog broj 222/99 od 22. oktobra 1999. godine, vraćen dug prvotuženom u iznosu od 348.981,29 KM po osnovu plata za ustupljene radnike i određeno da će se povrat duga izvršiti iz novčanih sredstava preduzeća i ostale imovine za kojom je prestala potreba korištenja kao i da će se vratiti poslovni prostor u Prijedoru. Ove odluke su kako navodi prvostepeni sud izvršene. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora u Prijedoru isti izdavao te na ime zakupnine ostvario iznos od 139.680,00 KM što sa zakonskom zateznom kamatom iznosi 240.163,47 KM.
6. Okružni sud je iz provedenih dokaza također utvrdio da su apelantica i ostali tužitelji 28. maja 2004. godine pokrenuli postupak likvidacije drugotuženog te da je rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci od 13. jula 2005. godine obustavljen likvidacioni postupak i nad drugotuženim je otvoren stečajni postupak. U okvirnu stečajnog postupka, kako je dalje utvrđeno, 21. juna 2007. godine je održano izvještajno ročište na kojem nije bilo prijavljenih stečajnih potraživanja ali kako su apelantica i ostali tužioci kao suosnivači prigovorili visini stečajne mase, stečajni sud ih je uputio da pokrenu parnični postupak radi dokazivanja visine i obima stečajne mase.
7. Dakle, kako pojašnjava Okružni sud, predmet spora je zahtjev tužilaca kojim traže pobijanje pravnih radnji drugotuženog učinjenih u korist prvotuženog a koje se odnose na povlačenje osnivačkog uloga prvotužene iz imovine drugotuženog u iznosu od 400.000,00 KM sa kamatom od 400.000,00 KM, otuđenje poslovnog prostora u Prijedoru te vračanje navedene imovine u imovinu drugotuženog te povrat iznosa od 240.163,47 KM na ime zakupnine koju je ostvario prvotuženi.
8. Na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je utvrdio da apelantica i ostali tužioci na osnovu člana 89. Zakona o stečajnom postupku–prečišćen tekst („Službeni glasnik RS“, broj 26/10, u daljnjem tekstu: ZSP) ne spadaju u krug lica koji su ovlašteni pobijati pravne radnje stečajnog dužnika. Naime, tužioci su osnivači (članovi) drugotuženog-stečajnog dužnika i nemaju prijavljeno potraživanje prema stečajnom dužniku odnosno nisu stekli status stečajnih povjerilaca iz člana 36. do 38. ZSP pa kako je članom 89. ZSP propisano da su samo stečajni povjerioci i stečajni upravnik ovlašteni za pobijanje pravnih radnji, u smislu člana 84. ZSP, Okružni sud je zaključio da tužioci nisu aktivno legitimisani da zahtjevom iz tužbe traže pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika.
9. Pored navedenog Okružni sud u obrazloženju presude ističe da su pravne radnje koje tužitelji pobijaju preduzete 1999. godine, da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 28. maja 2004. godine te zaključuje da su protekli i rokovi iz člana 85. ZSP za njihovo pobijanje jer se prema navedenoj zakonskoj odredbi mogu pobijati pravne radnje ako su preduzete najkasnije u posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka.
10. Okružni sud je također istakao da su tužioci kao članovi društva sa ograničenom odgovornošću svoja prava mogli ostvariti prema odredbama Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 34/06) koji je bio na snazi u vrijeme preduzimanja spornih radnji na način i u rokovima koji su propisani tim zakonom. Naime, tužitelji su u smislu odredbe člana 98. Zakona o preduzećima kao članovi drugotuženog, ukoliko su smatrali da su sporne radnje suprotne zakonskim propisima, imali mogućnost da u smislu člana 98. stav 3. Zakona o preduzećima zahtjevaju svoja prava u prekluzivnom roku od 3 godine od dana preduzete pravne radnje koju osporavaju tužbom.
11. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, povlačenje osnivačkog uloga je izvršeno 26. jula 1999. godine pa je zaključeno da su tužitelji mogli podnijeti tužbu najkasnije do 26. jula 2001. godine u odnosu na osporavanje prve odluke (o vračanju osnivačkog uloga prvotuženoj u iznosu od 400.000,00 KM). Druga odluka koju tužitelji osporavaju je odluka od 22. oktobra 1999. godine o povratu duga u iznosu od 348.981.29 KM na osnovu koje odluke je 3. novembra 1999 godine izvršeno prebijanje duga prvotuženog po osnovu plata ustupljenih radnika sa poslovnim prostorom vlasništvo drugotuženog a kojom je u konačnici poslovni prostor pripojen prvotuženom te su tužitelji sva prava po navedenom osnovu mogli ostvariti najkasnije do 3. novembra 2001. godine. Na osnovu navedenog Okružni sud je zaključio da je u odnosu na potraživanje tužitelja koji su tužbu podnijeli 11. jula 2007. godine nastupila prekluzija prema Zakonu o preduzećima.
12. Obzirom da je neosnovan zahtjev tužitelja za pobijanje odluka to je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vračanje imovinske vrijednosti u stečajnu masu kako u odnosu na osnivački ulog, poslovni prostor u Prijedoru tako i u odnosu na traženu zakupninu.
13. U vezi navoda tužitelja da su za osporavane radnje saznali tek u stečajnom postupku, Okružni sud je istakao da tužioci pored prava imaju i obaveze učešća u radu skupštine društva prema članu 61. Zakona o preduzećima te su bili dužni da prate poslovanje preduzeća i odlučuju o pokretanju odgovarajučih postupaka jer skupština društva je dužna da odlučuje o prestanku udjela i u ostvarivanju zahtjeva prema članovima društva nastalim vođenjem poslova društva.
14. Na kraju je Okružni sud citirao odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (sticanje bez osnova) i zaključio da se na konkretan slučaj ne može primjeniti pravilo o sticanju bez osnova s obzirom da za prenos imovine koji je u konkretnom slučaju izvršen u korist prvotužene postoji pravni osnov-odluke prvotuženog i drugotuženog koje nisu nikada osporene od strane tužitelja niti se na konkretnu situaciju može primjeniti zastarni rok od 10 godina.
15. Odlučujući o žalbi apelantice i ostalih tužitelja podnesenoj protiv prvostepene presude Viši sud je presudom broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine, žalbe odbio kao neosnovane.
16. U obrazloženju presude Viši sud je prije svega istakao da prihvata kao pravilne i zakonite razloge i zaključke prvostepenog suda koji u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužilaca. Viši sud pojašnjava da je stvarna legitimacija materijalno pravni odnos prema predmetu spora a odnosi se na subjekte građansko-pravnog odnosa te je tužilac aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Odredbom člana 84. stav 1. ZSP, kako je dalje navedeno u obrazloženju, propisano je da se „mogu pobijati pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštečenje povjerilaca) odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje poverilaca)“. Pravo pobijanja je procesno pravna aktivnost kojom se napada pravna radnja stečajnog dužnika, koja je učinjena u određenom roku prije njenog stavljanja pod stečaj a kojom se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj od ostalih povjerioca a ovo se vrši da se otkloni pravno dejstvo pobojne radnje i sa ciljem da se vrate u stečajnu masu sve koristi koje je steklo treće lice putem te pravne radnje. U konkretnom slučaju, Viši sud prihvata zaključak prvostepenog suda da su tužioci osnivači (članovi) stečajnog dužnika i da isti nemaju status stečajnih povjerilaca iz čl. 36. do 38. ZSP. Osnovni cilj stečajnog postupka je namirenje stečajnih povjerilaca i ostvarivanje njihovih imovinskih zahtjeva međutim u konkretnom slučaju nije bilo prijavljenih povjerilaca tako da se stečajna masa dijeli osnivačima srazmjerno njihovim udjelima. U skladu sa članom 89. ZSP stečajni upravnik je u ime stečajnog dužnika bio ovlašten da pokrene postupak za pobijanje pravnih radnji ukoliko je smatrao da za to ima osnovane razloge a u situaciji kada nema prijavljenih stečajnih povjerilaca.
17. Osim toga u obrazloženju presude Viši sud je citirao odredbu člana 98. stav 1 Zakona o preduzećima, kojom je propisano da „potraživanja članova i akcionara po osnovu tog svojstva prema preduzeću zastarjevaju u roku od 3 godine od dana dospjelosti, ako zakonom za pojedina potraživanja nije drugačije propisano“ te je podržao zaključak prvostepenog suda koji je osnovano utvrdio da je protekao rok propisan navedenim članom jer u konkretnom slučaju ulozi osnivača ulaze u imovinu društva čije vračanje se traži u stečajnu masu, te zastarjelost potraživanja teče od dana izvršenja takvih isplata.
18. Okružni sud se u obrazloženju presude također pozvao i na odredbe člana 73. Zakona o preduzečima, kojim je regulisana mogučnost podnošenja tužbe za naknadu štete protiv članova uprave koji su donijeli odluku kojom se nanosi šteta preduzeću i na odredbu člana 75. istog zakona kojom je propisano da podnošenje tužbe iz člana 73. zastarjeva u roku od 90 dana od dana saznanja za odluku a najkasnije u roku od 3 godine od dana donošenja odluke te zaključio da su tužitelji, ukoliko su smatrali da im je navedenim odlukama nanesena šteta, u prekluzivnom roku iz navedene odredbe mogli podnijeti tužbu sudu za naknadu štete. U vezi žalbenih navoda da su se na konkretnu pravnu situaciju mogli primijeniti pravila o sticanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, Viši sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da je nesporno za prenos imovine u konkretnom slučaju postojao pravni osnov a to su odluke prvotužene i drugotuženog. Na kraju je taj sud napomenuo da su tužitelji imali mogučnost da u smislu člana 362. stav 2 Zakona o preduzečima predlože sazivanje skupštine društva u situaciji ako to propusti da uradi direktor a u smisli stava 3. navedenog člana skupština se obavezno saziva ako je prema bilansu društva sa ograničenom odgovornošću osnovni kapital bitnije smanjen kao što je po tvrdnji tužitelja bio slučaj kod drugotuženog.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine, revizija apelantice i ostalih tužitelja je odbijena. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da shodno odredbi člana 84. u vezi sa članom 89. ZSP, tužioci nemaju aktivnu legitimaciju na podnošenje predmetne tužbe. Naime, kako pojašnjava taj sud, nakon otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim tužioci kao suosnivači istog nisu istakli imovinski zahtjev u odnosu na stečajnog dužnika, što je i konstatovano na izvještajnom ročištu 21. juna 2007. godine pa samim tim nisu ni stekli svojstvo stečajnog povjerioca kao ovlaštenih za podizanje tužbe radi pobijanja pravnih radnji.
20. Vrhovni sud dalje u obrazloženju presude ističe da su povjerioci stečajne mase povjerioci stečajnog dužnika čija potraživanja spadaju u troškove i dugove stečajne mase i koja su nastala nakon otvaranja stečajnog postupka. Troškovi stečajnog postupka su sudski troškovi, naknade i nagrade za vještačenje, naknade stečajnog upravnika, odbora povjerilaca i slično a u dugove stečajne mase spadaju obaveze koje nastaju usljed upravljanja, unovčenja i raspodjele stečajne mase. Kako je očito da se potraživanja tužilaca u odnosu na stečajnog dužnika ne tiču troškova i dugova stečajne mase, Vrhovni sud revizione navode apelantice da su tužioci povjerioci stečajne mase, smatra neosnovanim.
21. Nadalje, prema miušljenju Vrhovnog suda, sama činjenica da se tužbom tužilaca kao suosnivača pobijaju odluke prvotuženog kao drugog suosnivača, te odluke drugotuženog a koje se tiču osnivačkog uloga i raspolaganja sredstvima drugotuženog, ukazuju se pravilnim odluke nižestepenih sudova prema kojim su svoje pravo tužioci mogli ostvariti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o preduzećima, ali samo prije otvaranja stečajnog postupka. Na kraju i Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovore da je prvotuženi neosnovano povećao svoju imovinu na račun tužitelja te da je zahtjev osnovan u smislu člana 210. Zakona o obligacioniom odnosima obzirom da je nakon otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim mjerodavno pravo za razrješenje spora, ZSP.
Apelacioni navodi
22. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, međutim, apelantica iznosi navode koji se isključivo tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Apelantica hronološki navodi tok postupka pred redovnim sudovima, opširno citirajući dijelove presuda i iskaze svjedoka. Navodi da redovni sudovi nisu uvažili činjenicu da u stečajnom postupku ne mora neminovno biti stečajnih povjerilaca te da u stečajnom postupku „mogu biti povjerioci koji shodno odredbi člana 34. ZSP u toku stečajnog postupka po saznanju da u stečajnu masu nije ušla ukupna imovina stečajnog dužnika, steknu pravo potraživanja prema masi i dobiju status povjerilaca mase“. Također smatra da su neosnovani zaključci redovnih sudova da su navedena potraživanja neosnovana u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (sticanje bez osnova) i da se nakon otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim primjenjuje kao mjerodavno pravo ZSP. Apelantica u daljem izlaganju opširno opisuje stečajni postupak te ponašanje stečajnog upravnika. Pored navedenog apelantica smatra da je pogrešnom primjenom materijalnog prava i „kršenjem zakonskih odredbi sud se stavio na stranu prvotuženog i dosudio joj imovinu koja joj po zakonu ne pripada“. Apelantica je citirala član 34. ZSP te navela da su ona i ostali tužioci kao pokretači stečajnog postupka u toku otvorenog stečajnog postupka stekli pravo potraživanja prema masi i postali povjerioci mase stečajnog dužnika. Smatra da se prvostepeni sud nije bavio suštinom predmeta već isključivo formom i zato je donesena „drastično loša presuda koju ni jedan naredni sud nije ispravio“. Presude smatra nekvalitetno obrazloženim, citirane su odredbe koje nemaju veze sa tužbenim zahtjevom odnosno predmetom raspravljanja. Smatra da sudovi nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze već tražili razloge za donošenje odbijajuće presude u ZSP, višestepeni sudovi nisu preispitivali nižestepene presude već su samo upotrebljavali „copi pase“. Iz predmeta spora, kako dalje navodi apelantica, može se utvrditi da tužitelji imaju stvarnu legitimaciju jer imaju materijalno pravni odnos prema predmetu spora, jer tužbom traže povrat imovine stečene ulozima svih osnivača u koje ulazi i imovina stečena ulozima tužioca. Dalje navodi da se „90% navoda prvostepene presude odnosi na utvrđivanje ko su osnivači drugotuženog i na sve ostale „gluposti“ koje nemaju nikakve veze sa tužbenim zahtjevom“. Na kraju je predložila da se apelacija usvoji i osporene odluke ukinu. Relevantni propisi
23. Zakon o stečajnom postupku-prečišćen tekst (“Službeni list RS“ broj 26/10) relevantne odredbe glase:
Pojam stečajne mase Član 34.
Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase). Stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda Član 36.
Povjerioci koji u trenutku otvaranja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci) su povjerioci opšteg isplatnog reda, ukoliko ne spadaju u više ili niže isplatne redove prema odredbama čl. 37. ili 38. ovog zakona.
Opšta odredba o pobijanju Član 84.stav 1.
(1)U skladu sa odredbama ovog zakona pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).
Pokretanje postupka pobijanja Član 89.
(1)Ovlašćen na pobijanje pravnih radnji iz člana 84. ovog zakona je stečajni upravnik u ime stečajnog dužnika.
(2)Pravne radnje mogu pobijati i povjerioci, pod uslovom da stečajni upravnik na poziv povjerioca ne pokrene parnicu u roku od trideset dana od dana prijema poziva od povjerioca.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi: Član 210.
Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijede u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
Obaveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
26. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).
28. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po tužbi apelantice i ostalih tužitelja za pobijanje pravnih radnji stečejnog dužnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelantica zasniva na istim tvrdnjama koje je iznijela i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Redovni sudovi su jasno naveli da su apelantica i ostali tužitelji osnivači (članovi) drugotuženog-stečajnog dužnika i da nisu stekli status stečajnog povjerioca odnosno da ne spadaju u krug lica koji su ovlašteni pobijati pravne radnje stečajnog dužnika. Oni nisu u smislu člana 84. ZSP aktivno legitimisani da traže pobijanje pravnih radnjih stečajnog dužnika a koje ovlaštenje je u smislu člana 89. ZSP imao stečajni upravnik ukoliko je smatrao da za to ima osnovane razloge. Osim toga, redovni sudovi su smatrali neosnovanim navode da su apelantica i ostali tužitelji povjerioci stečajne mase i da su kao takvi ovlašteni da pobijaju prave radnje dajući za to obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 34. ZSP i obrazložili da su povjerioci stečajne mase povjerioci stečajnog dužnika čija potraživanja spadaju u troškove i dugove stečajne mase i koja su nastala nakon otvaranja stečajnog postupka a nesporno je da se potraživanja tužilaca u odnosu na stečajnog dužnika ne tiču troškova i dugova stečajne mase. Pored navedenog redovni sudovi su ukazali da su tužitelji kao članovi drugotuženog, ukoliko su smatrali da su sporne radnje suprotne zakonskim propisima imali mogućnost da svoja prava ostvare na način i u rokovima propisanim Zakonom o preduzećima, odnosno da su bili dužni da prate poslovanje preduzeća i odlučuju o pokretanju odgovarajučih postupaka te pojasnili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravilo o sticanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima s obzirom da za prenos imovine koji je u konkretnom sluičaju izvršen u korist prvotužene postoje odluke tuženih.
29. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
30. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman