Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-253/15 (D. U.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Ratna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-253/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 253/15, rješavajući apelaciju Duška Uzelca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Duška Uzelca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Dušku Uzelcu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Dušku Uzelcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Uzelca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106342 13 Gž od 22.
maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106342 10 P od 14. maja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Uzelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 106342 13 Gž od 22. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 106342 10 P od 14. maja 2013. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske, koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 17. maja 2017. godine, Okružni sud 22. maja 2017. godine, a Vrhovni i Osnovni sud 23. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 9. jula 1999. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete.
6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je 27. decembra 2005. godine Osnovni sud konkretni predmet dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava), koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine.
7. Iz stanja spisa predmeta takođe proizlazi da je Pravobranilaštvo vratilo navedeni predmet Osnovnom sudu 2. decembra 2010. godine.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 106342 10 P od 14. maja 2013. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu kao civilnoj žrtvi rata na ime naknade nematerijalne štete nastale zbog posljedica ranjavanja isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbama čl. 173 i 174, a u vezi sa članom 154 ZOO budući da tuženu smatra odgovornom za nastalu štetu, dok je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovor zastare potraživanja u smislu člana 376 stav 1 ZOO, te prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, u smislu uzročno-posljedične veze između povređivanja apelanta sa boravkom u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), tj. radnjom tužene.
10. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da se 21. marta 1993. godine, u mjestu Ripač, opština Bihać, dogodilo samoranjavanje na način da je apelant u blizini kuće stanovanja pronašao nepoznatu eksplozivnu napravu, zaostalu nakon povlačenja neprijateljskih formacija, odnio je u potkrovlje kuće, gdje je nepažljivim rukovanjem došlo do aktiviranja eksplozivne naprave. Nadalje je utvrđeno da je apelant u vrijeme povređivanja imao deset godina, da iz nalaza i mišljenja vještaka dr Zorana Bjelogrlića proizlazi da se povreda kvalifikuje kao teška tjelesna povreda, da kod apelanta postoji naruženost u teškom stepenu, izražena u estetskoj naruženosti desne podlaktice (amputirana desna podlaktica), kao i da mu je priznato svojstvo civilne žrtve rata IV grupe sa 80% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog od zaostalog vojnog materijala.
11. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 154 stav 1 ZOO kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbama čl. 173 i 174 ZOO propisano da se za štetu nastalu od opasne stvari smatra da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, odnosno da je za štetu od opasne stvari odgovoran njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Osnovni sud je takođe ukazao da su odredbom člana 177 ZOO propisani uslovi za oslobađanje od odgovornosti, pa je tako regulisano da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog drugog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije dejstvo se nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Pored toga, imalac opasne stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
12. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je istakao da je kao nesporno dokazano da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu u smislu čl. 200 i 203 ZOO, međutim, sama ta činjenica nije dovoljna da se obaveže tužena da mu nadoknadi pretrpljenu štetu. Međutim, cijeneći izvedene dokaze, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoje uslovi za isključenje odgovornosti tužene u smislu odredbe člana 177 stav 2 ZOO, jer u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer apelant na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao uzročnu vezu između radnje tužene i njegovog povređivanja. Naime, šteta koju apelant nesumnjivo trpi je van odgovornosti tužene jer je u toku postupka nespornim utvrđeno da je apelant ranjen kao civilna žrtva rata, iz čega proizlazi da nije učestvovao u odbrani, niti je bio pripadnik VRS, niti je obavljao djelatnost koja predstavlja povećanu opasnost, učestvovanjem u ratnim operacijama za zaštitu teritorijalnog integriteta Republike Srpske, a koju organizuje i kojom komanduje tužena. Shodno navedenom, apelant na osnovu provedenih dokaza nije dokazao činjenice na okolnosti tvrdnje da je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpio ranjavanjem, odnosno nije dokazao da između radnje tužene i njegovog ranjavanja (povređivanja) postoji uzročna veza, a prema principu tereta dokazivanja iz člana 7, a u vezi sa čl. 123 i 126 ZPP prema kojem su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Apelant nije dokazao da je tužena pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari.
13. Osnovni sud je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja ocijenio neosnovanim budući da je apelant tužbu podnio 9. jula 1999. godine, a da je ratno stanje, odnosno neposredna ratna opasnost ukinuta odlukom Narodne skupštine Republike Srpske 19. juna 1996. godine. Osnovni sud je ukazao da je članom 376 stav 1 ZOO definisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a stavom 2 iste zakonske odredbe određeno je da u svakom slučaju ovo potraživanja zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Imajući u vidu da je apelant zbog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti do 19. juna 1996. godine bio spriječen da, u smislu citirane odredbe, podnese tužbu sudu, od kada i počinje teći rok zastare (tri godine), Osnovni sud je prigovor tužene ocijenio neosnovanim u smislu čl. 383 i 388 ZOO s obzirom da se radi o zahtjevu za naknadu štete, a da je apelant zahtjev za obeštećenje van spora tuženoj podnio 18. juna 1999. godine (prekid zastare).
14. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 106342 13 Gž od 22. maja 2014. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je odluka prvostepenog suda pravilna, ali iz sljedećih razloga. Naime, prema stavu sudske prakse odgovornost države za štetu nastalu aktiviranjem eksplozivne naprave, van zone borbenih dejstava i nevezano za borbena dejstva, postoji i zasniva se na odredbi člana 172 ZOO, po kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Ovo iz razloga što i kod povlačenja vojske iz određenog kraja, društveno-politička zajednica ima obavezu da stvori preduslove za bezbjedan povratak stanovništva, a jedan od tih preduslova jeste čišćenje terena od zaostalog oružja i drugih vojnih sredstava (pa tako i eksplozivnih naprava) ili barem vidljivo označavanje područja na kojima se ona nalaze. Međutim, Okružni sud je ukazao na odlučnu činjenicu u konkretnom postupku, a to je da se povređivanje desilo u mjestu Ripač, opština Bihać, koje se nalazi na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, iz čega slijedi da tužena-Republika Srpska nije pasivno legitimisana u konkretnom postupku, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova parničnog postupka.
15. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da je kod činjeničnog utvrđenja da je apelant povrijeđen kao civil za vrijeme rata, kada je zbog nestručnog rukovanja aktivirao eksplozivnu napravu koju je postavila Armija BiH na liniji razgraničenja između njenih snaga i snaga Vojske Republike Srpske, pravilan zaključak prvostepenog suda da tužena nije odgovorna za štetu pričinjenu apelantu. Naime, Vrhovni sud je zaključio da do štete nije došlo usljed opasne djelatnosti tužene, već djelovanjem Armije BiH, a tužena nije ni imalac predmetne opasne stvari (eksplozivna naprava), pa ne postoji uzročno-posljedična veza između djelatnosti tužene i štete pričinjene apelantu, što isključuje odgovornost tužene. Predmetna šteta je posljedica rata, a rat je po definiciji viša sila u smislu odredbe člana 177 st. 1 ZOO, koja isključuje odgovornost objektivno odgovornog lica. Vrhovni sud je takođe istakao da su neosnovani revizioni navodi da postoji subjektivna odgovornost tužene s obzirom da tužena nije preduzela mjere za bezbjedan život stanovnika, odnosno nije očistila teren od zaostalog oružja i eksplozivnih naprava, niti je taj teren označila. Naime, prema shvatanju Vrhovnog suda, štetni događaj se desio u jeku ratnih dešavanja na liniji razgraničenja između Vojske Republike Srpske i Armije BiH, te je notorna činjenica da se čišćenje terena i njegovo obilježavanje ne može vršiti u toku trajanja borbenih dejstava, već tek po njihovom okončanju. Samim tim, tužena nije odgovorna za predmetnu štetu ni po odredbama člana 172 stav 1 ZOO.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Prema apelantovom mišljenju, pravni stav sudova Republike Srpske povodom pasivne legitimacije i odgovornosti tužene za predmetnu štetu je nejasan, proizvoljan i pogrešan. Pored toga, apelant je istakao da se iz osporenih presuda ne može na jasan način zaključiti iz kog razloga je odbijen njegov tužbeni zahtjev, tako da se s pravom da zaključiti da presude sudova Republike Srpske ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama. Apelant je podnio i zahtjev za naknadu nematerijalne štete kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio usljed donošenja nezakonite sudske odluke. Osim toga, apelant je podnio i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Vrhovni sud je istakao da osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavom zagarantovana prava na koja ukazuje apelant.
18. Okružni sud je naveo da je obrazloženje osporene presude u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalno-pravnim propisima na kojima je zasnovana. Okružni sud je još istakao da osporenom odlukom nije povrijedio apelantova prava koja je naveo u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci kao neosnovana prima facie.
19. Osnovni sud je opisao hronologiju postupanja u predmetnom postupku, te istakao da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja presude. Osim toga, Osnovni sud je naveo da konkretni predmet nije okončan iz objektivnih razloga budući da je imao ogromne zaostatke starih predmeta iz ranijeg perioda (1999. godine i ranije - tzv. ratne štete), a u periodu od 2007. i 2008. godine sud je zaprimio veliki broj predmeta, od 12 000 do 15 000, takođe vezano za naknadu štete koja je proistekla iz ratnog perioda, a zbog neosnovanog lišenja slobode tužitelja - podnositelja tužbe. Iz navedenog razloga (zbog ogromnog broja predmeta) u septembru 2009. godine formiran je referat „ratne štete“ gdje su postupajuće sudije dužile po 3 600 predmeta i više. Predmeti su rađeni po starosti inicijalnog akta (odnosno po hronologiji zavođenja), a s obzirom da je najveći broj predmeta koji su proistekli iz ratnog perioda zaveden 1999. godine. Osnovni sud je napomenuo da je to jedan od objektivnih razloga zbog kojeg se predmet nije završio u razumnom roku.
20. Tužena je navela da su navodi apelacije neosnovani i paušalni, te da nisu zasnovani na zakonu. Tužena je takođe istakla da su odluke sudova u potpunosti na zakonu zasnovane, te da navodi apelacije ničim ne dovode u sumnju odluke sudova protiv kojih je podnesena.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 2.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Član 177. st. 1. i 2.
Oslobađanje od odgovornosti (1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije.
A)Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na naknadu nematerijalne štete koja je posljedica ranjavanja apelanta kao civilne žrtve rata, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
a) Suđenje u razumnom roku
31. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 9. jula 1999. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 106342 14 Rev od 27. oktobra 2014. godine. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja tužbe (9. jula 1999. godine) do momenta ustupanja predmeta Pravobranilaštvu (27. decembra 2005. godine), u smislu Zakona o ostvarivanju prava, trajao više od šest godina i pet mjeseci. U tom periodu Osnovni sud nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Dalje, predmetni spis se nalazio u Pravobranilaštvu do 2. decembra 2010. godine, dakle četiri godine i 11 mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući sopstvenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran sa apelantovog aspekta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njegovom zahtjevu za naknadu štete. Nakon toga, predmet je pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci, pred drugostepenim sudom više od jedne godine, dok je revizioni postupak okončan u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon pet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, može se zaključiti da je postupak od izuzetnog značaja za apelanta. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da on suštinski nije doprinio dužini trajanja postupka.
32. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
33. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, st. 24-30 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTSBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
34. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Iz istih razloga i ova se odluka takođe dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16, preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
38. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
39. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu da li su oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59 i 61, serija A, broj 288 i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
42. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio od redovnih sudova da tuženu (Republiku Srpsku) obavežu da mu kao civilnoj žrtvi rata isplati naknadu na ime nematerijalne štete nastale kao posljedice ranjavanja. Tokom postupka je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant povrijeđen na način pobliže opisan u obrazloženju osporenih presuda, ali se tokom postupka pokazalo spornim ko je odgovoran za nastalu štetu, odnosno da li je tužena odgovorna za štetu po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154 stav 2 u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO budući da apelant smatra da je to upravo tužena jer se njena odgovornost zasniva na citiranim odredbama.
43. Dakle, ispitujući osporene presude u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 154 stav 1 ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, da je odredbama člana 172 stav 1 istog zakona propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Nadalje, odredbama čl. 173 i 174 ZOO je propisano da se za štetu nastalu od opasne stvari smatra da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, odnosno da je za štetu od opasne stvari odgovoran njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Pored toga, odredbama člana 177 ZOO je propisano da se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, odnosno da se oslobađa od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je predmetna šteta posljedica rata, a rat je po definiciji viša sila u smislu odredbe člana 177 stav 1 ZOO, koja isključuje odgovornost objektivno odgovornog lica. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda takođe proizlazi da apelant neosnovano tvrdi da postoji subjektivna odgovornost tužene s obzirom da tužena nije preduzela mjere za bezbjedan život stanovnika, odnosno nije očistila teren od zaostalog oružja i eksplozivnih naprava, niti je taj teren označila jer se štetni događaj desio u jeku ratnih dešavanja na liniji razgraničenja između VRS i Armije BiH, a notorna je činjenica da se čišćenje terena i njegovo obilježavanje ne može vršiti u toku trajanja borbenih dejstava, već tek po njihovom okončanju. Zbog toga tužena nije odgovorna za predmetnu štetu ni po odredbama člana 172 stav 1 ZOO, odnosno apelant na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao uzročnu vezu između radnje tužene i njegovog povređivanja. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega smatraju da apelant nije dokazao odgovornost tužene za nastalu štetu, tako da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u ovom dijelu prekršeno pravo na pravično suđenje.
44. U odnosu na navode iz apelacije da osporene presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
45. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
B) Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
V) Djelotvoran pravni lijek
47. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, kao što je to imala i tužena, a koja ih je i koristila (žalba, revizija). Činjenica da postupak u konačnici nije rezultirao odlukom u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak za naknadu nematerijalne štete trajao duže od 15 godina, te koji ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku.
49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega smatraju da apelant nije dokazao odgovornost tužene za nastalu štetu, odnosno kada je odgovoreno na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje.
50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kada je apelant imao mogućnost da koristi raspoložive pravne lijekove, a što je imala i tužena, te da činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.
52. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman