Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2651/17 (Z. Š.)

Odluka donesena 06. 07. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2651/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-2651/17, rješavajući zahtjev Zorana Španića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Španića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Španić iz Latisana, Italija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 25. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere „zabrane izvršenja kazne do donošenja odluke“.

2. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 017578 16 K od 31. oktobra 2016. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 017578 17 Kž od 21. marta 2017. godine, apelanta oglasio krivim da je kao saizvršilac sa optuženim M.K., G.S. i M.P. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. Apelant i optužni M.K., G.S. i M.P su oglašeni krivim jer su u novembru 1992. godine zajedno i po prethodnom dogovoru, obučeni u vojničke uniforme, naoružani vatrenim oružjem, bombama i noževima, djelimično maskirani čarapama na glavi na bliže opisani način izvršili napad na Župni dom katoličke crkve, te primjenom zastrašivanja uz prijetnju oružjem, od prisutnog sveštenika N.L. tražili novac, nakon čega su ga podvrgli ispitivanju i na opisani način zlostavljanju, a optužni M.K., silovao oštećenu A.J. (civila hrvatske nacionalnosti koja se zatekla u Domu), zajedno sa još tri uniformisana i naoružana lica čiji identitet oštećena nije mogla potvrditi, nakon čega su svi skupa iz kuće uzeli i prisvojili pobrojane predmete.

4. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je zaključak o saizvršilačkom djelovanju apelanta i ostalih optuženih u odnosu na oštećenog sveštenika N.L. zasnovan na svestranoj i kritičnoj analizi iskaza svjedoka G.P., te S.Š. i M.Š. kao učesnika kritičnog događaja, iskazu oštećenog, sveštenika N.L., te svjedoka S.V. koji je u to vrijeme bio inspektor PS Prnjavor, te B.Š. pomoćnika komandira PS Prnjavor koji su obavili razgovor sa oštećenim N.L. i A.J., te svjedoka Ž.M. koji je imao posredna saznanja o spornom događaju. Nadalje, na temelju iskaza oštećene A.J., iskaza oštećenog N.L., svjedoka koji su imali posredna saznanja o spornom događaj, kao i nalaza sudskog vještaka psihijatra A.B.M., utvrđeno je da je optuženi M.K., zajedno sa još tri lica čiji identitet nije utvrđen, silovao oštećenu A.J.

5. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant tvrdi da mu se izrekom osporene prvostepene presude na teret stavlja i silovanje koje se dovodi u kontekst njegove krivične odgovornosti a naročito imajući u vidu da u izreci prvostepene presude konstatovano da je optuženi M.K. radnju silovanja počinio sa još tri neidentifikovana lica, kao i da su osporenom presudom osuđena četiri lica među kojim i on. Nadalje, apelant je istakao i da je ukazivao da ne postoji niti jedna dokaz koji bi ukazivao „da je napravio bilo kakav dogovor sa ostalim osuđenim licima da primjene mjere zastrašivanja, izvrše silovanje, povrjeđivanje tjelesnog integriteta i dostojanstva civila hrvatske nacionalnosti koji nisu neposredno učestvovali u neprijateljstvima“. Apelant tvrdi i da nije dokazano da je bio obučen u uniformu, naoružan vatrenim oružjem, bombom, nožem i maskiran, te da je došao do Župnog dvora i počinio radnje za koje je osuđen. U vezi s tim apelant ukazuje na iskaze svjedoka braće Š., te G.P. koji su izjavili da nisu sigurni da su ga vidjeli u kući, te na iskaz oštećene A.J. koja je prilikom davanja iskaza u Okružnom tužilaštvu, a što je potvrdila i na glavnom pretresu, izjavila da ga ne može dovesti u vezu s onim što joj se dogodilo. Po njegovom mišljenju su, u skladu sa načelom in dubio pro reo, ove izjave morale biti cijenjene u njegovu korist. Apelant tvrdi da je na sve navodno ukazivao i u svojoj žalbi ali da je Vrhovni sud olako prešao preko ovih navoda odnosno da se uopšte nije izjasnio zašto smatra da ovi dokazi nemaju značaj koji im je on davao.

6. Slijedom navedenog, apelant je uz zahtjev za donošenje privremene mjere predočio medicinsku dokumentaciju u prilog tvrdnji o zdravstvenom stanju, te istako da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora morao da zatvori svoju firmu u Italiji, a s čim u vezi je također predočena dokumentacija, a što bi imalo negativne posljedice za boravak njegove porodice u Italiji.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud podsjeća da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, „odložiti izvršenje kazne zatvora“ a kao razloge za donošenje privremene mjere, ističe povredu prava na koja je ukazao u apelaciji, te da bi izvršenje osporene presude imalo nenadoknadive i neotklonjive štetne posljedice po njegovo zdravlje i materijalni položaj – zatvaranje firme u Italiji, a što bi imalo negativne posljedice za boravak njegove porodice u Italiji.

12. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere najprije temelji na tvrdnji o povredi njegovih prava u postupku pred redovnim sudovima u kom su donijete osporene presude, a što se ne može analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, niti Ustavni sud u ovoj fazi postupka može ispitivati navode koji se odnose na meritum apelacije. Nadalje, apelant je ukazao na svoje zdravstveno stanje i materijalni položaj – zatvaranje firme u Italiji, a što bi imalo štetne posljedice za boravak njegove porodice u Italiji. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 106. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS („Službeni glasnik RS“ br. 64/01, 24/04 i 68/07)osuđeno lice može tražiti odgađanje izvršenja izrečene kazne zatvora, pored ostalog, i zbog zdravstvenog stanja, te okončanja započetog posla, a apelant ne navodi i u tom smislu nije predočio niti jedna dokaz, da je ovu mogućnost koristio u postupku pred redovnim sudovima. Imajući u vidu navodno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2651/17 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio