Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3526/15 (A. A.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3526/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3526/15, rješavajući apelaciju Azema Ahmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azema Ahmića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azem Ahmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Šaban Mujčinović, advokat iz Tuzle, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. i 29. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. maja do 6. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 006506 11 K od 14. septembra 2012. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog krivičnog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 12 Kž od 15. maja 2013. godine presuda Kantonalnog suda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 006506 13 K2 od 20. decembra 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Za počinjenje navedenog krivičnog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kž 2 od 14. maja 2014. godine presuda Kantonalnog suda je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Vrhovni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.
10. Vrhovni sud je naveo da je, u skladu sa članom 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prihvatio izvedene dokaze tokom postupka pred prvostepenim sudom, te je iscrpno pobrojao svjedoke koji su saslušani, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se predmetni događaj desio 17. jula 1995. godine u selu Jasenica, općina Srebrenik, nakon pada zaštićene zone Srebrenica, kada je veliki broj izbjeglica sa područja Srebrenice došao u selo Jasenica, koje se nalazilo pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH). Apelant je bio pripadnik Armije RBiH, što proizlazi iz naredbi Armije RBiH od 20. jula 1995. godine, kojim je apelantu i saoptuženicima N.O. i H.S. određen vojnički pritvor u trajanju od 10 dana zbog toga što su u pijanom stanju 17. jula 1995. godine pretukli S.T. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je imao status civila. Nadalje, Vrhovni sud je na osnovu iskaza svjedoka A.J., N.B., A.L., M.L. i P.B. utvrdio da je, dok su se izbjeglice iz Srebrenice nalazile ispred kuće oštećenog, naišao autobus iz kojega je izašlo više lica. Tako je svjedok A.J. u svom iskazu naveo da je ispred kuće oštećenog stigao autobus i da su iz autobusa izašla dva-tri čovjeka, svjedok N.B. izjavio je da je, nedugo nakon njegovog dolaska pred kuću S.T., naišao autobus koji je prevozio vojsku, te da su iz autobusa izašla dva čovjeka, svjedok A.L. naveo je da je, prema njegovoj procjeni, iz autobusa izašlo četiri-pet lica, svjedok M.L. također je potvrdio da je vidio da neko izlazi iz autobusa, a svjedok P.B. je izjavio da su iz autobusa izašla tri lica. Također, svjedok - saoptuženik H.S. u svom iskazu naveo je da je kao vozač autobusa prevozio vojnike Armije RBiH, te da su, po dolasku u mjesto Jasenice, ispred jedne kuće primijetili veliku grupu civilnih lica, uglavnom žena i djece koji su galamili i da je on zaustavio autobus, te da je, nakon zaustavljanja autobusa ispred kuće oštećenog, on izašao iz autobusa, te da je vidio i apelanta koji je izašao s njim, te optuženog N.O. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su iz autobusa izašli apelant i saoptuženici H.S. i N.O.
11. Da su saoptuženici H.S., N.O. i apelant, po izlasku iz autobusa, fizički nasrnuli na oštećenog, te da su, tukući ga oborili na zemlju, a potom mu rukama i nogama zadali više udaraca po cijelom tijelu, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A.J., N.B., A.L., P.B., M.H. i H.S. Naime, svjedok A.J. naveo je da su vojnici koji su izašli iz autobusa rukama, nogama i bokserima istukli oštećenog, te da je od udaraca oštećeni pao. Svjedok N.B. naveo je da su lica koja su izašla iz autobusa prišla oštećenom, da je jedno od njih izvadilo pivsku flašu iz džepa i udarilo oštećenog flašom u glavu i polilo ga sadržajem iz flaše, a od tog udarca oštećeni je pao. Svjedok A.L. je izjavio da je oštećenog rukama i nogama tuklo četiri-pet lica koja su izašla iz autobusa, te da su bila u alkoholiziranom stanju. Svjedok P.B. izjavio je da je jedan od vojnika koji je izašao iz autobusa i koji je imao pištolj u ruci, nakon što je saznao šta se dešava, pištoljem u čelo udario oštećenog, da ga je to lice udarilo još dva ili tri puta i da je nakon toga oštećeni pao, a da su potom oštećenom prišla i druga dvojica vojnika koji su izašli iz autobusa i da su ga nogama udarali po čitavom tijelu. Svjedok M.H. je, također, izjavio da je jedan od vojnika koji je izašao iz autobusa zajedno sa još dvojicom vojnika tukao oštećenog rukama i nogama, da su ga oborili, a da je četvrti, koji je izašao i držao bajunet, prijetio. Svjedok H.S., koji se nalazio među izbjeglicama ispred kuće oštećenog, izjavio je da je vidio da je iz autobusa izašlo nekoliko vojnika i da su ga oni počeli udarati. Svjedok - saoptuženik H.S. je izjavio da je, po izlasku iz autobusa, prišao policajcima kako bi vidio šta se dešava, da on ne zna šta se dešavalo sa oštećenim, odnosno da li ga je neko udario dok mu je bio iza leđa, ali kad se okrenuo, vidio je da apelant i N.O. stoje s nekim čovjekom kojeg je on odgurnuo. S obzirom na to da je ovaj optuženik izjavio i da su to lice nakon toga njih trojica (apelant, optuženi N.O. i on) ugurala u autobus, očito je da je to lice bio oštećeni. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio stav apelantove odbrane da ne postoji niti jedan dokaz o apelantovom učešću u djelu koje je predmet optužnice. Prema tome, imajući u vidu utvrđenje da su iz autobusa izašli apelant i saoptuženici H.S. i N.O., te iskaz optuženog H.S. u dijelu u kojem je naveo da su oni oštećenog „ugurali u autobus", Vrhovni sud je našao da je nesporno utvrđeno da su upravo oni bili lica koja su zadala više udaraca oštećenom, odnosno da su fizički nasrnuli na njega po izlasku iz autobusa, te ga tukući oborili na zemlju, a potom mu rukama i nogama zadali više udaraca po cijelom tijelu. Također, i drugi saslušani svjedoci u svojim iskazima su određeno naveli da su oštećenog pretukli vojnici koji su izašli iz autobusa. U vezi sa tvrdnjama apelantove odbrane da nepodudarnosti u izjavama svjedoka ukazuju na nepouzdanost njihovih iskaza, Vrhovni sud je istakao da su svjedoci svjedočili o događaju koji se, u odnosu na vrijeme njihovih svjedočenja, dogodio skoro dvadeset godina ranije, da se događaj odvijao velikom brzinom i u prisustvu velikog broja lica i u napetoj atmosferi, pa su izvjesne nepodudarnosti i nepreciznosti u njihovim iskazima sasvim očekivane. Najzad, da povrjeđivanje oštećenog ima karakter teških tjelesnih ozljeda, Vrhovni sud je utvrdio na osnovu iskaza vještaka, dr. Z.C., koji je određeno naveo da prelomi kostiju lica, nosa i rebara predstavljaju, svaki za sebe, tešku tjelesnu povredu. Iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine Z.C. proizlazi, također, da je, uslijed zadobivenih povreda, oštećeni trpio velike bolove.
12. Imajući u vidu sve navedeno, a kako su apelant, H.S. i N.O., kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata u BiH, nečovječno postupali prema civilnom licu i civilnom licu nanijeli povrede tjelesnog integriteta, Vrhovni sud je zaključio da su oni svojim radnjama ostvarili obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ za koje su i proglašeni krivim. Vrhovni sud je, također, zaključio da su u konkretnom slučaju optuženi postupali kao supočinioci u smislu člana 22. KZSFRJ, jer je tokom postupka utvrđeno da su sva trojica učestvovala u radnji učinjenja predmetnog krivičnog djela i da su na taj način zajednički učinili to krivično djelo.
13. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne od olakšavajućih okolnosti ocijenio apelantovu dosadašnju neosuđivanost, životnu dob i porodičnu situaciju. Također, Vrhovni sud je imao u vidu i specifičan kontekst u kojem se desio konkretni događaj - pad Srebrenice, protjerivanje lokalnog nesrpskog stanovništva iz Srebrenice i njihov dolazak na područje pod kontrolom Armije BiH uz potpunu neizvjesnost u pogledu sudbine brojnih stanovnika Srebrenice, što je nesumnjivo imalo kao posljedicu posebno psihičko stanje u kojem su se nalazili. Imajući u vidu navedene olakšavajuće okolnosti, Vrhovni sud je zaključio da one, u odsustvu otežavajućih okolnosti, u svojoj ukupnosti čine osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju na to da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je ublažio zakonom propisanu kaznu i uz primjenu člana 42. tačka 2. preuzetog KZSFRJ apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da činjenične tvrdnje da je sa drugim optuženim preduzeo radnju izvršenja krivičnog djela nisu potvrđene niti jednim provedenim dokazom, te da Vrhovni sud nije, bez razumne sumnje, odredio apelantovu saizvršilačku ulogu u izvršenju krivičnog djela za koje je proglašen krivim. S tim u vezi, apelant smatra da iz činjenica konkretnog predmeta i izjava svjedoka proizlazi dilema da li su iz autobusa izašla dva ili tri vojnika, zbog čega smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti načelo in dubio pro reo i utvrditi da su iz autobusa izašla dva vojnika i da među tim vojnicima nije bio apelant s obzirom na to da iskaz optuženog H.S. nije potvrdio niti jedan od saslušanih svjedoka i da je taj iskaz dat radi izbjegavanja vlastite odgovornosti. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, apelant smatra da Vrhovni sud nije dovoljno ocijenio osobito olakšavajuće okolnosti, odnosno da nikada nije bio osuđivan za krivično djelo i da je tokom istrage na sudu imao korektan odnos.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci za svoje činjenične i pravne zaključke dao potpune i određene razloge i da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu je pri donošenju presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
16. Kantonalni sud je istakao da apelantovi navodi nisu utemeljeni, jer su u obrazloženju osporene presude dati razlozi o svim odlučnim činjenicama i da je pravilo primijenjeno materijalno pravo zbog čega nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i druga prava zagarantirana Evropskom konvencijom na koja se pozvao.
17. Federalno tužilaštvo je navelo da se apelantovi navodi odnose na osporavanje zaključaka Vrhovnog suda u pogledu kvaliteta procjene dokaza i kao takvi ne mogu biti osporavani u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu da apelant niti jednim argumentom nije ukazao u čemu se konkretno ogledaju povrede njegovog prava na pravično suđenje, Federalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbaci, odnosno odbije kao neosnovanu.
18. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da apelant ponavlja navode koje je isticao u završnoj riječi i u žalbi, tako da su svi apelacijski navodi već bili predmet razmatranja i ocjene Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno tužilaštvo predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Suučesništvo u krivičnom djelu Supočiniteljstvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
20. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 20. maja 2015. godine, a da je apelaciju podnio 14. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].
28. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tome da činjenične tvrdnje da je sa drugim optuženicima preduzeo radnju izvršenja krivičnog djela nisu potvrđene niti jednim provedenim dokazom, te da Vrhovni sud nije, bez razumne sumnje, odredio apelantovu saizvršilačku ulogu u izvršenju krivičnog djela. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti načelo in dubio pro reo, kao i da prilikom donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji nije dovoljno ocijenio naročito olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani.
30. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant, zajedno sa drugim saoptuženicima, navedenim u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Vrhovni sud je u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant supočinilac predmetnog krivičnog djela detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa iskazom saoptuženika H.S. (koji je zajedno sa apelantom osuđen u predmetnom postupku). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant zajedno sa supočiniocima izašao iz autobusa koji je stao ispred kuće oštećenog, te je utvrdio da su upravo lica koja su izašla iz autobusa zadala više udaraca oštećenom, odnosno da su fizički nasrnula na njega po izlasku iz autobusa, te da su ga tukući oborili na zemlju, zatim mu rukama i nogama zadali više udaraca po cijelom tijelu, a potom ga i unijeli u autobus. Također, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da Vrhovni sud nije odredio supočinilačku ulogu apelanta u učinjenju krivičnog djela, Ustavni sud zaključuje da iz navedenih radnji jasno proizlazi koje je radnje apelant, zajedno sa drugim supočiniocima, počinio, zbog čega okolnost da u konkretnom slučaju svaka pojedina apelantova radnja nije detaljno opisana nije ni relevantna s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant kao supočinilac direktno učestvovao u izvršenju radnji koje predstavljaju obilježje predmetnog krivičnog djela. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke detaljno razmotreni i apelantovi navodi o navodnoj nepodudarnosti u izjavama saslušanih svjedoka, te je zaključeno da su izvjesne nepodudarnosti i nepreciznosti u njihovim iskazima sasvim očekivane s obzirom na to da su saslušani svjedočili o događaju koji se, u odnosu na vrijeme njihovih svjedočenja, dogodio skoro dvadeset godina ranije, da se događaj odvijao velikom brzinom i u prisustvu velikog broja lica, te u napetoj atmosferi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna, jer Vrhovni sud nije ocijenio sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o kazni uzeo u obzir sve okolnosti na apelantovoj strani koje je smatrao značajnim za koje je zaključio da predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti zbog kojih mu je opravdano izreći kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma, te je zaključio da će se navedenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode vezuje isključivo za ocjenu dokaza. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a koje apelant nije posebno obrazlagao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant kršenje tih prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman