Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/17 ("Gas Beton Celkon" a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-505/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-505/17, rješavajući apelaciju "Gas Beton Celkon" a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Gas Beton Celkon" a.d. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 198983 15 Rsž od 23. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Gas Beton Celkon" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor O. Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 198983 15 Rsž od 23. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 198983 14 Rs od 28. jula 2015. godine u dijelu u kojem je obavezan apelant da tužiteljima (Dragojlo Adamović i ostali, poimenično navedeni u izreci prvostepene presude) isplati na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade (po osnovu neisplaćene plate) određene novčane iznose i da na ime obaveznog osiguranja tužitelja uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelji zasnivaju na tvrdnjama da su bili u radnom odnosu kod apelanta, te da im je apelant za utuženi period obračunao iznose plata, ali da ih nije isplatio, dok s druge strane apelant tvrdi da tužitelji u to vrijeme nisu bili u radnom odnosu. Okružni sud je naveo da apelantove žalbene tvrdnje u kojima ističe da u spisu predmeta ne postoje dokazi da su pojedini tužitelji lično potpisali punomoć za zastupanje, zbog čega postoji sumnja da li su svi tužitelji opunomoćili punomoćnika da ih zastupa, nisu osnovane iz razloga što su prema podacima spisa tužitelji uredno poimenično potpisali punomoć za ovlaštenog punomoćnika. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelantova tvrdnja da dokazna isprava ispis iz računara za obračun penzijsko-invalidskog osiguranja ne može poslužiti kao dokaz jer se radi o spisu iz računara koji u vrijeme ispisa nije postojao kod apelanta niti se vodila elektronska evidencija o radnicima i obračunima doprinosa, nije osnovan. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je apelant obračunavao plate za sporni period, ali da ih tužiteljima nije isplaćivao, o čemu su tužitelji dostavili dokaz - navedene ispise, dok apelant za svoju tvrdnju da nije izvršio obračun plata, nije ponudio dokaze, a što je bio dužan u skladu sa odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je visina potraživanja utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Dijane Ostić, a ne, kako to apelant tvrdi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Milivoja Peća, čiji nalaz je proveden u prethodnom postupku. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Dijane Ostić pravilno utvrdio koje je radnike apelant prijavio Fondu PIO kao svoje radnike i utvrdio iznose plata za svakog tužitelja pojedinačno. Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je dokazao da su tužitelji Slobodan Ćurlić i Goran Tadić odustali od tužbenog zahtjeva, ali i da se pored toga pominju u tužbi, iz razloga što iz stanja spisa proizilazi da od tužbe odustaju tužitelji Dragomir Šever i Goran Tadić i da prvostepeni sud o zahtjevima tih tužitelja nije ni odlučivao. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava i da je prvostepeni sud bio dužan primijeniti Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), a ne Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07). Naime, Okružni sud je istakao da je novi prečišćeni tekst Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) utvrđen na Zakonodavnom odboru Narodne skupštine Republike Srpske na sjednici od 30. maja 2007. godine i isti je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske 27. juna 2007. godine u broju 55/07, a koji prečišćeni tekst je prvostepeni sud pravilno primijenio u ožalbenoj presudi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da provedeni dokazi koje su dostavili tužitelji ne mogu biti relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana

123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje kojima je pobijao tužbeni zahtjev tužitelja. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/17 ("Gas Beton Celkon" a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio