Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4246/16 (T. B., V. B., V. B., J. B., S. P., S. O. i S. O.)
Odluka donesena 12. 07. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4246/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-4246/16 rješavajući zahtjev Tihomira Batinića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tihomira Batinića, Vere Batinić, Vesne Batinić, Jelene Batinić, Slađane Pavičić, Slađana Okolića i Slavice Okolić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Batinić, Vera Batinić, Vesna Batinić, Jelena Batinić, Slađana Pavičić, Slađan Okolić i Slavica Okolić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz mjesta Bijeljani kod Bileće, koje zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 7. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16 avgusta 2016. godine.
2. Apelanti su podneskom od 20. juna 2017. godine zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne presude kojom su apelanti obavezani na isplatu troškova parničnog postupka.
3. Ustavni sud je odlučujući o apelaciji apelanata protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23. septembra 2014. godine koja je zavedena pod brojem AP-5005/14 apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4973/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
4. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 001301 12 P 2 od 16. septembra 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23. septembra 2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi JP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantima preda u posjed i korištenje nekretnine u Bijeljanima pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ) uz obavezu tuženog da predmetne nekretnine o svom trošku dovede u prvobitno stanje, te da im naknadi štetu na ime izgubljene dobiti u iznosu od 36.608,00 KM, uslijed nekorištenja predmetnih nekretnina od vremena ulaska tuženog u njihov posjed, a za slučaj da tuženi nije u mogućnosti da o svom trošku dovede predmetne nekretnine u prvobitno stanje da apelantima isplati ukupan iznos od 42.226,00 KM, uz obavezu isplate nakade štete na ime izgubljene dobiti u iznosu od 36.608,00 KM od čega prvoapelantu 3/5, a ostalim apelantima u iznosu od po 1/15 traženog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude). Istom presudom apelanti su obavezani na naknadu troškova postupka u iznosu od 12.460,00 KM.
5. Nakon što je proveo dokazni postupak ocjenom dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da su apelanti tokom postupka tvrdili da osnov za zaštitu svog prava vlasništava temelje na odredbama člana 37. i 43 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i na važećim odredbama čl. 126., 127. i
133. Zakona o stvarnim pravima, te da u navedenim odredbama nalaze pravni osnov za isticanje povrata predmetnih nekretnina u posjed i korištenje, te pravo na naknadu štete zbog nekorištenja predmetnih nekretnina od 1979. godine, te na činjenici što je tuženi bez pravnog osnova izvršio upis svog prava na predmetnim nekretninama.
6. Iz nalaza i mišljenja vještaka geometarske struke Osnovni sud je utvrdio da je kao posjednik na predmetnim nekretninama upisan tuženi i to još od 1976. godine, pri čemu vještak nije mogao utvrditi šta je bio pravni osnov za upis takve promjene. Iz nalaza je također potvrđeno da su prethodni posjednici bili Božica i Luka Batanić te da nije izvršen prenos u zemljišnim knjigama na apelante. U takvim okolnostima kada apelanti nisu dostavili zemljišnoknjižni izvadak kao dokaz vlasništva na predmetnim nekretninama ostalo je nedokazana činjenica vlasništva apelanta, kao osnovne pretpostavke za isticanje vlasničke tužbe.
7. Činjenica postojanja rješenja Osnovnog suda broj R:67/88 od 1. oktobra 1990. godine protiv koga je uložena žalba koju je zaprimio Viši sud u Mostaru u decembru 1990. godine, zatim rješenje Kantonalnog suda u Mostaru od 25. juna 2007. godine iz koga se vidi da je odbačen zahtjev apelanata za obnavljanje drugostepenog parničnog postupka, kao neblagovremen, da je protiv tog rješenja uložena žalba Vrhovnom sudu F BiH koja je odbijena rješenjem tog suda, zapravo pokazuje da je u vezi s predmetnim nekretninama vođen postupak te da su predmetne nekretnine bile predmet razmatranja u sudskom postupku.
8. Dileme vezane za valjanost upisa prava posjeda tuženog na predmetnim nekretninama pri čemu iz raspoloživih dokaza nije vidljivo da je vođen postupak za osporavanje upisa tuženog na predmetnim nekretninama za Osnovni sud takve okolnosti predstavljaju osnovan razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, pa je shodno tome taj sud zaključio da ni ostali provedeni dokazi nisu mogli uticati na drugačije odlučenje. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta Presudom broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine reviziju prvoapelanta Tihomira Batinića odbio, a revizije ostalih apelanata odbacio. U vezi s dopustivošću revizije Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. st. 2., 3. i 4. ZPP-a koje propisuje ulove za dopuštenost revizije, koje je citirao. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da kada u tužbi ima više tužilaca takvo suparničarstvo je aktivno, a kod takvog aktivnog suparničarstva svaki od tužilaca je samostalna stranka u parnici, pa stoga radnje i propuštanje nekog od njih ne koriste, niti štete drugim suparničarima. Vrhovni sud je u vezi s tim još naveo da u odnosu na svakog formalnog suparničara sud može posebno odlučivati jer nema pravnih smetnji da svaki od formalnih, aktivnih suparničara podnese posebnu tužbu protiv istog tuženog i da se vodi onoliko parničnih postupaka koliko ima tužilaca. U takvim okolnostima vrijednost predmeta spora, u smislu odredbe člana 316. ZPP-a, određuje se prema vrijednosti svakog zahtjeva, a ne prema njihovom zbiru. Shodno tome imajući u vidu da pobijani dio drugostepene presude u odnosu na sve apelante izuzev prvoapelanta ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM to se revizija tih apelanta ukazuje nedozvoljenom (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 2 i 3 obrazloženja).
10. U vezi s revizijom prvoapelanta Tihomira Batinića Vrhovni sud je nakon ispitivanja revizije zaključio da je ona dozvoljena, ali da nije osnovana. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine koji je važio u vrijeme kada je izvršena eksproprijacija predmetnih nekretnina i to na odredbu člana 3. stav 1. koja je propisivala da se eksproprijacijom nepokretnost prenosi sa njenog vlasnika u društvenu svojinu. Nadalje se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 30. stav 1. Zakona o eksproprijaciji važećeg u relevantnom periodu koja je propisivala da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Kod činjenice da je pravosnažnim rješenjem SO Bileća broj UP 04/5-47-100 od 21. oktobra 1977. godine izvršena eksproprijacija predmetnih nekretnina, pravilnim se prema ocjeni Vrhovnog suda čini stav nižestepenih sudova da je prvoapelantu prestalo vlasništvo na tim nekretninama, te da samim tim i njegov zahtjev po osnovu vlasništva na tim nekretninama nije osnovan, u smislu člana 37. ZOSPO-a, te člana 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovakav zaključak se prema ocjeni Vrhovnog suda ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da postupak eksproprijacije nije okončan, odnosno da nije završen, jer nije isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine. Navedeno stoga, kako je istakao Vrhovni sud, što iz odredbe člana 64. stav 1. Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme eksproprijacije proizlazi da je poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni organ uprave dužan da bez odlaganja održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine. U vezi s tim Vrhovni sud je dalje pojasnio da bi se odredila naknada za eksproprisane nekretnine u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme eksproprijacije, potrebno je da je taj postupak pravosnažno završen, kako je regulisano odredbema od 21-31 Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je još istakao da postupak sporne eksproprijacije nije pravosnažno završen, ne bi bilo ishođeno ni rješenje Osnovnog suda broj 67/88 od 1. oktobra 1990. godine kojim je, shodno odredbama člana 67. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije, utvrđena visina naknade za eksproprisane nekretnine u ukupnom iznosu od 308.439,00 dinara. Prigovori prvoapelanta da rješenje Osnovnog suda broj 67/88 od 1. oktobra 1990. godine nije pravosnažno, ukazuje se irelevantnim, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se apelantima kao vlasnicima predaju u posjed predmetne nekretnine i njihovo dovođenje u prvobitno stanje, a tek ako to nije moguće isplata naknade za iste, te naknada izgubljene dobiti.
11. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Apelacijom se, između ostalog, ukazuje da je Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, zanemario cijeniti sve dokaze, te je propustio da navede sve revizijske razloge zbog kojih je revizija izjavljena, što je suprotno pravu na pravično suđenje. Ovakvo postupanje Vrhovnog suda, kao i nižestepenih sudova se čini proizvoljnim, posebno što dokazi koji su provedeni tokom postupka nisu dovedeni u vezu sa materijalno-pravnim propisima na koje su se pozvali. Nadalje apelanti ukazuju da su tokom postupka jasno ukazali da postupak eksproprijacije nije pravosnažno okončan, te da su dokazali da su predmetne nekretnine zahvaćene ulaznom građevinom i kanalom koji dovodi vodu u ulaznu građevinu ili je na ostatak parcela onemogućen prilaz iz jednog pravca, jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještak geodetske struke. Za apelante je nejasno kako redovni sudovi izvode zaključak da je postupak eksproprijacije okončan. Osporenim presudama apelantima je povrijeđeno i pravo na imovinu jer im je imovina oduzeta a da za to nisu primili nikakvu naknadu. Smatraju da Vrhovni sud ne bi smio da postupa na ovakav način jer se na grub način krše relevantne odredbe Evropske konvencije u prvom redu što apelantima nije isplaćena tražena naknada, iako je tokom postupka nesporno utvrđeno da im nikakva naknada do sada nije isplaćena.
12. U naknadno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su zatražili da se zahtjev usvoji i da se obustavi izvršenje pravosnažne presude, koji je u toku pred Osnovnim sudom o izjavljenom prigovoru na rješenje o izvršenje, kojom su apelanti obavezani na naknadu troškova parničnog postupka, pri čemu je predloženo da se izvršenje provede obustavom ½ primanja prvoapelanta po osnovu penzije. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelanti su istakli da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji u kojem je tuženi zauzeo zemljište apelanata, bez ikakve naknade, o čemu je Ustavni sud već zauzeo stav u predmetima AP-2986/11 i AP-2676/11, pa budući da smatraju da je stav iz citiranih predmeta primjenjiv i u konkretnom slučaju predlažu da se apelacija iz istih razloga usvoji i da se naloži novo suđenje. Zbog svega navedenog traže da se donese privremena mjera kojom bi se obustavila naplata sudskih troškova, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Uz zahtjev je dostavljeno rješenje o izvršenju od 1. juna 2017. godine sa prigovorom i podneskom Osnovnom sudu radi odlaganja provođenja izvršenja od 18. aprila 2017. godine.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
16. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti, osim navoda vezanih za kršenje njihovih ustavnih prava u osporenom parničnom postupku, nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman