Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/17 (A. M., F. M., E. M. i A. M.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Protek roka
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-567/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-567/17, rješavajući apelaciju Ajkune Musić rođ. Ahmetović i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ajkuna Musić rođ. Ahmetović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 010244 15 Gž od 10. februara 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Fatima Musić, Edina Malić rođ. Musić i Amir Musić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 010244 15 Rev od 15. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ajkuna Musić rođ. Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelantica), Fatima Musić, Edina Malić rođ. Musić i Amir Musić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amila-Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 010244 15 Rev od 15. novembra 2016. godine, kojom je odbačena apelantičina revizija, dok je revizija apelanata odbijena. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 010244 15 Gž od 10. februara 2015. godine, protiv koje su apelanti i apelantica izjavili reviziju, odbijene su žalbe protiv prvostepene presude, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata i apelantice, kojim je traženo da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica (muža odnosno oca) isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantičin suprug i otac apelanata nastradao u julu 1995. godine, te da je prvostepeni sud zaključio da su apelantica i apelanti u vrijeme završetka rata u BiH, krajem 1995. godine, saznali za posljedice štetnog događaja i da im je štetu pričinila tužena, pa da je do podnošenja tužbe 27. decembra 2012. godine protekao objektivni rok od pet godina koji se računa od dana nastanka štete i subjektivni rok zastarjelosti od tri godine koji se računa od saznanja oštećenika za štetu i lice koje je štetu učinilo (član 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju apelanti smatraju da se na sporni odnos nije mogla primijeniti odredba člana 376. ZOO-a o zastarjelosti potraživanja, već odredba člana 377. ZOO-a. Vrhovni sud je naglasio da su apelanti istakli da je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca sud vezan u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, za presudu koja je donesena u krivičnom postupku (pravosnažna presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/386 od 21. oktobra 2010. godine) kojom je utvrđena odgovornost M. T. kao pripadnika Vojske Republike Srpske, za krivično djelo genocida iz člana 171. Krivičnog zakona BiH, a da je samim tim utvrđena i odgovornost Republike Srpske. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO-a propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je istakao da prema stavu sudske prakse pomenuta odredba člana 377. stav 1. ZOO-a se primjenjuje samo u slučaju kada je učinilac krivičnog djela, za koga je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno da je počinio krivično djelo, označen kao tuženi u određenoj parnici. Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju odgovornost tužene, kao pravnog lica, zasnovana na odgovornosti za drugog u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, te da zato činjenica da je M. T., koji u konkretnoj parnici nije tuženi, pravosnažnom presudom krivičnog suda osuđen za krivično djelo genocida, nije od uticaja na odluku u konkretnom sporu. Osim toga Vrhovni sud je naglasio da u vrijeme kada je nastupila smrt l. M. nije bila zakonom predviđena krivična odgovornost pravnih lica, pa tužena nije ni mogla biti (krivično) odgovorna za izvršenje bilo kakvog krivičnog djela. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO, nije primjenjiva na tuženu, jer ona kao pravno lice ne može biti krivično odgovorna, već može samo odgovarati za drugog, pa da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe člana 376. ZOO-a o roku zastare potraživanja naknade štete. Vrhovni sud je zaključio da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija naknada se traži u konkretnom postupku je nastala 1995. godine, kada su apelanti mogli imati saznanje o nastaloj šteti i učiniocu, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je do podnošenja tužbe (27. decembra 2012. godine) proteklo sedamnaest godina (odnosno šesnaest godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti), prošao je rok u kojem su apelanti mogli zahtijevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti i apelantica se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti i apelantica, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, pozvali su se i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao rok za podnošenje (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)u odnosu na apelanticu - protek roka
5. Prilikom ispitivanja apelacije koja se odnosi na apelanticu, čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
6. U konkretnom slučaju apelantičina revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena Presudom Vrhovnog suda broj 82 0 P 010244 15 Rev od 15. novembra 2016. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na apelanticu je Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 010244 15 Gž od 10. februara 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantica 23. februara 2015. godine primila drugostepenu presudu, a da je predmetna apelacija podnesena 10. februara 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila drugostepenu presudu.
b)u odnosu na apelante - očigledno (prima facie) neosnovano
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali apelanti u predmetnoj apelaciji, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
9. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman