Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5252/14 (J. Z. iz Cazina)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Vještak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5252/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5252/14, rješavajući apelaciju Jasminke Zagorac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Zagorac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 006805 14 Kž 2 od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 K 006805 14 K 2 od 29. aprila 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasminka Zagorac iz Cazina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 5. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 006805 14 Kž 2 od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 006805 14 K 2 od 29. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 1. februara 2017. godine, a Općinski sud 20. februara 2017. godine. Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 27. januara 2017. godine, do trenutka donošenja odluke Ustavnog suda nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Presudom broj 20 0 K 006805 10 K od 31. oktobra 2013. godine apelanticu oslobodio optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica, oštećenog S. R. (u daljnjem tekstu: oštećeni) dovela u zabludu da na štetu svoje imovine što učini, pa je tako nastala šteta u iznosu od preko 30.000 KM, čime bi počinila krivično djelo prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 0 K 006805 13 Kž od 12. februara 2014. godine djelimično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.
7. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj 20 0 K 006805 14 K 2 od 29. aprila 2014. godine apelanticu proglasio krivom da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, dovela i održala u zabludi oštećenog S. R. da na štetu svoje imovine što učini, pa je takva šteta i nastupila u iznosu od preko 30.000 KM, počinila krivično djelo prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pa joj izrekao uvjetnu osudu, utvrđujući kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti pod uvjetom da u roku od godinu dana od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu ugovora o pozajmici, zaključenog između oštećenog kao zajmodavca s jedne strane i apelantice kao zajmoprimca s druge strane, Općinski sud van razumne sumnje utvrdio da je apelantica pozajmila od oštećenog označeni novčani iznos. U prilog navedenom ukazano je da se na spomenutom ugovoru, osim apelanticinog potpisa nalazi i pečat firme u kojoj je ona bila direktorica u vrijeme zaključenja ugovora, a što je potvrđeno i nalazima i mišljenjima vještaka E. B. i Lj. G., kao i apelanticinim iskazom. Stoga nisu prihvaćene apelanticine tvrdnje da je spomenuti ugovor sačinjen bez njenog znanja i na unaprijed, bjanko potpisanom i ovjerenom memorandumu navedene firme, odnosno da Tužilaštvo u toku postupka sudu nije ponudilo dokaze o primopredaji novčanog iznosa koji je predmet zajma. U vezi s tim je ukazano da apelanticin potpis predstavlja osiguranje oštećenom da će u dogovorenom roku biti vraćena stvar koja je primljena po osnovu zajma, odnosno da bi se u suprotnom postavilo pitanje zaštite zajmodavca. Nadalje, s obzirom na to da su naprijed utvrđene činjenice proizlazile i iz iskaza oštećenog saslušanog u svojstvu svjedoka, Općinski sud je zaključio da ne postoji niti jedan valjan razlog zbog kojeg njegov iskaz ne bi prihvatio. Bez značaja su ocijenjene nedosljednosti u iskazu oštećenog o mjestu susreta sa B. M. od koje je pozajmio jedan dio novca posuđen apelantici, te da je apelantica nakon što je pročitala i potpisala ugovor. S tim u vezi je ukazano da je za donošenje pravilnog zaključka o postojanju odnosa između oštećenog i apelantice kao zajmodavca i zajmoprimca od značaja isključivo ukupan iznos novca koji je apelantica primila po osnovu zajma, a ne i kako je oštećeni došao do tog novca. S obzirom na to da su iskaz Z. Z., apelanticinog supruga, saslušanog u svojstvu svjedoka, kao i apelanticin iskaz bili u suprotnosti s naprijed utvrđenim činjeničnim stanjem, nije im poklonjena vjera i zaključeno je da su sračunati da apelantici pomognu u izbjegavanju krivične odgovornosti. Također je ukazano i da apelantica ne samo što je pozajmila označeni iznos koji nije vratila do označenog roka već oštećenom nije predala ni motorna vozila označenih karakteristika, a što je po ugovoru bila obaveza koju je preuzela, te da u tom smislu u postupku nije ponudila niti jedan dokaz.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je, iako Kantonalno tužilaštvo u toku postupka sudu nije ponudilo niti jedan dokaz o tome da apelantica u momentu zaključivanja ugovora o pozajmici sa oštećenim nije bila solventna, Općinski sud zaključio da apelanticino umišljajno djelovanje u smislu prevare oštećenog s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi nedvosmisleno proizlazi iz činjenice da apelantica, osim što u roku predviđenim ugovorom nije vratila oštećenom pozajmljeni novac, nije mu stavila na raspolaganje ni materijalno osiguranje njegovog potraživanja - označena motorna vozila, te je u toku cijelog postupka konstantno osporavala da je od oštećenog uopće pozajmila novac, a samim tim i zaključila ugovor o pozajmici, što je u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 K 006805 14 Kž 2 od 11. septembra 2014. godine odbio kao neosnovane apelanticinu i žalbu Kantonalnog tužilaštva i potvrdio presudu Općinskog suda.
11. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo sve potrebne dokaze, te da ih je pravilno analizirao i pravilno i logički cijenio, pa je van svake razumne sumnje pravilno zaključio da su apelantica i oštećeni zaključili ugovor o pozajmici na osnovu kojeg je oštećeni apelantici predao novac. U prilog navedenom ukazano je na iskaz oštećenog, sadržaj i značaj ugovora o pozajmici, čija autentičnost nije osporena, odnosno da apelantica nije osporavala ni svoj potpis, ni pečat firme, a čije bitne elemente su potvrdili i vještaci za grafologiju E. B. i Lj. G.
12. Činjenica da je apelanticina firma u vrijeme zaključenja ugovora bila solventna i da nije trebala novčanih pozajmica, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bila odlučujuća za utvrđivanje bitnih i odlučnih činjenica konkretnog krivičnog djela, odnosno tužilac prilikom dokazivanja postojanja krivičnog djela i apelanticine krivice nije bio dužan pružiti sudu dokaze u pravcu insolventnosti apelanticine firme. Slijedom navedenog, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da nije bilo niti jednog valjanog razloga koji bi utjecao na kvalitet iskaza oštećenog.
13. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da prvostepeni sud nije mogao izvoditi zaključak o apelanticinom umišljaju da izvrši prevaru oštećenog na osnovu njenog držanja nakon zaključenja ugovora o pozajmici, a uz ponavljanje tvrdnji da predmetni ugovor nije zaključen i da shodno tome apelantica nije bila u dugu prema oštećenom. S tim u vezi je ukazano da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice da je između apelantice i oštećenog zaključen ugovor o pozajmici na označeni novčani iznos sa naznačenim uvjetima, te da je kao garanciju pozajmice i vraćanja duga apelantica prihvatila obavezu dati kao materijalno osiguranje dva automobila. S obzirom na to da po isteku roka za vraćanje duga vozila nisu predata oštećenom, a prema podacima iz njegovog iskaza ona su u međuvremenu i otuđena, nameće se zaključak o apelanticinom umišljajnom djelovanju, odnosno da je apelantica svojim postupkom nakon zaključenja ugovora o pozajmici novca iskazala prevarno postupanje, a slijedom čega je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje apelanticinog umišljaja.
14. Najzad, bez značaja su ocijenjeni navodi da je ugovor o pozajmici dostavljen na vještačenje Centru za forenzička vještačenja u Zagrebu s obzirom na to da odgovor Centra ukazuje da taj centar nije postupio po braniočevoj naredbi za grafološko vještačenje starosti teksta i potpisa na ugovoru o pozajmici, odnosno da ovi navodi ništa ne dokazuju, niti dovode u bilo kakvu sumnju ispravnost utvrđenih činjenica i izvedenih zaključaka prvostepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana „II/A/2 stav 1. tačka 1/c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (jednakost pred zakonom), člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“.
16. Apelantica tvrdi da u postupku nije utvrđena odlučna činjenica da li je prije nastao potpis u odnosu na rukopis spornog ugovora. Apelantica ističe da su pred redovnim sudovima provedena dva vještačenja, da je vještak Lj. G. u svom nalazu istakao da raspoloživom metodom i optičkim instrumentima nije mogao s pouzdanošću ustanoviti da li je prvo nastao potpis ili rukopisni sadržaj, te da je naveo, prema njegovom mišljenju, metode koje bi bile od značaja i koje bi se trebale primijeniti u konkretnom slučaju, kao i da on tim metodama i opremom ne raspolaže. Apelantica ističe da navedenim metodama niko u BiH nije u mogućnosti da provede vještačenje, da je ova činjenica bila poznata redovnom sudu, kao i da je ograničen broj centara u inostranstvu koji to mogu učiniti. Stoga je, tek u toku žalbenog postupka, došla do saznanja ko u inostranstvu može provesti vještačenje navedenim metodama. Prema njenom mišljenju, Kantonalni sud je pogrešno interpretirao sadržaj odgovora Centra za forenzička vještačenja u Zagrebu, te neosnovano odbio njenu molbu da se jedini primjerak spornog ugovora uložen u spis dostavi navedenom centru. Zbog toga smatra da joj je uskraćeno pravo da „u cijelosti pristupi sudu i pravdi“, te da je dovedena u neravnopravan položaj s obzirom na to da je potrebno vještačenje skupo, da se moglo obaviti samo u inostranstvu i na osnovu originala spornog ugovora.
17. Nadalje, apelantica tvrdi da iskaz oštećenog saslušanog u svojstvu svjedoka nije mogao biti prihvaćen i da se na njemu nisu mogle zasnivati osporene presude. S tim u vezi je ukazala na, prema njenom mišljenju, konkretne nedosljednosti u iskazu koje upućuju na zaključak da se ne radi o pouzdanom svjedoku. Nadalje, apelantica je istakla da je nakon provedenog vještačenja po vještaku Lj. G. utvrđeno da je sadržaj spornog ugovora naknadno dopunjavan i dopisivan tekstom „pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da sam lično potpisala i ovjerila ovaj ugovor o pozajmici novca“, kao i da je ovaj vještak utvrdio da je tekst ugovora pisan jednom, a potpis na ugovoru sačinjen drugom olovkom. Apelantica tvrdi da je oštećeni, tek u ponovnom postupku, nakon što je imao priliku vidjeti nalaz vještaka Lj. G., izjavio da je naknadno dopisivao ugovor o pozajmici u naprijed citiranom dijelu.
18. Nadalje, apelantica tvrdi da je za sporni ugovor prvi put saznala u junu 2008. godine kada je od dva lica, koje označava kao utjerivače dugova koje je angažirao oštećeni, njihovim vozilom silom odvedena u pravcu Bosanske Krupe, gdje je nad njom vršen verbalni i drugi pritisak, te joj je i prvi put pokazan sporni ugovor. Apelantica ističe da se sporni događaj odigrao prije nego što je oštećeni podnio krivičnu prijavu u ovom predmetu, da je sporni događaj prijavila policiji, te da se vodi istraga o ovom događaju koja do danas nije okončana, a što je, kako tvrdi, izgradilo predodžbu o njenoj krivici, čime joj je povrijeđena i pretpostavka nevinosti. Apelantica tvrdi i da je njen prijedlog da se provedu dokazi u vezi sa ovim događajem odbijen.
19. Apelantica ističe da je radi lakšeg obavljanja posla i na radnom stolu, kao i u automobilu kojim se ponekad koristio i oštećeni imala bjanko potpisane i ovjerene memorandume firme, pa da je oštećeni tako došao u posjed memoranduma na kojem je sačinio sporni ugovor. Također ističe i da je oštećeni u tom periodu bio zaposlen kao carinik i da je za njenu firmu, odnosno njene klijente, služeći se njenim vozilom, nosio špediterske papire radi carinjenja, odnosno da su mu kao cariniku bili dostupni podaci o svakom vozilu koje je ušlo u BiH, pa da je tako mogao navesti i karakteristike automobila koje je navodno dala kao garanciju za novac koji je pozajmila.
20. Nadalje, apelantica tvrdi da za redovne sudove nisu bila od značaja 33 dokumenta koja je predočila kao dokaz da je u kritičnom periodu bila solventna i da joj nije trebala pozajmica, te s tim u vezi da nije dokazan navod iz optužnice da u kritičnom periodu nije bila solventna. S tim u vezi apelantica ističe da je u toku cijelog postupka negirala da je pozajmila novac, a da su redovni sudovi zaključak o njenom umišljajnom djelovanju zasnovali na njenom držanju u toku postupka jer, kako je navedeno, cijelo vrijeme je konstantno osporavala da je od oštećenog uzela novac. S obzirom na to da nisu cijenjeni njeni dokazi o solventnosti u kritičnom periodu i naprijed navedeni stav, apelantica tvrdi da joj je uskraćeno i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom.
21. Slijedom navedenog, apelantica tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo, da je, s obzirom na činjenicu da je na osnovu potpuno istih dokaza prvobitno oslobođena optužbe, a onda proglašena krivom, prekršeno načelo jednakosti pred zakonom i zabrana diskriminacije, te pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke.
23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 294.
Prijevara (1)Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(2)Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…)
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 109.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može da svjedoči davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.
Član 110.
Naredba o vještačenju (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, u pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 116.
Vještačenje u stručnoj ustanovi ili državnom organu (1) Ako se vještačenje povjerava stručnoj ustanovi odnosno organu, tužilac odnosno sud će upozoriti tu ustanovu ili organ koji vrši vještačenje da u davanju nalaza i mišljenja ne može učestvovati lice iz člana 112. ovog zakona ili lice za koje postoje razlozi za izuzimanje od vještačenja predviđeni u ovom zakonu, a biće upozoren i na posljedice davanja lažnog nalaza i mišljenja.
(2) Stručnoj ustanovi odnosno državnom organu staviće se na raspolaganje materijal potreban za vještačenje, a ako je potrebno, postupiće se u skladu s postupkom određenim odredbom člana 113. ovog zakona.
(3) Pisani nalaz i mišljenje lica koja su izvršila vještačenje dostavlja stručna ustanova odnosno državni organ.
Član 278.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 284.
Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu da angažuju stranke, branilac i sud.
(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.
Član 310.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (…) (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 K 006805 14 Kž 2 od 11. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana „II/A/2 stav 1. tačka 1/c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
[…]
33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak ticao odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelantice, pa shodno tome apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Apelantica tvrdi da su osporenim presudama prekršeni načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti, jednakost pred zakonom, pristup sudu, nepristrasnost suda. Međutim, povredu navedenih načela apelantica, u suštini, zasniva na tvrdnji da su redovni sudovi propustili utvrditi odlučnu činjenicu da li je stariji njen potpis ili sadržaj ugovora o pozajmici, pa da je s tim u vezi neosnovano odbijen njen prijedlog da se na ovu okolnost obavi i vještačenje u označenom centru u Zagrebu, da je odbijeno provođenje dokaza koji je predlagala, da iskaz oštećenog kao svjedoka nije mogao biti prihvaćen jer se ne radi o pouzdanom svjedoku, da nije utvrđeno njeno umišljajno postupanje, a zbog čega ne postoji ni krivično djelo za koje joj proglašena krivom.
35. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Dalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, prije svega, nadležnost nacionalnih sudova da procijene da li prijedlog odbrane da se određeno pitanje ili problem preispitaju još jednim nalazom i mišljenjem vještaka, ili da se uvede novi dokaz, mogu biti od bilo kakve koristi (vidi, Evropski sud, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, st. 60- 61, serija A, broj 162-A). Na drugoj strani, Evropski sud zadržava nadzornu ulogu na ovom polju: u izuzetnim okolnostima potreba da se osigura drugo stručno mišljenje o važnom pitanju u nekom slučaju može biti očigledna sama po sebi i propust suda da osigura dokaz koji odbrana traži može rezultirati nepravičnošću postupka (vidi, naprimjer, Evropski sud, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 69, ECHR 2001-X). Najzad, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da odbrana ima potpuno ista ovlaštenja kao i optužba u prikupljanju dokaza. Načini na koje odbrana i optužba mogu učestvovati u prikupljanju dokaza su često različiti (vidi već citiranu, Mirilashvili protiv Rusije, stav 225). Ono što je bitno jeste da ove razlike ne stavljaju odbranu u očigledno nepovoljan položaj nasuprot optužbi. Pravila o prikupljanju dokaza i njihovom predstavljanju na suđenju ne bi trebalo da učine nemogućim odbrani da uživa garancije osigurane članom 6. Evropske konvencije.
37. Dovodeći naprijed navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude zasnovane na spornom ugovoru o pozajmici na kojem se nalazi apelanticin potpis i pečat firme u kojoj je bila direktorica u relevantnom periodu, što je utvrđeno na osnovu dva vještačenja (po apelanticinom prijedlogu i po prijedlogu Tužilaštva). Ove činjenice apelantica nije osporavala ni u toku postupka pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji. Nadalje, apelantica je u toku cijelog postupka tvrdila da su oštećenom bili dostupni bjanko memorandumi njene firme s njenim pečatom i potpisom, pa da je na jednom takvom memorandumu, bez njenog znanja i učešća, oštećeni sačinio i sporni ugovor o pozajmici. Ustavni sud zapaža da ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, apelantica tvrdnju da su bjanko memorandumi njene firme sa potpisom i pečatom mogli biti dostupni oštećenom u njenoj kancelariji, u njenoj kući u koju je dolazio kao prijatelj, kako navodi, te u automobilu njene firme koji je oštećeni povremeno koristio nije potkrijepila niti jednim dokazom, odnosno na bilo koji način učinila vjerovatnom. Stoga, apelanticina tvrdnja da su redovni sudovi propustili utvrditi odlučnu činjenicu da li je stariji njen potpis ili sadržaj spornog ugovora koji je napisao oštećeni i s tim u vezi odbijanje Kantonalnog suda da se eventualno na ovu okolnost provede vještačenje u označenom centru u Zagrebu, prema mišljenju Ustavnog suda, ne izlaze iz okvira nadležnosti redovnog suda da procijeni da li je osnovan prijedlog odbrane da se određeno pitanje ili problem preispitaju još jednim nalazom i mišljenjem. Ovo tim prije što apelantici nije bila uskraćena mogućnost da predloži i provede vještačenje. Stoga se ne može prihvatiti osnovanom ni apelanticina tvrdnja da je zbog toga povrijeđeno pravo na pristup sudu, te načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.
38. Nadalje, apelantica tvrdi da su osporene presude zasnovane na iskazu oštećenog koji se ne može smatrati pouzdanim svjedokom. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je istakla da oštećeni nije bio dosljedan u svom iskazu, tj. da je u tri navrata dao različite podatke gdje se susreo sa osobom B. M. od koje je pozajmio dio novca koji je, kako navodi, navodno posudio, kao i da je tek u ponovnom postupku priznao da je naknadno dopisao dio „pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da sam lično potpisala i ovjerila ovaj ugovor“.
39. Ustavni sud zapaža da su apelanticine identične navode redovni sudovi ocijenili irelevantnim. S tim u vezi je ukazano da je na osnovu ugovora o pozajmici, zaključenog između apelantice i oštećenog, van razumne sumnje utvrđeno da je apelantica pozajmila novac od oštećenog, da je nesporno utvrđeno da se na njemu nalazi njen pečat i potpis, a što je potvrđeno provedenim vještačenjima, kao i samom apelanticinom izjavom. Nadalje, s obzirom na prirodu i karakter odnosa nastalog između apelantice i oštećenog zaključenjem ugovora o pozajmici, ukazano je da je apelanticin potpis upravo predstavljao osiguranje oštećenom da će u dogovorenom roku biti vraćen pozajmljeni novac, pa da bi suprotno tumačenje dovelo u pitanje pravnu zaštitu oštećenog kao zajmodavca. Redovni sudovi su također istakli da je za apelanticin i odnos oštećenog irelevantno kako je oštećeni došao do novca koji je pozajmio (gdje ga je preuzeo od osobe B. M.), već da je relevantna samo količina pozajmljenog novca. Slijedom navedenog, redovni sudovi su poklonili vjeru iskazu oštećenog, koji je detaljno interpretiran i u kojem je potvrdio da je ugovor o pozajmici sačinjen nakon apelanticinog poziva i molbe za pozajmicu. Stoga, Ustavni sud ne smatra da su razlozi i obrazloženja koje su ponudili redovni sudovi, prihvaćajući iskaz oštećenog, proizvoljni, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena ovog dokaza.
40. Nadalje, apelantica tvrdi da je prvostepeni sud neosnovano odbio da provede dokaze u vezi s događajem iz 2008. godine koji se odigrao prije nego što je oštećeni podnio krivičnu prijavu, kada su je označena lica prisilno odvela i kada joj je, kako tvrdi, prvi put i predočen sporni ugovor, te joj prijećeno da vrati dug, a koja lica je angažirao oštećeni. Apelantica je istakla da je događaj prijavila policiji, te tvrdi da je pokrenuta i krivična istraga koja do danas nije okončana. Apelantica tvrdi da je rasvjetljavanje ovog događaja bilo od značaja za daljnji tok postupka, kao i da je ovaj događaj dobio publicitet u maloj sredini u kojoj živi, pa da je činjenica da istraga nije okončana izgradilo predodžbu o njenoj krivici u konkretnom predmetu, čime joj je povrijeđena pretpostavka nevinosti.
41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti da je apelantica predlagala provođenje dokaza u vezi s događajem iz 2008. godine i istragom u vezi s tim. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene presude (strana 3) iscrpno su pobrojani dokazi koje je apelantica predložila. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da su redovni sudovi na bilo koji način postojanje krivičnog djela i apelanticine krivične odgovornosti zasnivali na činjenici da istraga ovog događaja još uvijek nije okončana, pa da su, kako apelantica tvrdi, redovni sudovi zbog toga stvorili predodžbu o njenoj krivici i tako povrijedili pretpostavku nevinosti.
42. Najzad, iz svega predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica imala i koristila mogućnost da u toku postupka pred redovnim sudovima preispituje dokaze optužbe, da ih osporava, te da predlaže i provodi dokaze u prilog svojim tvrdnjama. Činjenica da redovni sudovi nisu i uvažili neke od njenih prijedloga, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne dovodi u pitanje načelo jednakosti stranaka u postupku na njenu štetu.
43. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelanticine tvrdnje kojim se dovode u pitanje dokazi na kojima su zasnovane osporene presude, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza i s tim u vezi razlozi i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a zbog čega nisu osnovane ni apelanticine tvrdnje da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti.
44. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je uskraćeno suđenje pred nepristrasnim sudom jer su redovni sudovi zaključak o njenom umišljajnom djelovanju zasnovali na činjenici da je konstantno negirala da je od oštećenog pozajmila novac, pri tome zanemarujući i ne cijeneći brojne materijalne dokaze kojim je potvrdila da je u relevantnom periodu bila solventna i da nije imala potrebu da pozajmljuje novac.
45. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o apelanticinom umišljajnom djelovanju zasnovali na apelanticinom ponašanju kako neposredno nakon zaključenja ugovora tako i u toku sudskog postupka, odnosno da osim što oštećenom u ugovorenom roku nije vratila pozajmljeni novac, nije mu na raspolaganje stavila ni materijalno osiguranje, što je ugovorom preuzela kao obavezu, te je negirala da je novac uopće pozajmila, kao i da je zaključila ugovor o pozajmici, a što je u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Nadalje, redovni sudovi su za postojanje krivičnog djela prevare irelevantnim ocijenili pitanje apelanticine solventnosti u vrijeme zaključenja ugovora. Suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da naprijed navedeni zaključak redovnih sudova o apelanticinom umišljajnom djelovanju dovodi u pitanje nepristrasno postupanje redovnih sudova, odnosno da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je za postojanje krivičnog djela prevare u okolnostima konkretnog slučaja irelevantna činjenica da li je apelantica bila solventna u vrijeme zaključenja ugovora o pozajmici.
46. Konačno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi nisu propustili utvrditi odlučne činjenice, te da su s tim u vezi propustili odrediti i još jedno vještačenje, odnosno da su neosnovano odbili provođenje dokaza koje je apelantica predlagala pa povrijedili načelo jednakosti stranaka u postupku na apelanticinu štetu, kao i da su postupali s predodžbom o apelanticinoj krivici i tako povrijedili pretpostavku nevinosti, odnosno da su u zaključku o apelanticinom umišljajnom djelovanju postupali na način koji dovodi u pitanje garancije nepristrasnog suda.
47. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticine tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovane.
Zabrana diskriminacije
48. Apelantica tvrdi i da joj je povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije.
49. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
50. Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
51. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je prekršena zabrana diskriminacije, pozivajući se na identične navode na kojim je zasnivala i povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni i za koje je zaključeno da su neosnovani. Stoga, a imajući u vidu da ni iz apelanticinih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je apelantica različito tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama, odnosno da su dovedene u pitanje garancije iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. Apelantica je također navela da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz „člana II/A/2 stav 1. tačka 1/c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (jednakost pred zakonom)“. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da, generalno gledano, nije nadležan da ispituje apelantove navode o povredi prava garantiranih Ustavom Federacije BiH, ali da je, s obzirom na to da se garancije navedenog člana praktično preklapaju s garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u okolnostima apelanticinog slučaja bespredmetno posebno razmatranje ovih apelacionih navoda u kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije u ovom dijelu.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi povrijedili načelo in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti, jednakost pred zakonom, pristup sudu, te da apelantica nije uživala garancije nepristrasnog suda.
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, a ni iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su u postupku pred redovnim sudovima dovedene u pitanje garancije prava iz člana 14. Evropske konvencije.
55. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman