Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5555/14 (B. S.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5555/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5555/14, rješavajući apelaciju Branislava Smiljanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Smiljanića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011005 15 Kvlz od 17. avgusta 2015. godine i broj 11 0 K 011005 14 Kž 7 od 16. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011005 14 Kž 7 od 16. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 5555/14.
2. Apelant je 26. decembra 2014. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju kojom je osporio iste odluke kao i u apelaciji broj AP 5555/14. Apelacija je registrovana pod brojem AP 5641/14, a apelanta zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banjaluke.
3. Apelant je dopunio apelacije 7. oktobra 2015. godine, te 9. i 15. maja 2017. godine. U dopuni apelacije od 7. oktobra 2015. godine apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 15 Kvlz od 17. avgusta 2015. godine koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5555/14 i AP 5641/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5555/14.
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 29. septembra 2015. i 17. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. oktobra 2015. i 31. januara 2017. godine, Okružni sud 22. oktobra 2015. i 3. februara 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 20. oktobra 2015. i 26. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
8. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine apelant je proglašen krivim da je na način preciziran izrekom presude (tač. od 1 do 15) počinio u sticaju sljedeća krivična djela: zelenaštvo iz člana 245 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), zelenaštvo iz člana 245 stav 1 KZRS, pet produženih krivičnih djela zelenaštva iz člana 245 stav 1 KZRS, tri iznude iz člana 242 stav 1 i pet iznuda iz člana 242 stav 2 istog zakona, za koja djela mu je sud utvrdio pojedinačne kazne na način preciziran u izreci presude, te je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu čl. 94 i 95 KZRS apelantu je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 68.020,00 KM i 1.900,00 evra, u protivvrijednosti KM, prema kursu na dan uplate, koji iznos je apelant dužan da uplati u budžet Republike Srpske. Na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), a u vezi sa članom 96 stav 2 tačka e) istog zakona, apelant je obavezan da na ime sudskog paušala plati iznos od 500,00 KM, dok je na osnovu člana 108 st. 1 i 3 ZKPRS obavezan da oštećenima na ime imovinsko-pravnog zahtjeva isplati iznose precizirane u izreci presude.
9. Istom presudom (stav II izreke) apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tač. od 1 do 3 počinio krivično djelo pranje novca iz člana 280 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS, te dva krivična djela iznude iz člana 242 stav 1 KZRS na štetu G. L. i B. V., pa je na osnovu člana 108 stav 4 ZKPRS oštećena G. L. upućena da imovinsko-pravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku, te je donijeta i odbijajuća presuda za krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 1 KZRS na štetu oštećene S. M. na osnovu člana 297 stav 1 tačka b) ZKPRS, pa je i ova oštećena sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu shodno članu 108 stav 4 istog zakona. Stavom III izreke presude odbijena je optužba protiv apelanta za radnje opisane u navedenom stavu.
10. Apelant je (stavom I izreke) proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude, u više navrata, davanjem novca na zajam oštećenima, ugovorio za sebe nesrazmjernu imovinsku korist, iskorištavajući njihove teške ekonomske prilike i lakomislenost ili nuždu, te u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist ozbiljnom prijetnjom prinudio oštećene da nešto učine na štetu svoje imovine.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred Okružnim sudom provedeni brojni dokazi optužbe i odbrane, da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti Okružni sud nesporno utvrdio da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude, te da su se u ovim apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela zelenaštva iz člana 245 st. 1 i 2 KZRS i iznude iz člana 242 st. 1 i 2 istog zakona. Između ostalog, saslušan je veći broj svjedoka i preslušani su audio-zapisi preslušanih telefonskih razgovora, tj. transkripata snimljenih razgovora i zabilježenih SMS poruka u označenom periodu, prema naredbama Okružnog suda u Banjaluci od 28. aprila 2012. do 5. septembra 2012. godine. Okružni sud je naveo izdvojenu, a interesantnu zabilježenu apelantovu komunikaciju, te dao ocjenu ovog dokaza zasebno, a i u odnosu na druge izvedene dokaze.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u toku postupka navodio da glas zabilježen i preslušan na glavnom pretresu nije njegov, te da nije koristio pretplatnički broj 065/405-105. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se prilikom preslušavanja zabilježenih razgovora apelanta sa osuđenim S. T. i S. K., oštećenima, kao i svjedocima i drugim licima bez imalo dileme uvjerio da je snimljeni glas – glas apelanta. Osim toga, istaknuto je da su oštećeni komunicirali sa apelantom putem telefona i da su svi naveli da su apelanta pozivali na pretplatnički broj 065/405-105, a da se komunikacija ostvarivala radi razgovora sa apelantom kako bi im dao novac u zajam, te dogovora oko redovnog plaćanja mjesečne kamate koju su morali plaćati apelantu. Osim toga, istaknuto je da je i sam apelant u razgovorima navodio da je pretplatnički broj 065/405-105 njegov broj telefona. Takođe je istaknuto da je apelant sa ovog pretplatničkog broja razgovarao i sa I. K. koja je kod „M:tela“ registrovana kao pretplatnik broja 065/405-105, a sa apelantom je razgovarala sa broja 065/768-233 (prema potvrdi „DLD petrol“ od 20. novembra 2013. godine, vlasnika ovog pretplatničkog broja, navedeni broj je od januara 2008. do oktobra 2013. godine bio dat na korišćenje zaposlenici
I. K. i bio joj je na raspolaganju 24 časa, tako da ga je mogla koristiti i u poslovne i u
privatne svrhe), što upućuje da je I. K. govorila neistinu da broj telefona posjeduje od 2006. godine kada je zaključila ugovor sa telekom operatorom, da je plaćala pretplatu za taj telefon, da svoj telefon nije nikom davala na korišćenje, osim da je telefon jedno vrijeme bio korišćen u poslovne svrhe „DLD Petrol“ u kojem radi, te da ne poznaje apelanta.
13. U obrazloženju je dalje navedeno da su po naredbama Okružnog suda od 28. aprila 2012. godine, 4. maja 2012. godine, 4. juna 2012. godine, 4. jula 2012. godine i 26. jula 2012. godine, prema apelantu i, u međuvremenu osuđenom, S. K., sprovedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija na osnovu člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS, a zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo iznude iz člana 242 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, pa je navedenim naredbama određeno snimanje svih telefonskih razgovora za telefonski broj 065/405-105 koji koristi apelant i broj 065/860-860 koji koristi S. K. Pred Okružnim sudom su preslušani zabilježeni razgovori pribavljeni sprovođenjem posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, koja je određena navedenim naredbama Okružnog suda, po kojima je ova istražna radnja određivana u odnosu na apelanta i S. K., pa su preslušani zabilježeni razgovori apelanta sa već osuđenim S. K. i S. T., te sa oštećenima i drugim licima.
14. Okružni sud je dalje istakao da, kako je izdvajao interesantne po sadržaju zabilježene razgovore, to je preslušavanjem dostavljenih CD-ova na kojima su sadržani svi zabilježeni razgovori pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Okružnog suda vidljivo da je sva preslušana komunikacija zabilježena upravo u vremenskom periodu u kojem je po naredbama Okružnog suda određena posebna istražna radnja prema apelantu jer je prva naredba od 28. aprila 2012. godine, a ova posebna istražna radnja je trajala sve do donošenja naredbe Okružnog suda o njenom obustavljanju od 5. septembra 2012. godine.
15. Prema ocjeni Okružnog suda, prema apelantu je u skladu sa odredbom člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS sprovedena posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija po naredbama sudije za prethodni postupak Okružnog suda, tako da su CD mediji sa originalnim tonskim zapisima i snimljenim razgovorima i SMS porukama zabilježenim tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji zakonito pribavljen dokaz, nasuprot navodima apelantovih branilaca. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, pri donošenju i sprovođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja. Okružni sud je utvrdio da su u svakom konkretnom predmetu, naredbi o određivanju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) u odnosu na apelanta, navedene posebne istražne radnje obuhvaćene tim naredbama koje su donesene na osnovu člana 236 stav 1 ZKPRS. Naime, naredbe su donesene na obrazloženi prijedlog tužioca i sadržavale su podatke o licima i brojevima telefona protiv kojih se radnje preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo iznude iz člana 242 stav 2 KZRS za koje se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje.
16. Okružni sud je dalje naveo da su apelantovi branioci isticali da su dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji nezakoniti dokazi jer se dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu mogli koristiti ni kao slučajni nalaz s obzirom na odredbu člana 238 ZKPRS jer je nesporno da je za krivično djelo zelenaštva predviđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 234 ZKP-a. U vezi sa ovim tvrdnjama apelantove odbrane, Okružni sud je istakao da je tačno da je tužilac u spis uložio i naredbe Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 141630 12 Kpp od 3. jula 2012. godine, broj 71 0 K 141630 12 Kpp 2 od 30. jula 2012. godine i broj 71 0 K 141630 12 Kpp 3 od 5. septembra 2012. godine, prema kojima je određena i produžavana posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija prema tada osumnjičenom apelantu, S. T., S. K. i D. Đ. zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela osiguraničke prevare iz člana 240 st. 1 i 2 KZRS i zelenaštva iz člana 245 stav 1 istog zakona, za koja je zakonom zaprijećena kazna zatvora do tri godine. Međutim, Okružni sud je ukazao da je prethodno u svojoj odluci obrazložio da je prema apelantu određena posebna istražna radnja po naredbama Okružnog suda, te da su zabilježeni razgovori zakonito pribavljen dokaz. Osim toga, ukazano je da je očigledno da je Okružni sud prvu naredbu donio 28. aprila 2012. godine, a trajanje posebne istražne radnje je bilo do 5. septembra 2012. godine, što bi značilo da je posebna istražna radnja sprovođena prema apelantu počev od 28. aprila 2012. godine, a da je Osnovni sud u Banjaluci prvu naredbu donio tek 3. jula 2012. godine.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 011005 14 Kž 7 od 6. novembra 2014. godine odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažio žalbe apelantovih branilaca i preinačio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine u pravnoj ocjeni djela i u odluci o krivičnoj sankciji tako što je utvrđeno da je apelant radnjama opisanim u izreci presude koje se odnose na krivično djelo zelenaštva iz člana 245 st. 1 i 2 KZRS počinio produženo krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 2 KZRS i smanjio apelantovu zatvorsku sa 14 na devet godina zatvora. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
18. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepena presuda Okružnog suda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS.
19. U obrazloženju presude je navedeno da su apelantovi branioci u žalbama ove svoje žalbene navode zasnivali na tvrdnji da je posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija određena prema mobilnom telefonu broj 065/405-105, čiji je vlasnik i korisnik I. K., a ne apelant, da je za isti taj broj mobilnog telefona prije donošenja prve naredbe prema apelantu tužilac tražio posebne istražne radnje za drugo lice, i to T. K., zbog čega apelant smatra da su posebne istražne radnje sprovođene i prije donošenja naredbe sudije za prethodni postupak prema apelantu, da se pobijana presuda zasniva i na presretnutim razgovorima prije nego što je sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio prvu naredbu o određivanju posebnih istražnih radnji prema apelantu, da tužilac nije sudiji za prethodni postupak dostavio materijal dobijen sprovođenjem posebnih istražnih radnji, niti izvještaj, kako je to propisano odredbom člana 237 stav 1 ZKPRS.
20. Vrhovni sud je smatrao da je prvostepena presuda u pogledu navedenih apelantovih prigovora dala valjane i iscrpne razloge na str. 131, 132, 133 i 134, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, pa je apelanta uputio na obrazloženje prvostepene presude. Osim toga, Vrhovni sud je takođe naglasio da, bez obzira na činjenicu što je lice I. K. registrovano kao vlasnik broja mobilnog telefona 065/405-105, posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija se može odrediti ne samo prema vlasniku već i prema korisniku nekog broja mobilnog telefona, a iz mnogobrojnih dokaza provedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, nesporno proizlazi da je upravo apelant koristio broj 065/405-105, čiji je formalni vlasnik bila I. K. Činjenica da je tužilac tražio posebne istražne radnje za drugo lice, i to T. K., za isti taj broj mobilnog telefona, za Vrhovni sud je irelevantna s obzirom na to da se pobijana presuda ne zasniva na dokazima koji su eventualno proizašli iz te posebne istražne radnje. Vrhovni sud je dalje ukazao da su žalbene tvrdnje apelantove odbrane da se pobijana presuda zasniva i na dva presretnuta razgovora prije nego što je sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio prvu naredbu od 28. aprila 2012. godine za određivanje posebnih istražnih radnji prema apelantu zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, presretnuti razgovori od 11. aprila 2012. i od 5. aprila 2012. godine pravno nevaljani dokazi. Međutim, razgovor od 11. aprila 2012. godine se odnosi na krivično djelo opisano u tački 7 izreke pobijane presude koja se u pogledu ovog krivičnog djela ne zasniva isključivo na ovom presretnutom razgovoru, već i na drugim dokazima, a to su prije svega iskaz oštećenog Ž. R., te brojnim drugim presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama kako između apelanta i oštećenog R. tako i između sada osuđenog S. K. i oštećenog R. Što se tiče razgovora od 5. aprila 2012. godine, ukazano je da se taj razgovor odnosi na krivično djelo pranja novca za koje je prvostepenom presudom apelant oslobođen optužbe, zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovi žalbeni prigovori, sa aspekta odbrane, irelevantni.
21. Isto tako, ukazano je da se, suprotno žalbenim tvrdnjama apelantovih branilaca, posebne istražne radnje mogu odrediti za krivično djelo iznude iz člana 242 stav 2 KZRS. S tim u vezi je istaknuto da shodno članu 235 tačka g) ZKPRS posebne istražne radnje se mogu odrediti za krivična djela za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dakle, citirana odredba ZKPRS ne govori o propisanom posebnom minimumu kazne, već o kazni koja se može izreći, a za predmetno krivično djelo propisana je kazna od dvije do dvanaest godina, pa se za njega može izreći i kazna zatvora od tri godine, a i teža kazna.
22. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, transkripti telefonskih razgovora su zakoniti dokazi (osim razgovora od 11. aprila 2012. i od 5. aprila 2012. godine) jer su ti razgovori dobijeni na osnovu naredbi o određivanju i produženju navedene posebne istražne radnje po sudiji za prethodni postupak Okružnog suda. Sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u odnosu na apelanta donesene su na obrazložen prijedlog tužioca, sadrže podatke o licima protiv kojih su radnje preduzimane, osnove sumnje za krivično djelo iznude iz člana 242 stav 2 KZRS, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje.
23. U vezi sa žalbenim prigovorom apelantovog branioca koji se odnosi na nedostavljanje pismenog izvještaja tužioca o preduzetim radnjama sudiji za prethodni postupak, Vrhovni sud je, s jedne strane, naglasio da odbrana ovaj prigovor nije ni isticala tokom prvostepenog postupka, a, s druge strane, istaknuto je da nedostavljanje pismenog izvještaja od strane tužioca sudiji za prethodni postupak ne znači da su preduzete posebne istražne radnje nezakonite. Vrhovni sud je ukazao da je u smislu odredbe člana 237 stav 1 ZKPRS svrha dostavljanja izvještaja od strane tužioca sudiji za prethodni postupak provjeravanje da li je postupljeno po naredbi sudije za prethodni postupak. U konkretnom slučaju, Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, razmatrajući osnovanost žalbenih prigovora, izvršili su provjeru da li je postupljeno po naredbi, te utvrdili da su se posebne istražne radnje sprovodile prema apelantu na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak, te da nisu u suprotnosti sa tim izdatim naredbama, zbog čega su, prema ocjeni Vrhovnog suda, podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji, suprotno žalbenim tvrdnjama, zakoniti dokazi na kojima se može zasnivati sudska presuda. Istovremeno, ukazano je da ti dokazi nisu jedini dokazi na kojima se zasniva pobijana presuda s obzirom na to da je prvostepeni sud svoj zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim zasnovao i na drugim mnogobrojnim dokazima, kao što su iskazi svjedoka oštećenih, zatim svjedoka, te na materijalnim dokazima optužbe kojima su potvrđeni navodi optužbe o teškom materijalnom stanju svih oštećenih.
24. Takođe su ocijenjeni neosnovanim i žalbeni prigovori apelantove odbrane da je Okružni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka
b) ZKPRS jer je isto sudeće vijeće koje je donijelo pobijanu prvostepenu presudu razmatralo i odbacilo sporazum o priznanju krivice apelanta, te donijelo osuđujuću presudu u razdvojenom postupku protiv S. K. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ova činjenica ni u kom slučaju ne znači da je prvostepenu presudu donijelo vijeće, u čijem sastavu su se nalazile sudije koje su po zakonu morale biti izuzete, niti ta činjenica predstavlja okolnost koja ukazuje na razumnu sumnju u nepristrasnost vijeća, kako se to u žalbi ističe. Naime, odredbama ZKPRS nije propisana zabrana da jedan sudija ili vijeće razmatra i odbaci sporazum o priznanju krivice i donese presudu u razdvojenom postupku protiv saizvršioca, a zatim da donese presudu nakon održanog glavnog pretresa. Isto tako, ova okolnost, sama po sebi, bez drugih važnih razloga, ne dovodi u razumnu sumnju nepristrasnost sudećeg vijeća, zbog čega su neosnovani i žalbeni prigovori da je pobijano rješenje doneseno uz povrede čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
25. Vrhovni sud je dalje istakao da su činjenična utvrđenja pobijane prvostepene presude, suprotno prigovorima iznesenim u žalbama apelantovih branilaca, potpuna i pravilna jer su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Naime, prvostepena presuda je detaljno iznijela sadržaj iskaza svih svjedoka optužbe i odbrane, te je zatim sve te iskaze pravilno ocijenila. Takođe su ocijenjeni neosnovanim žalbeni prigovori da apelant mobilni telefon s brojem 065/405-105 nikada nije koristio jer ovaj broj nije vlasništvo apelanta, već I. K., te je istaknuto da je prvostepena presuda dala iscrpno i valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
26. Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni, te je imajući u vidu da je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela tako što je apelantove radnje, opisane u tačkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 9, 10, 11, 12, 13 i 14 izreke te presude, koje se odnose na krivična djela zelenaštva iz člana 245 st. 1 i 2 KZRS, kvalifikovao kao produženo krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona, zatim, propisane kazne za ovo krivično djelo (kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina i novčana kazna), te imajući u vidu sve otežavajuće okolnosti, kao i olakšavajuću, koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio na strani optuženog, Vrhovni sud je smatrao da su kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM, koje mu je utvrdio Vrhovni sud za navedeno krivično djelo, u svemu primjerene kako težini počinjenog produženog krivičnog djela zelenaštva iz člana 245 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS tako i stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinio. Isto tako, ovaj sud je prihvatio kao pravilno utvrđene od strane prvostepenog suda kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za tri krivična djela iznude iz člana 242 stav 1 istog zakona, opisane u tač. 1, 2 i 5 izreke te presude, i kazne zatvora u trajanju od po dvije godine za pet krivičnih djela iznude iz člana 242 stav 2 istog zakona, opisane u tač. 6, 7, 8, 14 i 15 izreke iste presude. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovani su žalbeni navodi apelantove odbrane da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina, koja je apelantu izrečena, prestrogo odmjerena. Stoga je Vrhovni sud djelimično uvažio žalbe apelantovih branilaca, prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, nalazeći da su ove kazne u svemu primjerene težini počinjenih djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djela učinio, te potrebne i dovoljne radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja iz člana 28 KZRS, kako u smislu sprečavanja optuženog (apelanta) da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje tako i u smislu uticaja na druge da ne čine krivična djela.
27. Konačno, ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi žalbeni navodi kojima se pobijaju odluke o oduzimanje imovinske koristi i o imovinsko-pravnom zahtjevu. Vrhovni sud je smatrao da su ove odluke donesene na osnovu pravilne primjene odredbe čl. 94 i 95 KZRS, te na osnovu pravilne primjene odredbe člana 108 st. 1 i 3 ZKPRS. Naime, nakon što je prvostepenom presudom nespornim utvrđeno da je apelant na ime kamate za pozajmljeni iznos novca od oštećenih sebi pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 68.020,00 KM i 1.900,00 evra, pravilno je odlučeno o oduzimanju imovinske koristi od apelanta u navedenom iznosu, a s obzirom da su oštećene D. B., a i G. L. opredijelile imovinsko-pravni zahtjev, to je pravilno apelant obavezan da ovim oštećenim isplati iznose navedene u izreci pobijane presude.
28. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti apelantovih branilaca, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 011005 15 Kvlz od 17. avgusta 2015. godine kojom je odbio zahtjeve kao neosnovane.
29. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredbe člana 350 stav 1 ZKPRS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u st. 2 i 3 navedenog člana kojima je isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba protiv prvostepene presude, kao redovni pravni lijek, a na navedene povrede materijalnog i procesnog zakona se nije moguće pozivati u zahtjevu ako nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku). U konkretnom slučaju, podnesenim zahtjevima kao osnov pobijanja pravosnažne presude su označena oba zakonska osnova, i to povreda krivičnog zakona iz člana 312 stav 1 tač. b) (postojanje okolnosti koje isključuju krivicu) i g) (da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti) ZKPRS i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS (povreda prava na odbranu).
30. Vrhovni sud je ocijenio da se na argumentima zahtjeva o počinjenim oblicima bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 ZKPRS ne može zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz tačke g) navedene zakonske odredbe, kao ni tvrdnja o povredi čl. 5 i 6 Evropske konvencije. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pravo na odbranu sadržano u principu „jednakosti oružja“ koji manifestuje jednak procesni položaj stranaka tokom suđenja, obuhvata čitav spektar procesnih prava koja optuženom obezbjeđuju jednake procesne mogućnosti tokom postupka u pripremi i predstavljanju slučaja koji je predmet optužbe. Međutim, kako je Vrhovni sud dalje ukazao, pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka se ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, predviđene odredbama člana 311 stav 1 ZKPRS, koje su zakonom predviđene kao žalbeni osnov, ali nisu predviđene kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što uključuje i bitne povrede odredaba na koje je ukazano predmetnim zahtjevima, a koje se manifestuju u vidu učešća u suđenju sudije koji se morao izuzeti (tačka
b) stava 1), izostanka razloga o odlučnim činjenicama (sadržana u tački k) stava 1), zasnivanje presude na nezakonitim dokazima (sadržana u tački z) stava 1). Osim toga, istaknuto je da su navedene forme bitne povrede odredaba krivičnog postupka isticane i kao žalbeni osnov protiv prvostepene presude (pri čemu je u žalbama, a slijedom toga i u zahtjevima, posebno apostrofirano pitanje zasnivanja presude na nezakonitim dokazima), pa je drugostepeno vijeće Vrhovnog suda razmotrilo žalbene prigovore u vezi s navedenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka ocijenivši ih neosnovanim i u obrazloženju svoje presude dalo vrlo detaljne, jasne i uvjerljive razloge za takvu ocjenu koja ne podliježe zakonskoj mogućnosti preispitivanja po ovom vanrednom pravnom lijeku.
31. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim i navode o povredi krivičnog prava, obrazlažući da su ovi prigovori zasnovani na tvrdnji o nedostacima činjenične osnove pobijane presude, pri čemu je razvijana teza da je prihvatanjem nezakonitih dokaza pobijana presuda zasnovana u pretežnom dijelu na tim dokazima (presretnutim telefonskim razgovorima između apelanta i drugih lica, a zatim na iskazima svjedoka koji su identifikovani sprovođenjem posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija), pa bi isključenje tih dokaza iz dokaznog materijala direktno rezultiralo drugačijom pravnom ocjenom djela od one utvrđene pobijanom presudom. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se na prigovorima takvog karaktera ne može zasnivati tvrdnja o povredi krivičnog zakona jer se zahtjevom nastoji revidirati utvrđeno činjenično stanje koje bi za rezultat imalo drugačiju pravnu ocjenu djela, a zahtjevom za zaštitu zakonitosti je isključena mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Takođe su ocijenjene neosnovanim i tvrdnje o povredi krivičnog zakona u formi postojanja okolnosti koje isključuju krivicu s obzirom na to da nisu konkretizovane preciziranjem određenih okolnosti takvog karaktera. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. U tom kontekstu apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno članu 10 ZKPRS, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi navodi da se transkripti telefonskih razgovora i SMS poruka ne odnose na vremenski period koji je obuhvaćen naredbama Okružnog suda, da se ne radi o krivičnom djelu za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje, pa tako ni posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija jer se ne radi o krivičnom djelu za koje se prema Krivičnom zakonu, kako to propisuje odredba člana 235 tačka g), može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje navodi da je navedena istražna radnja prethodno sprovođena za drugo lice, i to T. K., za isti taj broj mobilnog telefona, pa da se radi o slučajnom nalazu koji se ne može koristiti u vezi s krivičnim djelom iznude i zelenaštva za koje je apelant optužen i osuđen jer se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235 ZKPRS, da telefonski broj koji je praćen ne pripada apelantu i da nije snimljen njegov glas. Takođe ističe da Okružno tužilaštvo nije sačinilo izvještaj o sprovedenim istražnim radnjama, te da je sve navedeno uticalo na to da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu. Konačno, navodi da mu nije sudio nepristrasan sud jer je isto sudeće vijeće razmatralo i odbacilo sporazum o priznanju krivice apelanta, te postupalo i donijelo osuđujuću presudu u predmetu protiv S. K. nakon što je taj predmet razdvojen od apelantovog predmeta.
34. U dopuni apelacija od 15. maja 2017. godine apelant je istakao da su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, između ostalog, i na zapisniku o otvaranju predmeta koji je sačinilo Okružno tužilaštvo, iako otvaranje privremeno oduzetih predmeta nije izvršeno u skladu sa imperativnom odredbom člana 135 ZKPRS, pa se, stoga, radi o nezakonito pribavljenom dokazu.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni i Okružni sud, te Okružno tužilaštvo su naveli da je apelacija neosnovana, pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda.
V.Relevantni propisi
36. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 242.
Iznuda (1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, ili ko na takav način utjeruje dug, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, ili ako je pri izvršenju djela upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili je djelo učinjeno od strane više lica ili na naročito grub i ponižavajući način, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina.
(3) Ko se za nagradu bavi vršenjem djela iznude, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.
Član 245.
Zelenaštvo (1) Ko za davanje novca ili drugih potrošnih stvari na zajam ili za vršenje usluge koju učini nekom licu, primi ili ugovori za sebe ili drugog nesrazmjernu imovinsku korist iskorišćavajući njegovo teško imovno stanje, teške prilike, nuždu, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili smanjenu sposobnost rasuđivanja, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.
(...).
37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Razlozi za izuzeće Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom,
b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, štićenika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
XVII POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, [...] (3)Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
[...] Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.
(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(2)Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe.
(3)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a), b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t.
g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.
(4)Naredba sudije za prethodni postupak, kao i prijedlog tužioca iz stava 1. ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužilac i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prepisom zapisnika bez navođenja ličnih podataka prikrivenog istražioca i informatora ili na drugi odgovarajući način spriječiti da neovlašćena lica, osumnjičeni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istražioca i informatora.
(5)Sudija za prethodni postupak mora pisanim nalogom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje bile određene.
(6)Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prenos informacija dužna su da tužiocu i policijskim organima omoguće sprovođenje radnji iz člana 234. stav 2. tačka a) ovog zakona.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.
(1)Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
(2)Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni primjenom naređenih radnji nisu potrebni za krivični postupak, uništiće se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pisano se obavještava lice protiv koga je neka od radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona bila preduzeta.
(3)Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ovog zakona, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja.
(4) Podaci i informacije dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona čuvaju se dok se čuva sudski spis.
Slučajni nalazi Član 238.
Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235. ovog zakona.
Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.
Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.
Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražilac i informator iz člana 234. stav 2. tačka d) ovog zakona, kao i lica koja su sprovela istražne radnje iz člana 234. stav 2. tačka
đ) ovog zakona - mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku sprovođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 311.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t. a) do g) ovog zakona,
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, Povrede Krivičnog zakona Član 312.
Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,
g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti,
2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakona i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:
a) nije izjavljena žalba i
b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.
(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.
Granice ispitivanja zahtjeva Član 354. stav 1.
(1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelacije protiv Presude broj 11 0 K 011005 14 Kž 7 od 16. novembra 2014. godine, protiv koje je istovremeno podnio i zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu. Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 15 Kvlz od 17. avgusta 2015. godine, koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelant je primio 28. avgusta 2015. godine, a dopuna apelacije kojom je osporio ovu presudu je podnesena 7. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
45. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom i osuđen. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
46. Ustavni sud, takođe, ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6, kada je riječ o krivičnom postupku, da obezbijedi pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, član 6 može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC] broj 36391/02, stav 50). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
47. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
48. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1 i 3 koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.
49. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, presuda ne može zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, te da mu nije sudio nepristrasan sud.
50. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju.
51. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost.
52. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
53. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio subjektivnu i objektivnu nepristrasnost vijeća zbog činjenice da su sudije učestvovale u donošenju presude u predmetu S. K., Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 37 ZKPRS kojim su propisani uslovi za izuzeće sudija u krivičnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija (ili sudije) koji su bili u sastavu vijeća koje je razmatralo i odbacilo sporazum o priznanju krivice apelanta, te učestvovao (učestvovali) u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršen princip nepristrasnosti suda, Ustavni sud upućuju na svoju dosadašnju praksu u kojoj je zauzet jasan stav, a na ovu praksu se pozvao i redovni sud (predmet broj AP 1394/07), u kojoj je istaknuto: „Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivice u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje“. Isti stav Ustavni sud je iznio u brojnim kasnijim odlukama (vidi, inter alia, AP 4535/10 i AP 3113/12) u kojima je rješavao slično pitanje u vezi sa sličnim apelacionim navodima. Stoga, ni u konkretnom predmetu Ustavni sud ne nalazi jasne i konkretne razloge da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda. Ovo pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su provedeni i na kojima se presuda zasniva, što će posebno biti pojašnjeno u nastavku odluke Ustavnog suda.
54. U vezi sa apelantovim navodima da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
55. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).
56. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
57. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način.
58. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 234 ZKPRS, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao jedna od posebnih istražnih radnji, mogu biti određeni kada postoje osnovi sumnje da je neko lice, samo ili zajedno s drugim licima, učestvovalo ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 235 istog zakona. Prema ovom članu, u krug lica prema kojim se mogu odrediti ove radnje ulaze i lica za koja postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235 ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije. U skladu sa članom 236 ZKPRS, ove radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Članom 238 ZKPRS ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na krivično djelo pobrojano u članu 235 ZKPRS. Članom 239 ZKPRS je propisano da, ako su posebne istražne radnje preduzete bez naloga suda ili u suprotnosti s njim, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Najzad, članom 240 ZKP je određeno da se tehnički snimci, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.
59. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim principima Evropskog i Ustavnog suda, te relevantnim odredbama ZKPRS, proizlazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući način na koji je pribavljen dokaz, tj. u konkretnom slučaju dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kao i pouzdanost i istinitost ovog dokaza, nije bio pravičan. Naime, iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizlazi da su identične navode apelanta i njegovih branilaca u prvostepenom i žalbenom postupku Okružni i Vrhovni sud ocijenili neosnovanim, a što nije dovedeno u pitanje ni presudom Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda, dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS i tonski zapisi telefonskih razgovora, realizovanih u kritičnom periodu između apelanta i u međuvremenu osuđenog S. K. i oštećenih, te drugih lica, koji su preslušani na glavnom pretresu, zakoniti su dokazi jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi Okružnog suda donesenih prema apelantu u skladu sa članom 234 stav 1 i članom 236 stav 1 ZKPRS. Naime, naredbe su donesene na obrazloženi prijedlog tužioca i sadržavale su podatke o licima i brojevima telefona protiv kojih se radnje preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo iznude iz člana 242 stav 2 KZRS za koje se prema krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija su, prema naredbama Okružnog suda trajale od 28. aprila 2012. do 5. septembra 2012. godine, a sva preslušana komunikacija zabilježena upravo u vremenskom periodu u kojem je po naredbama Okružnog suda određena posebna istražna radnja prema apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je takođe naglasio da, bez obzira na činjenicu što je I. K. registrovana kao vlasnik broja mobilnog telefona 065/405-105, posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija se može odrediti ne samo prema vlasniku već i prema korisniku nekog broja mobilnog telefona, a iz mnogobrojnih dokaza provedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nesporno proizlazi da je upravo apelant koristio broj 065/405-105, čiji je formalni vlasnik bila I. K. Vrhovni sud je takođe ukazao da činjenica da je tužilac tražio posebne istražne radnje za drugo lice, i to T. K., za isti taj broj mobilnog telefona je irelevantna s obzirom na to da se pobijana presuda ne zasniva na dokazima koji su eventualno proizašli iz te posebne istražne radnje. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da su tačne žalbene tvrdnje apelantove odbrane da se pobijana presuda zasniva i na dva presretnuta razgovora prije nego što je sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio prvu naredbu od 28. aprila 2012. godine za određivanje posebnih istražnih radnji prema apelantu zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, presretnuti razgovori od 11. aprila 2012. i od 5. aprila 2012. godine pravno nevaljani dokazi. Međutim, razgovor od 11. aprila 2012. godine se odnosi na krivično djelo opisano u tački 7 izreke pobijane presude koja se u pogledu ovog krivičnog djela ne zasniva isključivo na ovom presretnutom razgovoru, već i na drugim dokazima, a to su, prije svega, iskaz oštećenog Ž. R., te brojnim drugim presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama kako između apelanta i oštećenog R. tako i između sada osuđenog S. K. i oštećenog R., a razgovor od 5. aprila 2012. godine se odnosi na krivično djelo pranja novca za koje je prvostepenom presudom apelant oslobođen optužbe, pa je irelevantan za osuđujući dio presude. Takođe, iako Okružno tužilaštvo, nije dostavilo izvještaj o preduzetim radnjama sudiji za prethodni postupak, nedostavljanje pismenog izvještaja od strane tužioca sudiji za prethodni postupak, kako je to istakao i Vrhovni sud u obrazloženju drugostepene presude, samo po sebi, ne znači da su preduzete posebne istražne radnje nezakonite jer je u konkretnom slučaju Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, izvršio provjeru da li je postupljeno po naredbi, te utvrdio da su se posebne istražne radnje sprovodile prema apelantu na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak i da nisu u suprotnosti sa tim izdatim naredbama, zbog čega je zaključeno da su podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji zakoniti dokazi. Konačno, samim tim što je utvrdio nevaljanost dva presretnuta razgovora kao dokaza, a koji su pribavljeni posebnim istražnim prije donošenja naredbe o sprovođenju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija prema apelantu od 28. aprila 2012. godine, Vrhovni sud je odredio svoj stav prema tom dokazu kao dokazu koji se ne smije koristiti i koji mora isključiti u postupku donošenja svoje odluke, pa na taj način navedeni dokaz nije mogao imati štetan uticaj na vijeće Vrhovnog suda koje je donijelo pravosnažnu odluku u ovom predmetu, koja nije dovedena u pitanje ni odlukom Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, odnosno nije doveo u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini u svjetlu opštih garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
60. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, između ostalog, i na zapisniku o otvaranju predmeta koji je sačinilo Okružno tužilaštvo, iako otvaranje privremeno oduzetih predmeta nije izvršeno u skladu sa imperativnom odredbom člana 135 ZKPRS, pa da je, stoga, taj dokaz nezakonito pribavljen, Ustavni sud zapaža da apelant ovo pitanje nije problematizovao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka zbog čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti o ovom apelantovom prigovoru. Stoga, apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, kao i njihova pouzdanost i istinitost, te o kojima apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, nije bio pravičan.
63. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman