Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/17 (R. J.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2692/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-2692/17, rješavajući apelaciju Rajka Jenjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rajko Jenjić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046828 17 Rev 3 od 6. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Jenjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046828 17 Rev 3 od 6. aprila 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će odložiti postupanje po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda Banja Luka broj 71 0 I 256210 17 I od 21. marta 2017. godine (kojim je određeno predloženo izvršenje za predaju u posjed sporne parcele) do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništavo vansudsko poravnanje zaključeno između tužitelja (Stambene zadruge Banja Luka) i apelanta, te je apelant obavezan da to prizna i da trpi da se izvrši brisanje uknjižbe prava korištenja u korist apelanta na predmetnoj parceli (bliže opisanoj u osporenoj odluci) i brisanje u katastarskom operatu upisa prava posjeda na predmetnoj parceli, sa imena apelanta na ime tužitelja sa 1/1 dijela, kao i da se obaveže da tužitelju, slobodnu od lica i stvari, preda u posjed dvorišnu zgradu sa okućnicom izgrađenu na predmetnoj parceli. Također, osporenom odlukom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev usmjeren protiv tužitelja i Grada Banja Luka, kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac prava posjeda u dijelu 1/1 na predmetnoj parceli, te da se tužitelj i Grad Banja Luka obavežu navedeno priznati i trpjeti da se na označenim nekretninama u katastarskom operatu izvrši uknjižba prava posjeda u dijelu 1/1 na ime apelanta.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je zaključenju spornog vansudskog poravnanja prethodilo zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, koji ugovor je 16. novembra 1992. godine apelant zaključio sa zemljišno knjižnim vlasnicima V. K. i dr., te kojim je apelanti u vlasništvo dobio kuću sagrađenu na određenoj parceli, te da je apelant 21. novembra 1992. godine sa V. K. i dr. (kao drugom ugovornom stranom) zaključio dopunu navedenog ugovora, kojim ugovorom mu druga ugovorna strana ustupa „svoje suvlasničke i sukorisničke dijelove“ na određenim parcelama. Vrhovni sud je pojasnio da je tim ugovorom apelant za svoje nekretnine dobio kuću na određenoj parceli (koja kuća i parcela između stranaka nije sporna), te „suvlasničke i sukorisničke dijelove iz određenog zk. ul“. Vrhovni sud je naglasio da je prema podacima iz tog određenog zk. ul., koji je prezentiran u dokaznom postupku, između ostalih, bile upisane određene parcele (među kojima i sporna parcela), koje su se vodile kao društvena svojina sa privremenim pravom korištenja u korist V. K. i dr. (navedena ugovorna strana), te u korist još šest korisnika, na temelju Zakona o određivanju gradskog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je konstatovao da je prema rješenju o eksproprijaciji od 12. juna 1986. godine u korist tužitelja eksproprisan dvorišni stambeni objekat, površine 53 m2, od čega je 11,28 m2 sagrađeno na spornoj parceli upisana u navedeni zk. ul.. Vrhovni sud je naglasio da je prema rješenju Vijeća mjesnih zajednica od 20. decembra 1989. godine (pravosnažno 12. oktobra 1990. godine), po zahtjevu tužitelja preuzeto iz posjeda ranijih vlasnika odnosno korisnika gradsko građevinsko zemljište, radi izgradnje stambenog zadružnog naselja, i to parcele upisane u navedeni z.k. ul.. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant na temelju ugovora o razmjeni, s obzirom na odredbu člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu, nije mogao dobiti u svojinu sporne parcele, jer je saglasno odredbi člana 10. istog zakona ugovor u tom djelu ništav, pa time spornim vansudskim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na tim parcelama. Vrhovni sud je istakao da je stoga pravilan dalji zaključak drugostepenog suda da je osporeno poravnanje (kojim je apelant dao tužitelju sporne parcele), s obzirom na navedeno i pravnu prirodu poravnanja, ništavo u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, pa da drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvajanjem žalbe tužitelja prvostepenu presudu preinačio i utvrdio ništavost poravnanja, te kada je naložio predaju u posjed predmetne parcele i brisanje ranijeg upisa izvršenog u korist apelanta. Vrhovni sud je naglasio da suprotno revizionim navodima, za navedeno postupanje drugostepenog suda, nije bilo neophodno otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, jer su prednji zaključci drugostepenog suda utemeljeni na drugačijoj ocjeni materijalnih dokaza (isprava) u spisu predmeta, što je u skladu sa odredbom člana 229. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je konstatovao da su neosnovani i navodi revizije da nije dokazano postojanje pravnog interesa za utvrđujuću tužbu, jer je pravni interes tužitelja za podnošenje utvrđujuće tužbe nesumnjiv (da vrati predmetnu parcelu za koju je isplatio naknadu, te za koju od apelanta zauzvrat nije ništa dobio). Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi, da on spornim poravnanjem tužitelju nije prenio vlasništvo na predmetnim parcelama, već da je samo dozvolio tužitelju da stupi u posjed navedenih parcela, jer je u članu 1. poravnanja konstatovano da je apelant na temelju razmjene stekao pravo vlasništva na ovima parcelama. Uostalom, Vrhovni sud je istakao da kod utvrđenja da je ugovor o razmjeni u tom dijelu ništav, proizlazi da te parcele apelant nije mogao dobiti u razmjeni, pa kasnijim poravnanjem nije mogao na tužitelja prenijeti bilo kakvo pravo na tima parcelama.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman