Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/17 (A. K., F. S., H. Š., E. B., M. H., I. D. i O. R.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1329/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1329/17, rješavajući apelacije Ahmeta Korjenića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ahmet Korjenić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 161960 16 Rsž 3 od 26. januara 2017. godine, Fadila Spahić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 329779 Rsž od 12. januara 2017. godine, Halil Škrijelj protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 165699 13 Rsž od 9. februara 2017. godine, Edin Bašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 161959 13 Rsž od 24. februara 2017. godine, Merdan Halimanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 133475 14 Rev od 27.

marta 2017. godine, Izudin Dučić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214788 13 Rsž od 27. marta 2017. godine i Osman Rašidović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 187244 13 Rsž od 21. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1329/17

1. Ahmet Korjenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 161960 16 Rsž 3 od 26. januara 2017. godine.

AP-1441/17

2. Fadila Spahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 329779 Rsž od 12. januara 2017. godine.

AP-1442/17

3. Halil Škrijelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 165699 13 Rsž od 9. februara 2017. godine.

AP-1443/17

4. Edin Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 161959 13 Rsž od 24. februara 2017. godine.

AP-2355/17

5. Merdan Halimanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 133475 14 Rev od 27. marta 2017. godine.

AP-2550/17

6. Izudin Dučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 214788 13 Rsž od 27. marta 2017. godine.

AP-2551/17

7. Osman Rašidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 187244 13 Rsž od 21. marta 2017. godine.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1329/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

9. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama, između ostalog, obavezan je tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad, naknade za noćni rad, naknade za rad u dane državnih praznika, topli obrok i regres, te da na ime apelanata uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok su u preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa, tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni.

10. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti u spornom periodu bili zaposlenici tuženog, te je u nekim navedeno da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU), te da se taj ugovor primjenjuje od 1. decembra 2006. godine. Također je u predmetnim postupcima utvrđeno da je nesporno da tuženi od 1. decembra 2006. godine pa nadalje nije obračunavao i isplaćivao plate prema navedenom ugovoru, da je u tom periodu isplaćivao ostale naknade u nižim iznosima, te uplaćivao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u nižim iznosima. U vezi s tim, u osporenim odlukama je navedeno da su radna mjesta apelanata razvrstana u II grupu složenosti poslova sa rasponom koeficijenta od 1,50 do 2,00, III grupu složenosti poslova sa koeficijentom od 2,00 do 2,50, odnosno u IV grupu složenosti poslova sa koeficijentom od 2,50 do 3,00 shodno odredbama član

43. GKU, slijedom čega su sudovi, prihvatajući nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke, djelimično usvojili tužbene zahtjeve apelanata. Pri tome, navedeno je da se, suprotno tvrdnjama apelanata, poslovi koje obavljaju apelanti ne mogu razvrstati u V grupu složenosti, odnosno IV grupu složenosti, jer GKU platu vezuje za radno mjesto zaposlenika, a da radna mjesta apelanata odgovaraju opisu poslova II, III, odnosno IV grupe složenosti. Osim toga, u obrazloženjima nekih od osporenih odluka je navedeno da je na apelantima bio teret dokazivanja da poslovima koje su obavljali pripada određeni koeficijent, odnosno da ponude dokaze o stručnoj spremi i specijalizaciji u procesu rada, kao dokaz pripadnosti određenoj grupi. Također, u obrazloženjima nekih od osporenih odluka je navedeno da je u članu 43. GKU izričito propisano koja radna mjesta spadaju u III grupu, odnosno IV grupu, te da je za V grupu kao uslov propisano obavljanje složenih poslova za visokokvalifikovane zaposlenike u proizvodnji i pružanju komunalnih usluga sa odgovarajućim stepenom specijalizacije u procesu rada, a što nije slučaj kod apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i činjenice u konkretnim slučajevima, u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da su dosuđena potraživanja apelantima obračunata shodno odredbama člana 43. GKU, te da je to jedino primjenjiva odredba, budući da nema sistematizacije radnih mjesta, odnosno pravilnika koji određuje stepen složenosti poslova.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP- 563/16, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/17 (A. K., F. S., H. Š., E. B., M… | Sudska praksa | Aktio