Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/17 (A. M.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-763/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-763/17, rješavajući apelaciju Adem Mujčić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Mujčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 099798 16 Rev od 10. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Mujčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 099798 16 Rev od 10. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 099798 15 Gž od 12. februara 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 099798 13 P od 20. februara 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Zeničko-dobojski kanton) da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos od 125.068,06 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi u toku postupka utvrdili da je apelant pravni sljednik likvidiranog „Kamel osiguranje“ d.d. Tešanj, te da je apelantov pravni prednik 15. februara 2000. godine zaključio ugovor o dugoročnom kreditu sa Sejfudinom Talom na iznos od 80.000,00 KM, dok je kao sredstvo obezbjeđenja navedeno da je to imovina glavnog dužnika, imovina Tahire Sinanović i da je žirant Adem Dedukić. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je izjavom od 15. februara 2000. godine, ovjerenom kod Općinskog suda u Tešnju, Tahira Sinanović prihvatila i obavezala se da njene nekretnine (pobliže opisane u obrazloženju osporene odluke) budu garancija vraćanja navedenog kredita apelantovom pravnom predniku. Takođe je navedeno da je dio kredita isplaćen, dok je ostao dug u iznosu od 60.814,42 KM. Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Općinskog suda u Tešnju, zemljišno-knjižni ured od 16. februara 2000. godine, dozvoljena uknjižba založnog prava – hipoteke na nekretnini u svojini Tahire Sinanović. Vrhovni sud je naveo da je Presudom Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 028631 12 P od 28. juna 2013. godine utvrđeno da je izjava Tahire Sinanović od 15. februara 2000. godine i koja je data u svrhu garancije otplate kredita ništava i da je uknjižba založnog prava na nekretnini izvršena na osnovu te izjave pravno nevaljana, te je naloženo zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Tešnju brisanje upisa. Vrhovni sud je naveo da apelant protiv navedene presude nije podnio žalbu, te je ista postala pravosnažna protekom roka za podnošenje žalbe. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom traži da mu tuženi, kao pravno lice koje odgovara za rad njegovog organa, nadoknadi štetu zbog nezakonitog rada Općinskog suda u Tešnju, zemljišno-knjižni ured, iz razloga što je taj organ izvršio nezakoniti upis hipoteke na nekretninama, čime je apelantov prednik doveden u zabludu da je kredit obezbijeđen založnim pravom, da bi nakon brisanja hipoteke apelantov prednik bio onemogućen da naplati dug po kreditu. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Vrhovni sud je istakao da tuženi jeste pravno lice koje odgovara za štetu koju u vršenju ili u vezi vršenja svojih funkcija učini između ostalih i Općinski sud u Tešnju, ali da apelant nije dokazao postojanje štete radnjama, odnosno obavljanjem funkcija zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Tešnju. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je na osnovu rješenja suda izvršena uknjižba hipoteke na nekretnini i da je upis naknadnom presudom brisan kao ništavan, nije sama po sebi dokaz postojanja odgovornosti tuženog za rad njegovog organa. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da donošenje odluke suda u vanparničnom postupku, koja je stavljena van snage u parničnom postupku, ne predstavlja samo po sebi osnov za odštetnu odgovornost tuženog za rad suda. Vrhovni sud je naveo da je odredbama Zakona o parničnom postupku strankama omogućeno da zakonitost odluke suda provjeravaju pravnim lijekovima, a da apelant ili njegov pravni prednik to pravo nisu koristili ili ga nisu uspješno koristili. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se šteta dokazuje umanjenjem imovine oštećenog koja mora dospijevati u vrijeme podnošenja tužbe, a što apelant u toku postupka nije dokazao. Vrhovni sud je naveo da revizijski prigovor u kojem je ukazano da apelantov pravni prednik nije mogao znati da nije imao pravo zaključivati ugovor o kreditu jer nije banka koja se bavi tim poslovima, nije osnovan jer neznanje ne opravdava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da sudovi u toku postupka proizvoljno primijenili materijalno pravo, da je došlo do povrede procesnih prava, te da je izvršena proizvoljna ocjena dokaza.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman