Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2503/17 (S.S. iz Tuzle)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2503/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2503/17, rješavajući apelaciju S.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.S. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 267297 17 Kž 6 od 28.

aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 267297 17 Kv 9 od 24. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.S. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 20. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 267297 17 Kž 6 od 28. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 267297 17 Kv 9 od 24. aprila 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 5. jula, a Općinski sud 6. jula 2017. godine. Kantonalno tužilaštvo je odgovor dostavilo 29. juna 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 267297 17 Kv 9 od 24. aprila 2017. godine apelantu i optuženom S.K. produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, uz obavezu suda da svaka dva mjeseca vrši kontrolu opravdanosti pritvora, pa po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 24. juna 2017. godine.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo 27. februara 2017. godine podiglo optužnicu, koja je istog dana i potvrđena, protiv apelanta i optuženog S.K. zbog krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te krivičnim djelima iz člana 72. stav 1. i člana 73. stav 3. Zakona o oružju i municiji TK u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH.

7. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da nije sporno, s obzirom da je optužnica potvrđena i da je nakon potvrđivanja optužnice već produžavan pritvor, da su apelant i optuženi S.K. osnovano sumnjivi da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Po ocjeni Općinskog suda, osnovana sumnja proizlazi iz prikupljenih dokaza koji su pobrojani na st. 3. do 14. obrazloženja rješenja. Nadalje, Općinski sud se posebno osvrnuo na rezultate dobijene provođenjem posebnih istražnih radnji i uvidom u presretnute razgovore između apelanta, optuženog S.K., te E.K. a koji se tiču njihove međusobne komunikacije, kao i komunikacije sa N.N. licima iz kojih proizlazi da se nudi na prodaju, odnosno prodaje, nabavlja i skriva vatreno oružje i municija označene vrste i količine. Također, Općinski sud se posebno osvrnuo i na označene izvještaje, nalaz i mišljenje i zapisnik Federalne uprave policije koji se odnose na posebne istražne radnje simulirani i kontrolirani otkup koje su provođene u odnosu na optuženog S.K. Na temelju navedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da proizlazi osnovana sumnja da su apelant i optuženi S.K. počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, odnosno da su kao članovi ove grupe ili udruženja, jer je nesporno da su osim njih dvojice grupu činile i druge osobe, počinili i ostala krivična djela koja im se stavljaju na teret.

8. U prilog zaključku da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Općinski sud je najprije istakao da je na temelju kaznene evidencije utvrđeno da je optuženi S.K. pravosnažnom presudom iz 2009. godine osuđen zbog istovrsnog krivičnog djela, a da je apelant „pravosnažno osuđivan 31 put zbog raznih krivičnih djela“, tako da se radi o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela. Nadalje, Općinski sud je ocijenio i činjenicu da se apelant i optuženi S.K. osnovano sumnjiče da su u dužem vremenskom periodu (od druge polovine 2015. godine do 8. oktobra 2016. godine) činili krivična djela koja im se stavljaju na teret, što, po ocjeni Općinskog suda, ukazuje na kontinuitet, te odlučnost i upornost u izvršenju na strani oba optužena. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio i činjenicu da su apelant i optuženi S.K. nezaposlena lica, tj. bez stalnih izvora prihoda. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant i optuženi S.K., za slučaj da budu pušteni na slobodu, nastavili sa vršenjem krivičnih djela.

9. Općinski sud je zaključio da se niti jednom mjerom zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora koji je produžen iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da mjere zabrane ne bi mogle umanjiti osnovanu bojazan da bi apelant i optuženi S.K. boravkom na slobodi nastavili sa vršenjem krivičnih djela, posebno imajući u vidu brojnost krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i iskazanu upornost u njihovom izvršenju.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 267297 17 Kž 6 od 28. aprila 2017. godine apelantovu i žalbu optuženog S.K. izjavljene protiv rješenja Općinskog suda odbio kao neosnovane.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant, pored ostalog, prvostepeno rješenje osporavao zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH a u vezi sa postojanjem uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i primjenom blažih mjera. Apelant je tvrdio da prvostepeni sud nije dao „striktne“ razloge u odnosu na postojanje navedenog zakonskog uvjeta, jer nije razložno i adekvatno pokušao raspraviti, identificirati i obrazložiti njegov prijedlog za primjenu blažih mjera od pritvora. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje ističući da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja sasvim određeno naveo i konkretizirao naročite okolnosti koje i on prihvata, te da je neosnovana apelantova tvrdnja da se one ogledaju samo u ranijoj osuđivanosti. Kantonalni sud je ove okolnosti ocijenio relevantnim i dovoljnim u prilog zaključku da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da su prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

13. Naime, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Iz nejasnih navoda u ovom dijelu proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi usvojili, kako navodi, „minimalistički pristup“ na koji način je „suština prava umanjena i dana prednost drugoj strani“, da mu je uskraćen pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu kroz nejednak tretman i narušena ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva „da optuženi u krivičnom ili prekršajnom postupku treba da imaju ista prava kao i podnosilac optužnog akta“.

14. Apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je istakao da mu se ne stavlja na teret da je član organizirane grupe, odnosno krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela, pa da ne može dijeliti sudbinu ostalih članova grupe pri ocjeni ovog razloga za određivanje pritvora. Nadalje, apelant smatra i da u osporenim rješenjima nisu navedene naročite okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora. S tim u vezi je istakao da se u pritvoru nalazi od 10. oktobra 2016. godine, te da nije jasno zašto mu je pritvor produžen i nakon potvrđivanja optužnice i pribavljanja svih dokaza. Također, ističe i da su redovni sudovi propustili ocijeniti i nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih nema mjesta određivanju mjera zabrane, posebno imajući u vidu da je u vrijeme provođenja istrage bio na slobodi, a u vrijeme donošenja osporenih rješenja istraga je već okončana, svi dokazi su prikupljeni i ne postoji mogućnost da utječe na tok krivičnog postupka. Apelant tvrdi i da je povrijeđena jednakost u postupanju, jer prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Peša protiv Hrvatske, Contrada protiv Italije, Clooth protiv Belgije, apelant ističe da u obrazloženjima osporenih rješenja nedostaju razlozi koji upućuju na zaključak da je opasnost od počinjenja krivičnog djela vjerovatna, da ne postoji pravilo prema kom je isključeno puštanje na slobodu lica koje ima ranije krivične osude ili optužbe za određena krivična djela, odnosno da prethodne osude ne moraju obavezno biti razlog za određivanje pritvora iz bojazni da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo. Također, apelant se pozvao i na odluku Ustavnog sud broj AP 566/08 shodno kojoj se, kako navodi, mogućnost da će apelant nastaviti sa vršenjem krivičnog djela ne može zasnivati na prirodi i težini krivičnog djela za koje se tereti, odnosno samo na pretpostavci bez postojanja nekih objektivnih ili konkretnih radnji da je apelant i pokušao tako da djeluje.

15. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi prekršili član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije „kroz direktnu diskriminaciju optuženog u odnosu na stav tužilaštva, na način da su jednu stranku tretirali manje povoljno nego što se tretirala druga stranka u sličnoj situaciji u skladu sa čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH kroz ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u BiH za uređenje i sistema zaštite od diskriminacije“. Apelant tvrdi da su odluke redovnih sudova u suprotnosti sa „odlukom Evropskog suda za ljudska prava C-391/97, Frans Gschwind v. Finanzamt Aachen-Aussentsadt (1999) ECR I-5451“. Apelant smatra da je došlo do indirektne diskriminacije prema njemu „jer je naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavilo lice u posebno nepovoljan položaj u poređanju sa drugim licima“.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući po apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje o produženju pritvora, zaključio da je neosnovana, te da smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava na koje se u apelaciji ukazuje.

17. Općinski sud se u odgovoru na navode iz apelacije opširno referirao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za produženje mjere pritvora apelantu, te zbog čega je zaključio da nema mjesta izricanju blažih mjera. Također, ukazano je da je apelantu pružena mogućnost da predoči svoj slučaj, odnosno da nije bilo kršenja principa jednakosti oružja na apelantovu štetu.

18. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su u osporenim rješenjima dati razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, da odluke redovnih sudova nisu zasnovane na pretpostavkama, da su dati razlozi i obrazloženja zbog čega nema mjesta određivanju blažih mjera, te, najzad, da se apelantu, suprotno njegovim tvrdnjama, potvrđenom optužnicom stavlja na teret krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340 stav 2 u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 340.

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(…) Član 371.

Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine, (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana u odnosu na veću količinu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina (…)

20. Zakon o oružju i municiji Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ broj 17/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72.

(Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje) (1) Kaznom zatvora od tri mjeseca do dvije godine, kazniće se ko bez važeće isprave o oružju (član 14. stav 1.)) nabavi, drži, nosi ili proda oružje kategorije B ili bitne dijelove za oružje kategorije B (član 11. tačka 2)).

(...)

Član 73.

(Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije) (…) (3) Fizičko lice, odgovorno lice u pravnom licu i obrtnik koji nabavi, drži, proda, ili pokloni municiju oružja kategorije B fizičkom ili pravnom licu koje nema važeću ispravu o oružju (član 14. stav (1) tačka b), član 28. stav (1), član 52. stav (1) i član 55. stav (1)) kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM ili kaznom zatvora do jedne godine.

(…)

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. (…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna; (…)

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 267297 17 Kž 6 od 28. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 28. april 2017. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 20. jun 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

28. Član 5. stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

29. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili ocijeniti i nisu dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju blažih mjera od mjere pritvora.

30. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke, ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, već citiranu, Buzadji protiv Moldove, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

31. Ustavni sud primjećuje da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti a u apelaciji tvrdi da su u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje izostali valjani razlozi i obrazloženja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelant optužnica za krivična djela za koja se tereti potvrđena. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostepeni sud je ocijenio obimnu dokaznu građu predočenu od Tužilaštva, te posebno istakao dokaze – sadržaje presretnutih razgovora između apelanta, optuženog S.K., te E.K. a koji se tiču njihove međusobne komunikacije, kao i komunikacije sa N.N. licima a iz kojih proizlazi da se nudi na prodaju, odnosno prodaje, nabavlja i skriva vatreno oružje i municija označene vrste i količine. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, odnosno da su apelant i optuženi S.K. kao članovi grupe ili udruženja koju su činile i druge osobe počinili i ostala krivična djela koja im se stavljaju na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da su u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge.

32. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

33. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009.). Uz to, kad se doma će vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključuju ći jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008., i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).

34. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

35. Dovodeći dovedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je u kontinuitetu, u dužem vremenskom periodu, preduzimanjem inkriminiranih radnji počinio krivična djela koja se svrstavaju u krivična djela protiv pravosuđa i protiv javnog reda i poretka, a koje vrijednosti i njihova zaštita nesporno predstavljaju važan i značajan javni interes koji, uprkos presumpciji nevinosti, može pretezati nad principom poštivanja slobode pojedinca. Nadalje, redovni sudovi su imali u vidu i raniju osuđivanost apelanta. Kako je navedeno u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a što apelant u apelaciji ne osporava, apelant je „pravosnažno osuđivan 31 put zbog raznih krivičnih djela“. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, nije moguće zaključiti da su redovni sudovi raniju osuđivanost ocijenili u vezi sa prirodom i težinom optužbi koje se apelantu stavljaju na teret u konkretnom postupku. Naime, ova činjenica je ocijenjena u vezi sa okolnošću da je apelant lice bez zaposlenja i stalnih izvora prihoda, te sa kontinuitetom iskazanih radnji preduzimanih u dužem vremenskom periodu (preko jedne godine) i iskazanom odlučnošću i upornošću u njihovom vršenju. Imajući u vidu da iz sadržaja presretnutih telefonskih razgovora proizlazi da su apelant i optuženi S.K. prodajom oružja i municije, za što se osnovano sumnjiče, ostvarivali i značajnu novčanu dobit, proizlazi da je apelant, kod činjenice da je bez zaposlenja i stalnog izvora prihoda, preduzimanjem kriminalnih radnji za koje se osnovano sumnjiči ostvarivao sredstva za život, a s obzirom na brojnost ranijih osuda i iskazanu upornost i odlučnost u vršenju inkriminiranih radnji za koje se sumnjiči, nije nerazumno zaključiti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela.

36. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovo pozivanje u ovom dijelu na presude Evropskog suda u predmetu Peša protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 95), već citiranom predmetu Clooth protiv Belgije (stav 40), te Contrada protiv Italije (vidi, Evropski sud, presuda od 24. augusta 1998. godine, stav 95) s obzirom da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su, pored ozbiljnosti optužbi i javnog interesa koji preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (Contrada), redovni sudovi ocijenili i konkretne naročite okolnosti u svojoj ukupnosti koje su ih opredijelile za zaključak da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela (Peša i Clooth). Stoga, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je zaključak redovnih sudova u ovom dijelu zasnovan na njegovoj ranijoj osuđivanosti, odnosno da su izostale naročite okolnosti u prilog zaključku o postojanju uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

37. Apelant tvrdi i da redovni sudovi nisu ponudili valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. U ovom dijelu apelant je istakao da je u pritvoru od 10. oktobra 2016. godine, da je istraga okončana i da su prikupljeni svi dokazi, a zbog čega smatra da je isključena mogućnost da utječe na daljnji tok krivičnog postupka.

38. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije obavezuje sudove kada odlučuju da li osoba treba da bude puštena na slobodu ili zadržana u pritvoru da razmotre izricanje blažih mjera od mjere pritvora a koje bi osigurale pojavljivanje na sudu. Naime, kako je već ukazano u ovoj odluci, navedena odredba ne garantira samo „pravo na suđenje u razumnom vremenu ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama za pojavljivanje na suđenju“, odnosno da se optuženi do presude mora smatrati nevinim. Pri tome tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti "uopćene i apstraktne” (vidi, Evropski sud, Smirnova protiv Rusije, aplikacija broj 46133/99 i 48183/99, stav 63, ECHR, 2003- IX).

39. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda, kao i dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da, s obzirom na činjenicu da se apelant nalazi u pritvoru od 10. oktobra 2016. godine, sudovi, odnosno tužilac nisu ispoljili potrebnu marljivost u postupanju. Naime, optužnica protiv apelanta potvrđena je 27. februara 2017. godine i u toku je postupak pred nadležnim sudom. Nadalje, u ovoj odluci je već ukazano da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, ocjenjujući konkretne okolnosti u njihovoj ukupnosti (težina krivičnog djela za koje se tereti, apelantovu višestruku osuđivanost za razna krivična djela, da je lice bez zaposlenja i stalnog izvora prihoda, iskazanu upornost i odlučnost u preduzimanju inkriminiranih radnji za koje se osnovano sumnjiči u konkretnom slučaju), zaključili da se blažom mjerom od pritvora ne bi mogla otkloniti osnovana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela. U tom smislu, zaključak redovnih sudova da nema mjesta izricanju mjera zabrane se ne može dovesti u pitanje apelantovim navodima da je istraga okončana, da su prikupljeni svi dokazi, pa da ne može utjecati na tok krivičnog postupka.

40. Najzad, ni iz apelantovih navoda, kao ni predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti na čemu apelant temelji tvrdnje da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, te pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu.

41. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela, zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta određivanju blažih mjera od pritvora.

42. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je drugačije tretiran u odnosu na „drugu stranu“, tj. Kantonalno tužilaštvo, ali ni iz njegovih navoda, kao ni dokumenata predočenih Ustavnom sud nije moguće zaključiti u čemu se ogleda različiti tretman i na koji način je, kao strana u postupku, doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na Tužilaštvo. Stoga se Ustavni sud nije mogao ni upuštati u posebno ispitivanje ovog dijela apelantovih navoda.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te kada su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta određivanju blažih mjera od pritvora.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman