Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-95/15 (V. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-95/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 95/15, rješavajući apelaciju Vedrana Marčete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vedrana Marčete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 246151 14 Rev od 30. septembra 2014.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 246151 13 Gž od 19. jula 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 246151 06 P od 25. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vedran Marčeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati iz Advokatske kancelarije Amila Eterović iz Sarajeva, podnio je 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 246151 14 Rev od 30. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 246151 13 Gž od 19. jula 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 246151 06 P od 25. februara 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i posebnog staratelja tužene Sarine Schwartz (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 12. do 22. maja 2017. godine. Posebni staratelj tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 8. septembra 2006. godine tužbom protiv tužene (kojoj je tokom postupka zbog nepoznatog boravišta postavljen posebni staratelj za zastupanje) zatražio od Općinskog suda da donese presudu kojom bi se utvrdilo da je stekao pravo vlasništva na osnovu dosjelosti na trosobnom stanu u Sarajevu, u Ulici Tahtali sokak broj 4 (ranije Ulica Jelene Vitas) (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te shodno tome obavezivanje tužene da navedeno prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše u javne evidencije kao vlasnik s dijelom 1/1. Apelant u tužbi tvrdi da je u savjesnom posjedu predmetnog stana više od 60 godina, uzme li se u obzir i vrijeme posjeda njegovih prednika. U tom pravcu apelant u tužbi pojašnjava da je predmetni stan na korištenje dobio njegov djed Borislav na osnovu rješenja Gradskog narodnog odbora Sarajevo na osnovu kojeg je u aprilu 1955. godine ušao u posjed predmetnog stana, nakon čega je zaključio ugovor o korištenju s predstavnicima Kućnog savjeta zgrade, da je djed u predmetnom stanu živio s porodicom sve do smrti, nakon čega je stan nastavio koristiti njegov otac Dragan sa svojom porodicom, i to sve do dodjele drugog stana u koji se njegov otac preselio sa suprugom i mlađim bratom, a apelant je, kao stariji sin, nastavio da koristi predmetni stan.
6. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 246151 06 P od 25. februara 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 246151 13 Gž od 19. jula 2013. godine, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Na osnovu provedenih dokaza taksativno pobrojanih na strani 2 obrazloženja presude, a koji su detaljno prezentirani na str. od 2 do 5 obrazloženja, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je tužena u zemljišnim knjigama evidentirana kao vlasnica predmetnog stana s dijelom 1/1, da je vlasništvo na stanu stekla na osnovu nasljeđivanja. Općinski sud je u obrazloženju zatim naveo da je uvidom u ugovor o korištenju stana od 7. aprila 1955. godine utvrdio da je Kućni savjet zgrade u Ulici Jelene Vitas broj 4, kao najmodavac, apelantovom djedu, kao najmoprimcu dodijelio predmetni stan na korištenje, a sve na osnovu rješenja Gradskog odbora Sarajevo od 1. aprila 1945. godine. Prema ocjeni Općinskog suda, upravo navedeni dokazi, kao i zapisnik/izvod iz obrasca o podacima o predmetnom stanu Općine Centar o izvršenom bodovanju predmetnog stana iz kojeg je vidljivo da je na predmetnom stanu kao korisnik evidentiran apelantov djed, ukazuju da je apelantov pravni prednik bio najmoprimac predmetnog stana, što ne predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. U vezi s tim je još istaknuto da najmoprimac ne može po osnovu ugovora o najmu postati vlasnik nekretnine, kao u konkretnom slučaju, pa je shodno tome, budući da apelant, a ni njegovi pravni prednici u startu nisu imali valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, odlučeno kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, Presudom broj 65 0 P 246151 14 Rev od 30. septembra 2014. godine reviziju odbio. Nakon što je detaljno interpretirao apelantove revizione navode, te prezentirao činjenično utvrđenje nižestepenih sudova Vrhovni sud je, suprotno revizionim tvrdnjama, zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Zatim je Vrhovni sud naveo da je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvaća i taj sud budući da oni nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporište i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se sud pozvao u obrazloženju pobijane presude. Dosljedno navedenom proizlazi da se apelantovi revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP ukazuju neosnovanim.
8. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano ostvarivanje revizionog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava apelant nalazi u tvrdnjama da je apelantov prednik ušao u posjed predmetnog stana 1955. godine kada je zaključio ugovor o korištenju stana iz čega je, prema njegovoj ocjeni, izveden pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je apelantov pravni prednik nesavjestan posjednik, a da su nezavisno od vremena posjeda apelantovog djeda, shodno revizionim tvrdnjama, apelant i njegov otac samostalno držali u posjedu predmetni stan više od 20 godina. U vezi s ovim prigovorima Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer je za stjecanje prava vlasništva po ovom osnovu, shodno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima odlučno da je stjecatelj pošten posjednik nekretnina. Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova.
9. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da navedena pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije ostvarena jer je apelantov prednik, zaključenjem ugovora o najmu, znao da predmetni stan nije njegov, što je znao i apelantov otac, ali i apelant koji je rođen 1980. godine. Navedeno stoga, kako je istakao Vrhovni sud, jer shodno odredbi člana 77. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dakle kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika, a u predmetnoj pravnoj stvari, kako to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, apelantovi prednici su, kao i sam apelant, znali da su predmetni stan koristili osnovom koji prema pravilima materijalnog prava ne predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva (korištenje stana po osnovu najma odnosno stanarskog prava). Shodno navedenom, i prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije ispunjena osnovna pravna pretpostavka za stjecanje vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću, a to je kvalitet posjeda jer apelantov posjed nije pošten odnosno savjestan u smislu odredbe člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te je shodno tome, primjenom odredbe člana 248. ZPP, odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prije svega, apelant ukazuje da obrazloženja osporenih presuda nisu jasna, što je suprotno načelima koja nalaže član 6. stav Evropske konvencije koji podrazumijeva da sud svoju odluku mora obrazložiti jasno i razumljivo i dati razloge na kojima zasniva odluku, što je sve u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ukazujući još i na proizvoljan stav redovnih sudova da je apelantov posjed nesavjestan jer su, prema apelantovoj ocjeni, takav stav redovni sudovi pogrešno izveli iz činjeničnog stanja. U tom pravcu apelant ukazuje da je nesavjestan posjednik mogao, eventualno, biti samo njegov djed koji je na osnovu ugovora o najmu koristio predmetni stan. Međutim, kako se u apelaciji navodi, apelantov otac i apelant nisu mogli biti nesavjesni posjednici jer nisu znali ko je vlasnik predmetnog stana sve do 2006. godine, kada su pokušali otkupiti stan i kada su i saznali ko je stvarni vlasnik. Nadalje se apelacijom ukazuje i na kršenje odredbe člana 191. stav (3) ZPP jer izreka presude ne sadrži sve elemente koji su zakonom određeni. Apelant smatra da Vrhovni sud na njihove prigovore uopće nije ni pokušao dati odgovore, te ukazuje da je primijenjen zakon koji nije trebao biti primijenjen što sve navedeno postupak čini proizvoljnim i paušalnim. Apelacijom se zbog kršenja apelantovih ustavnih prava traži isplata naknade nematerijalne štete u smislu člana 76. stav (2) Pravila Ustavnog suda (odnosno člana 74. stav (2) novih Pravila Ustavnog suda).
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom i jer u postupku pred tim sudom nije bilo povreda prava na koje je apelant neosnovano ukazao.
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na koje je apelant neosnovano ukazao u apelaciji.
13. Općinski sud je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer prema stavu tog suda prvostepenom presudom, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelacija neosnovano pozvao.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 32.
(1) Posjednik stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
(2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 77.
(1) Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
(2) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
(3) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 191. stav (3) (3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, kao i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 246151 14 Rev od 30. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 10. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U konkretnom slučaju apelant je u predmetnom postupku tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, dakle u pitanju je zahtjev imovinsko-pravnog karaktera, pa je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, tako da će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na brojne propuste redovnih sudova, prije svega na proizvoljnu primjenu prava, izostanak valjanog obrazloženja za stavove koje su redovni sudovi zauzeli u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pogrešan zaključak redovnih sudova da je apelant nesavjestan posjednik, zatim na procesne nedostatke vezane za izreku presude koja, prema apelantovoj ocjeni, ne sadrži sve elemente, shodno odredbi člana 191. stav (3) ZPP, te propust redovnih sudova da odgovore na prigovore koje je apelant iscrpno iznosio u pravnim lijekovima koje je koristio.
25. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava na koju apelant ukazuje.
27. Zatim, Ustavni sud ukazuje i na to da, s obzirom na apelacione prigovore, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. Imajući u vidu iznesene prigovore u svjetlu obrazloženja redovnih sudova koji su saglasno na sve tri sudske instance utvrdili neosnovanost tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da je apelant na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja iz provedenih dokaza i svih okolnosti konkretnog slučaja utvrdili da je apelantov djed, kao najmoprimac predmetnog stana, imao valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana, uključujući i njegove nasljednike (apelantov otac i apelant), ali da najam i korištenje predmetnog stana nisu i ne mogu biti osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću odlučeno da je sticatelj savjestan posjednik nekretnina, što se iz svih okolnosti konkretnog slučaja nije moglo zaključiti ni za apelanta, niti njegove pravne prednike, pri čemu su redovni sudovi obrazložili koje su to pretpostavke za savjesnost posjeda (član 77. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Upravo su redovni sudovi zbog nedostatka kvaliteta posjeda (savjesnost posjeda) kao osnovne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zaključili da je u takvim okolnostima tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud u takvom obrazloženju redovnih sudova, suprotno apelacionim prigovorima, ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri čemu, prema ocjeni Ustavnog suda, dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje procesnog prava u kontekstu izreke presude, pozivajući se na odredbu člana 191. stav (3) ZPP, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor nije konkretizirao da bi bio podoban za ispitivanje, pa se u takvim okolnostima ovaj prigovor čini neosnovanim. Konačno, u vezi s apelantovim prigovorom da se redovni sudovi nisu osvrtali na sve njegove konkretne žalbene, odnosno revizione navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne obavezuje sudove da odgovore na svaki prigovor, već samo na onaj koji ocijene relevantnim. Uz to, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata i apelantovih navoda ne zapaža koji su to ključni prigovori koje redovni sudovi nisu ispitali, a bili bi značajni za konačno odlučenje, pa u takvim okolnostima Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neosnovanim.
29. Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
30. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenim presudama povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim.
31. U vezi s apelantovim zahtjevom da mu se zbog kršenja ustavnih prava isplati naknada na ime nematerijalne štete, u smislu člana 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da shodno stavu (1) citiranog člana Ustavni sud može odrediti naknadu samo u odluci kojom usvaja apelaciju, pa u okolnostima kada je predmetna apelacija odbijena kao neosnovana ovaj zahtjev se čini neosnovanim.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na osnovu dosjelosti na predmetnom stanu zbog nedostatka valjanog pravnog osnova za stjecanje vlasništva, odnosno nedostatka kvaliteta posjeda na predmetnom stanu, za što su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
33. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, odnosno na nedostatku valjanog obrazloženja, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman