Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/17 (B. A.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-765/17, rješavajući apelaciju Bogdana Antića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Antić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 009574 15 Rev od 20. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 009574 15 Rev od 20. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 009574 14 Gž 2 od 11. decembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 009574 13 P 2 od 30. maja 2014. godine. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Triglav Krajina Kopaonik“ a.d. za osiguranje Banja Luka) na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade u određenom vremenskom periodu isplati novčani iznos od 19.074,00 KM i da mu na ime rente za period od 24. marta 2014. do 1. januara 2021. godine isplaćuje godišnji iznos od 1.788,20 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u saobraćajnoj nezgodi (za koju je odgovornim oglašen M. V., vozač automobila koje je polisom osiguranja bilo osigurano kod tuženog), koja se dogodila 17. aprila 2009. godine, pretrpio teške tjelesne povrede (pobliže opisane u obrazloženju osporene odluke) i da je zbog toga bio nesposoban za privređivanje u periodu od 17. aprila 2009. do 16. decembra 2011. godine, te da je zbog posljedica pretrpljenih povreda došlo do umanjenja apelantove opšte radne sposobnosti od 80%. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom traži naknadu štete na ime izgubljene zarade, koju je prema njegovim navodima, ostvarivao obrađivanjem poljoprivrednog zemljišta i prodajom viška poljoprivrednih proizvoda na pijaci i u fabrici glinice u kojoj je bio zaposlen. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je postojalo prije nastanka štete, dok je odredbama člana 186. ZOO propisano da obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 189. stav 3. ZOO propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Vrhovni sud je istakao da je izmakla korist sprečavanje povećanja imovine oštećenog i da je predstavlja iznos koji bi on mogao ostvariti po redovnom toku stvari, pa da u smislu odredaba člana 189. stav 3. ZOO, zakon ne traži apsolutnu izvjesnost o mogućnosti postojanja štete u vidu izmakle koristi, ali za njeno ostvarivanje nije dovoljno postojanje mogućnosti dobitka, već i to da je oštećenik imao namjeru i mogao ostvarivati imovinsku korist i vjerovatnost ostvarivanja koristi po redovnom toku stvari. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 195. stav 2. ZOO propisano da ako povrijeđeno lice zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorno lice je dužno plaćati novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant tokom postupka dokazao da je posjednik poljoprivrednog zemljišta i da je obrađivao oko 10 duluma zemljišta. Vrhovni sud je naveo da nesposobnost za rad, sama za sebe, ne predstavlja osnovu za dosuđenje materijalne štete u vidu novčane rente, već samo ako se kao refleks te nesposobnosti javlja gubitak prihoda u poljoprivredi ili u vidu plaćanja tuđe radne snage radi održavanja poljoprivrede. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke svoj nalaz zasnovao na apelantovim navodima o postojanju organizovane poljoprivredne proizvodnje i na taj način izračunao prihode ovisno o površini zemljišta, kulturi i troškovima proizvodnje, uz navod da je apelant „dio plasirao na tržište, a dio koristio za svoje potrebe“, s pretpostavkom da je za svoje potrebe mogao koristiti 30% do 50% proizvodnje, a ostatak je mogao pretvoriti u prihod prodajom na tržištu. Vrhovni sud je naveo da je vještak iskazao da kada bi apelant morao da plati troškove obrade zemljišta i sjetvu kultura na površini navedenoj u nalazu, troškovi bi koštali više od same dobiti. Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da apelant nije pružio dokaze kojima bi potvrdio navode da je proizvodio višak poljoprivrednih proizvoda od ličnih potreba i da je ostvarivao prihode prodajom tako ostvarenog viška.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su sudovi propustili da pravilno primijene materijalno pravo, te da su zauzeli pogrešan stav da mu ne pripada naknada na ime izgubljene zarade.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/17 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio