Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-508/15 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-508/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 508/15, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 008678 13 Uvp od 27. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008678 12 U od 26. marta 2013. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona broj 12/01- 1-23-915/11 od 21. decembra 2011. godine i Rješenja Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla broj 06-3-ČM-23-411/99 od 20. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 008678 13 Uvp od 27. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 008678 12 U od 26. marta 2013. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-915/11 od 21. decembra 2011. godine i Rješenja Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-3-ČM-23-411/99 od 20. oktobra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe, te učesnika u postupku Dubravke Žontar (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) zatraženo je 10. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 30. maja 2017. godin, dok podnositeljica zahtjeva nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Podnositeljica zahtjeva je 31. maja 1999. godine Službi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Ulici Aleja Bosanskih vladara broj 31 u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan) shodno odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

6. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je donijela Rješenje broj 06-3-ČM-23-411/99 od 20. oktobra 2011. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12/01-1-23- 915/11 od 21. decembra 2011. godine, a kojim je potvrđeno da je podnositeljica zahtjeva bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Marte Žontar na predmetnom stanu, te da joj pripada pravo vraćanja u posjed stana koji koristi Amir Jerković u svojstvu privremenog korisnika (tačka I rješenja). Odlučeno je da Amiru Jerkoviću prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana danom donošenja rješenja, te da je Amir Jerković dužan da predmetni stan preda podnositeljici zahtjeva u roku i na način kako je sve precizirano u tač. II i III rješenja. Također je odlučeno da Amiru Jerkoviću ne pripada pravo na osiguranje alternativnog smještaja, uz upozorenje da podliježe krivičnoj odgovornosti u slučaju oštećenja ili otuđenja imovine u stanu ili ukoliko se ne iseli iz stana u određenom roku (tač. IV, V i VI rješenja). U obrazloženju rješenja Služba je navela da je na osnovu provedenih dokaza koje je taksativno pobrojala na str. od 2 do 5 obrazloženja, te njihovom ocjenom pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Franjo Žontar, otac podnositeljice zahtjeva, koji je umro 1971. godine, te da je nakon njegove smrti, majka podnositeljice zahtjeva Marta Žontar bila „prezumptivni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 19. decembra 1982. godine kada je umrla“. Također je utvrđeno da je podnositeljica zahtjeva bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je u momentu smrti majke (19. decembar 1982. godine) studirala na Tehnološkom fakultetu u Tuzli, što dokazuje posjedovanjem diplome Tehnološkog fakulteta u Tuzli od 13. novembra 1983. godine. Da je podnositeljica zahtjeva ostala u posjedu predmetnog stana nakon smrti majke dokazano je činjenicom da je podnositeljici zahtjeva 9. maja 1990. godine izdat pasoš sa adresom predmetnog stana; izjavama svjedoka Milovana Radojičića i Reufa Hadžimehmedovića, te da je bila evidentirana kao potrošač vode sa još dva člana (podstanari) kao korisnika predmetnog stana do 30. aprila 1992. godine kada je i napustila predmetni stan zbog ratnih dešavanja, a što je dokazano potvrdom JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla od 26. septembra 2007. godine. Služba je također utvrdila da je podnositeljica zahtjeva bila u posjedu predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine, što je potvrđeno dopisom Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Tuzle od 26. septembra 2006. godine prema kojem je podnositeljica zahtjeva upisana u Opći birački spisak Općine Tuzla na predmetnoj adresi. Pored toga, navedeno je da iz provedenih dokaza (uvjerenje Službe za katastar nekretnina od 11. septembra 2007. godine i uvjerenje Podružne jedinice Bratunac od 6. septembra 2007. godine) proizlazi da podnositeljica zahtjeva nije imala nekretnine u svom vlasništvu, te je s tim u vezi zaključeno da je podnositeljici zahtjeva prije izbijanja ratnih dejstava predmetni stan bio „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Imajući u vidu činjenično utvrđenje koje nesporno proizlazi iz provedenih dokaza, Služba je zaključila da je podnositeljica zahtjeva u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva umrle majke Marte Žontar kao nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je nakon njezine smrti nesmetano nastavila da živi u predmetnom stanu, s kojim je raspolagala sve do 30. aprila 1992. godine kada ga je zbog ratnih dejstava i napustila. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je predmetni stan predstavljao „dom“ podnositeljici zahtjeva prije izbijanja ratnih dejstava, te da joj stoga pripada pravo na njegovo vraćanje u posjed shodno odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene. Budući da je utvrđeno da predmetni stan koristi Amir Jerković u svojstvu privremenog korisnika, to je u skladu sa odredbama člana 2. stav 3, člana 11. tačka 7. i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene odlučeno na način kako je sve precizirano u tač. II, III, IV, V i VI prvostepenog rješenja.

8. Apelant je protiv rješenja Ministarstva od 21. decembra 2011. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 008678 12 U od 26. marta 2013. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Nakon što je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih razloga, te nakon uvida u spis, Kantonalni sud je zaključio da su nižestepena rješenja donesena na pravilan i zakonit način jer su upravni organi, prema ocjeni Kantonalnog suda, u postupku donošenja rješenja postupali u skladu s relevantnim odredbama ZUP-a, te pravilnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene, kao i člana 8. Evropske konvencije. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su rješenja organa uprave zasnovana na činjeničnom utvrđenju (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 3 do 5 obrazloženja) iz kojeg nesporno proizlazi da je podnositeljica zahtjeva „ostvarila legitiman status člana porodičnog domaćinstva svoje umrle majke kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu s odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je predmetni stan držala u svom posjedu neprekidno od smrti majke (19. decembar 1982. godine do njegovog napuštanja zbog ratnih dejstava (30. april 1992. godine), nakon čega se u predmetni stan uselio Amir Jerković koji je nesporno u stanu zatekao lične stvari podnositeljice zahtjeva i njezine dokumente. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 33. stav 1, a u vezi sa članom 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odbio apelantovu tužbu.

9. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 008678 13 Uvp od 27. oktobra 2014. godine zahtjev odbio kao neosnovan. Nakon što je preispitao osporenu presudu, u smislu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka povodom podnesenog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana nesporno proizlazi da je podnositeljica zahtjeva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bila član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, da je „nastavila s korištenjem stana koji je bio u njezinom posjedu neprekidno od smrti majke (19. decembra 1982. godine) pa sve do napuštanja Tuzle usljed ratnih dešavanja“, te da je nakon napuštanja stana stekla svojstvo izbjeglog i raseljenog lica u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su odluke upravnih organa i presuda Kantonalnog suda donesene pravilnom primjenom materijalnog prava kada je utvrđeno da podnositeljici zahtjeva pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana u skladu s odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene pravo na vraćanje u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima), a prema stavu 2. istog člana, stav 1. se primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da se lica koja su napustila svoje domove na dan 30. april 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

10. S obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je podnositeljica zahtjeva nakon smrti svoje majke ostala u posjedu predmetnog stana, te da ga je na dan 30. april 1991. godine koristila kao svoj dom i sve do odlaska iz Tuzle zbog ratnih dešavanja, što posebno potvrđuje činjenica da je nakon useljenja u predmetni stan Amir Jerković zatekao njezine lične dokumente i druge stvari, Vrhovni sud je zaključio da su organi uprave i Kantonalni sud donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odlučili da joj pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana u skladu s odredbom člana 3. Zakona o prestanku primjene, odredbama Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te članom 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant suštinski ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene materijalnog prava, prije svega Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi, apelant je istakao da nakon smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Franje Žontara, oca podnositeljice zahtjeva, apelantu se kao vlasniku predmetnog stana niko nije obratio sa zahtjevom za određivanje nosioca stanarskog prava na njemu, pa smatra da sve i da je apelantica koristila predmetni stan nema pravo na povrat tog stana. Apelant je također istakao da kao vlasnik i davalac predmetnog stana na korištenje nije imao nikakvo saznanje da je Franjo Žontar kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu umro 1971. godine, pa nije ni koristio, niti preduzimao nikakve zakonske mjere. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, „osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje jer je osporena presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke tog suda, pa samim tim osporenom odlukom nisu ni povrijeđena prava na koja se u apelaciji apelant neosnovano pozvao.

14. Ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje tog ministarstva pravilno i zakonito i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Služba je navela da u cijelosti ostaje pri zauzetom stavu osporenog rješenja, ističući da se po zahtjevu za povrat predmetnog stana odlučivalo prema materijalnim i drugim dokazima s kojim je raspolagala Služba primjenjujući pozitivno-pravne propise.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. 1. i 2.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

17. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 008678 13 Uvp od 27. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo apelantov osnivač, koji je označen kao zavisno društvo (ZD), sa učešćem u kapitalu u iznosu od 100%. Iz navedenog proizlazi da i apelant ima status javnog preduzeća i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2057/12 od 17. juna 2015. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1478/10 od 13. maja 2013. godine, tačka 11, objavljene na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi ovih ustavnih prava.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Suština apelacionih navoda u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje odnosi se na tvrdnju da su presude redovnih sudova i odluke upravnih organa donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupka vanrednog preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koje su organi uprave i sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da podnositeljici zahtjeva ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana budući da se apelantu kao vlasniku stana nije nikad obratila sa zahtjevom za određivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, čime je, prema apelantovom mišljenju, izgubila pravo na povrat stana u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi dali detaljna obrazloženja zašto su smatrali da istaknuti apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da su, u konačnici, organi uprave i redovni sudovi svoje zaključke zasnivali na dokazima provedenim tokom postupka, te na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, te da su organi uprave i redovni sudovi bili saglasni da iz provedenih dokaza proizlazi da je podnositeljica zahtjeva bila član domaćinstva svoje majke u momentu njezine smrti (član 6. Zakona o stambenim odnosima), da je nakon smrti majke bila savjesni posjednik predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine, da ga je koristila kao svoj dom sve do njegovog napuštanja zbog ratnih dejstava (član 8. Evropske konvencije), kao i da je nakon napuštanja stana stekla svojstvo izbjeglog i raseljenog lica u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te s tim u vezi zaključili da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene za donošenje rješenja o vraćanju predmetnog stana u posjed podnositeljici zahtjeva.

28. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnih sudova, niti u zaključku da je zahtjev podnositeljice osnovan. Stoga, imajući u vidu da su organi uprave i sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge kako u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u vezi s primjenom materijalnog prava, koji ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, također zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su organi uprave i redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalno-pravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Ustavni sud također zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant ove navode veže za pogrešno i proizvoljno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-508/15 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d… | Sudska praksa | Aktio