Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-435/17 (Ž. L.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-435/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-435/17, rješavajući apelaciju Željka Lukaša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Lukaš protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 033825 16 Kž 2 od 6. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Lukaš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 033825 16 Kž 2 od 6. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje saobraćaja iz člana 410. stav 2. Krivičnog zakona RS, za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant kao ključnu povredu odredaba krivičnog postupka ističe činjenica da je tužilaštvo izvršilo saobraćajno vještačenje po vještaku D. R., koji nije potpisao nalaz i mišljenje u svoje ime, već je to vještačenje Centra za vještačenje „Zenit“ d.o.o. Banja Luka, a da to pravno lice nije bilo upisano ni registrovano za obavljanje poslova vještačenja. Okružni sud je dalje naveo da apelant uz to ističe da vještak D. R. nije ni mogao vještačiti u konkretnom predmetu iz razloga što je bio radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, zbog čega je nespojivo da on vještači kao vještak tužilaštva, kada se ima u vidu da MUP i tužilaštvo imaju isti, zajednički cilj, da se optuženo lice oglasi krivim i kazni. Okružni sud je konstatovao da prvostepeni sud pravilno ističe da nijednim zakonskim propisom nije ograničeno da radnik organa unutrašnjih poslova ne može biti sudski vještak, te da vještaci Kriminalističko-tehničkog centra MUP-a, vještače u raznim oblastima u krivičnim postupcima, gdje nema inkompatibilnosti, niti sukoba interesa. Okružni sud je naglasio da je taj razlog pobijana presuda cijenila sa svih važnih aspekata, navodeći da saobraćajni vještak u konkretnom predmetu nije preduzimao bilo koju drugu radnju (oko vršenja uviđaja i sl.), da bi bio zainteresovan za ishod postupka. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pribavio rješenje Ministarstva pravde RS kojim je D. R. imenovan za vještaka saobraćajne struke na period od šest godina (Prvostepeni sud je izvršio uvid u Rješenje o registraciji preduzeća „Zenit“ d.o.o. Banja Luka kao Centra za vještačenje kod Okružnog privrednog suda sa popratnom dokumentacijom, iz kojeg rješenja je vidljivo da je to preduzeće registrovano i za obavljanje pravnih djelatnosti), ta da zbog toga činjenica što je navedeni vještak bio u isto vrijeme radnik MUP RS, nije od bilo kojeg uticaja zbog čega bi isti morao biti izuzet kao vještak u konkretnom predmetu, u smislu člana 163. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Okružni sud je istakao da je o toj činjenici pobijana presuda dala uvjerljive i sveobuhvatne razloge, koje prihvata i Okružni sud, jer su navedeni razlozi pravilni i zakoniti i nisu dovedeni u bilo kakvu sumnju žalbenim prigovorima, kada je u pitanju zakonitost tog dokaza, a ni kada je u pitanju zaključak navedenog nalaza i mišljenja o svim bitnim činjenicama od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i postojanje apelantove krivice. Okružni sud je ukazao da je u tom smislu, prvostepeni sud cijenio i nalaz i mišljenje vještaka odbrane D. M., čiji nalaz u najvećem dijelu neprotivriječi nalazu vještaka tužilaštva, osim kada je u pitanju mjesto kontakta apelantovog vozila i putničkog vozila oštećenog. Naime, Okružni sud je istakao da taj vještak smatra da nema dokaza, zbog nedostatka tragova kočenja ili drugih tragova, na kojem dijelu puta je došlo do kontakta između vozila, te da nema dokaza da je do zanošenja apelantove prikolice, došlo zbog uticaja centrifugalnih sila. Okružni sud je naglasio da to navedeni vještak objašnjava činjenicom da je apelant vozio najvišom brzinom koja je zabilježena na tahografskom listiću (a zabilježene su brzine od 37 do 78 km/čas), da ni u tom slučaju ne bi trebalo doći do zanošenja prikolice i djelovanja centrifugalnih sila, smatrajući da bi se o tome moglo raditi samo kada su u pitanju brzine veće od 81,6 km/čas. Okružni sud je naveo da cijeneći vjerodostojnost ta dva nalaza saobraćajnih vještaka, u smislu člana 304. stav 7. ZKP RS, nalazi da je prvostepeni sud određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, te iz kojih razloga nije uvažio prijedlog odbrane da prvostepeni sud izvrši „nadvještačenje“, kao i kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno onih koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Okružni sud je konstatovao da prvostepeni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane u dijelu kada nalazi da „po pravilima struke“ do dejstva centrifugalnih sila dolazi pri brzinama većim od 81,6 km/čas. Okružni sud je naglasio da je sasvim logično da pozivanje žalbe na ovaj zaključak vještaka odbrane nije osnovan, jer vještak u ovoj konstataciji nije kategoričan, već „misli“, a na destabilizaciju i djelovanje centrifugalnih sila svakako djeluju uslovi puta, stanje saobraćaja, mokar kolovoz, opterećenost prikolice i drugi faktori, što je prvostepeni sud savjesno i realno cijenio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je nalaz sa mišljenjem Centra za vještačenje „ZENIT“ d.o.o. pribavljen na nezakonit način i da je taj dokaz, na kojem se zasnivaju osporene odluke, nezakonit.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji osporava predmetno vještačenje koje je osporavao u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a što su razmotrili i prvostepeni sud i Okružni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o apelantovoj žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto smatraju neosnovanim apelantove prigovore. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman