Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/17 (S. H.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-445/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-445/17, rješavajući apelaciju Sameda Halilovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samed Halilović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098592 15 Rev od 15. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 098592 15 Rev od 15. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli uslovi za apelanta za zaključenje Ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana u privatnoj svojini (bliže opisan u osporenoj odluci), te da se naloži prvotuženom (Kanton Sarajevo, Ministarstvo za boračka pitanja) i drugotuženom (Fond Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe) da zaključe glavni Ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant unuk H. G., majke poginulog borca E. G., koja je 21. avgusta 2007. godine sa tuženima zaključila Predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana u privatnoj svojini (u daljnjem tekstu: Predugovor). Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant sa H. G. zaključio pravno valjani Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je za predmet imao raspolaganje spornim stanom, te da je 28. oktobra 2008. godine H. G. umrla. Vrhovni sud je istakao da je zbog smrti H. G., drugotuženi posebnom Odlukom od 3. decembra 2008. godine jednostrano raskinuo Predugovor. Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu da se radi o specifičnom odnosu stranaka zasnovanom na odredbi člana

66. Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH, da prvostepeni sud utvrđuje da je apelantova prednica umrla prije okončanja izgradnje predmetnog stana i zaključenja Ugovora o udruživanju sredstava, pa da nije stekla pravo vlasništva predmetnog stana, zbog čega odbija apelantov zahtjev. Vrhovni sud je konstatovao da drugostepeni sud navodi da apelant nije ispunjavao uslove ni za zaključenje Predugovora, zbog čega ne postoje uslovi niti za zaključenje glavnog ugovora, da se radi o neprenosivim i nenasljedivim pravima i da H. G. Ugovorom o doživotnom izdržavanju na apelanta nije mogla prenijeti više prava nego što ih je sama imala. Vrhovni sud je ocijenio da je suprotno apelantovim navodima, osnovano drugostepeni sud u razlozima svoje odluke ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor. Vrhovni sud je naglasio da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Vrhovni sud je ukazao da apelant u smislu odredbe člana 1. Zakona o dopunskim pravima boraca BiH, nije ispunjavao osnovne uslove da bi mogao ostvarivati prava korištenja sredstava za finansiranje izgradnje stana, jer nije bio član porodičnog domaćinstva poginulog borca, odnosno lice definisano u čl. 2., 3. i 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je konstatovao da zbog toga apelant nema pravo na zaključenje Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je pojasnio da samo u slučaju da je između drugotuženog i krajnje korisnice H. G. došlo do zaključenja glavnog ugovora uz ispunjenje svih ostalih zakonom propisanih uslova, da je moglo doći i do prenosa prava vlasništva sa drugotuženog na krajnju korisnicu i realizacije zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju apelanta i H. G.. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da kako je udružilac sredstava H. G. umrla prije ispunjenja uslova iz člana 11. Predugovora, a apelant ne ispunjava uslove za zaključenje glavnog ugovora, da se pravilnom i zakonitom pokazuje odluka drugostepenog suda, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili član 8. ZPP, odnosno da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio