Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/15 (D. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 46/15, rješavajući apelaciju Danila Jaćimovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danila Jaćimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 031141 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 031141 12 Rsž od 5. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Rs 031141 Rs od 15. maja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Danilo Jaćimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Unke, Opština Brod, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 031141 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 031141 12 Rsž od 5. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 031141 Rs od 15. maja 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, te AD „Rafinerija nafte“ Brod (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je 1. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 5. juna 2017. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 Rs 031141 Rs od 15. maja 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonite odluke tuženog, i to: Odluka Disciplinske komisije tuženog o otkazu ugovora o radu broj 300-2089/09 od 9. novembra 2009. godine i Odluka direktora tuženog broj 300-2213/09 od 18. novembra 2009. godine, i obaveže tuženi da vrati apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da tuženi zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati apelantu novčane iznose na ime štete zbog neisplaćenih plata za periode utvrđene u dispozitivu ove presude. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske na ime obaveznog osiguranja apelanta, i to za period od 9. novembra 2009. do 30. novembra 2011. godine, u iznosu utvrđenom od strane Fonda PIO Republike Srpske, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od presuđenja, uvećane za zakonsku zateznu kamatu počev od presuđenja pa do isplate, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II izreke prvostepene presude, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.271,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. maja 2012. godine, kao dana donošenja odluke, pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

6. Kako je naveo Osnovni sud, nesporno je među parničnim strankama da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 340- 1175/05 od godine i Aneksa broj 1 tog ugovora o radu broj 300-350/09 od 4. marta 2009. godine, da je bio raspoređen na poslove i radne zadatke „stariji portir u smjeni“, da je apelant s tuženim zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 300-983/09 godine kojim je raspoređen na radno mjesto „bravar u smjeni“ u Sektoru - Službi održavanja - radionica radnika u smjeni, da je tuženi bio u obavezi da rad Službe obezbjeđenja uskladi sa Zakonom o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti, zatim da je apelant u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377 stav 2 KZRS jer je lažnu javnu ispravu upotrijebio kao pravu, da je protiv apelanta sproveden disciplinski postupak i da mu je izrečena mjera otkaza ugovora o radu 9. novembra 2009. godine, kao i to da je odbijena apelantova molba za izmjenu ili odgodu roka za izvršenje rješenja-odluke Disciplinske komisije kojom je tužiocu otkazan ugovor o radu. Međutim, među strankama je sporno da li su u disciplinskom postupku postupali ovlašćeni organi, da li je postupak pravilno i zakonito sproveden, a time i da li je u tom postupku donesena nezakonita odluka, pa slijedom toga i apelantovo pravo da zahtijeva poništenje odluka tuženog, vraćanja na rad i isplatu plata i drugih naknada.

7. Pozivajući se na odredbe Zakona o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07; u daljnjem tekstu: ZOR) i Pravilnika o radu tuženog, sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da disciplinski postupak nisu pokrenuli ovlašćeni organi budući da iz prijave za pokretanje disciplinskog postupka od 29. oktobra 2009. godine proizlazi da je pomoćnik direktora za opšte poslove tuženog Eduard Egorov podnio prijavu za pokretanje disciplinskog postupka protiv 25 radnika, od kojih se pod tačkom 19 nalazi apelant. Iz rješenja o pokretanju disciplinskog postupka od 28. oktobra 2009. godine proizlazi da je to rješenje po prijavi pomoćnika direktora za opšte poslove donio direktor tuženog i tim rješenjem pokrenuo disciplinski postupak za utvrđivanje apelantove odgovornosti, a zbog učinjene teže povrede radne dužnosti iz člana 98 tačka 9 ZOR-a i člana 97 tačka 9 Pravilnika o radu, kvalifikovane kao davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključenje ugovora o radu. Nadalje, iz odluke o imenovanju disciplinske komisije tuženog od 28. oktobra 2008. godine proizlazi da je direktor tuženog imenovao Disciplinsku komisiju tuženog kao organ nadležan za vođenje postupka i izricanje mjera za teže povrede radnih obaveza za koje poslodavac nije jednostrano raskinuo ugovor o radu, u sastavu Litvinenko Aleksandr Danilovič, predsjednik, Sergej Karpačov, zamjenik predsjednika i Milorad Ćerić, član. Uvidom u zapisnik sa rasprave pred disciplinskim organom od 9. novembra 2009. godine proizlazi da je istog dana održana rasprava pred Disciplinskom komisijom u gore navedenom sastavu kojoj su prisustvovali, pored radnika, i njegov rukovodilac Stanoja Kuzmanović i predstavnik Sindikalne organizacije Danilo Broćilo.

8. Na osnovu navedenog, Osnovni sud nalazi da je u konkretnom slučaju disciplinski postupak sproveden pred Disciplinskom komisijom imenovanom odlukom tuženog, raspravom pred disciplinskim organom je upravljao predsjednik Disciplinske komisije, te je on u ime Uprave i objavio i potpisao odluku o otkazu ugovora o radu, kako je to i propisano članom 116 Pravilnika o radu. U toku rasprave na koju je radnik uredno pozvan, omogućeno mu je da iznese svoju odbranu, koju je on i iznio, te su provedeni materijalni dokazi, dok apelant nije imao prijedloga za nove dokaze, niti je imao primjedbi na sastav Komisije i na provedene dokaze. Stoga su, prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovani apelantovi navodi o nezakonito sprovedenom disciplinskom postupku i postupku sprovedenom od strane neovlašćenih organa. Apelantovi navodi da direktor ne može biti član Disciplinske komisije, kao ni radnici na rukovodećim radnim mjestima, kao i to da je direktor ujedno i predsjednik Disciplinske komisije i da je potpisao odluku o otkazu ugovora o radu, a zatim sproveo drugostepeni postupak i odlučio o apelantovom prigovoru, a koji, prema apelantovom mišljenju, narušavaju objektivnost disciplinskog postupka, prema stanovištu Osnovnog suda su neosnovani jer ovakva ograničenja u smislu da direktor ne može biti član, a posebno ne predsjednik Disciplinske komisije nisu propisana važećim Pravilnikom o radu tuženog. Takođe su, prema stanovištu Osnovnog suda, neosnovani apelantovi navodi da nisu ispoštovane odredbe člana 84 stav 4 Kolektivnog ugovora Energetike RS, odredba člana 64 Kolektivnog ugovora tuženog i člana 116 Pravilnika o radu tuženog kojim je predviđeno da o povredi radne obaveze odlučuje uprava preduzeća koju čini Upravni odbor i direktor, te da u ovom slučaju nije postupalo niti jedno tijelo s obzirom na to da je direktor postupao kao predsjednik Komisije i u ime Uprave objavio odluku disciplinskog organa, kako je to propisano Pravilnikom o radu tuženog. Nakon sprovedenog disciplinskog postupka, Osnovni sud nalazi i utvrđuje da je tuženi kao poslodavac u toku postupka pred sudom dokazao postojanje povrede radne obaveze iz člana 98 tačka 9 ZOR-a i člana 97 stav 2 tačka 9 Pravilnika o radu tuženog, s obzirom na to da je nesporno da je u toku trajanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u personalni dosije koji se vodi kod tuženog dostavio falsifikovanu ispravu, odnosno diplomu o završenom ispitu u Tehničkoj školi Doboj, a što je od bitnog uticaja na dalju sudbinu ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

9. Presudom Okružnog suda broj 84 0 Rs 031141 12 Rsž od 5. oktobra 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantovom žalbom se neosnovano ukazuje da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 8, 123, 126 i 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), a što proizlazi iz obrazloženja pobijane presude jer je prvostepeni sud cijenio dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te pravilno izveo zaključak o odlučnoj činjenici da je prema izvedenim dokazima tuženi i dokazao da je apelant i počinio težu povredu radne obaveze predviđenu članom 98 tačka 9 ZOR-a; da je disciplinski postupak pravilno sproveden i apelantu pružena mogućnost da iznese svoju odbranu; da su neosnovani apelantovi prigovori u pogledu vođenja disciplinskog postupka, kao i u odnosu na drugačije disciplinske mjere prema radnicima koji su počinili iste povrede radne dužnosti, tj. u obrazloženju pobijane presude su data u svemu jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak iz kojih i proizlazi odluka kao u izreci pobijane presude, pa se suprotni navodi žalbe ukazuju paušalnim.

10. Takođe, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovan je apelantov žalbeni razlog kojim se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što u odluci o otkazu ugovora o radu nije naznačeno o kom se ugovoru radi. Naime, polazeći od činjenice da je sam apelant prvostepenom sudu prezentovao dokaze u pogledu ugovora o radu koje je apelant zaključio s tuženim, osporene odluke nisu nezakonite iz razloga što u njima nije navodno naznačeno o kom se ugovoru radi. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude dokazano je da je apelant u toku trajanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u personalni dosije, koji se vodi kod tuženog, dostavio falsifikovanu ispravu, odnosno diplomu o završenom ispitu u Tehničkoj školi Doboj, a što je od bitnog uticaja na dalju sudbinu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Zbog navedenog je apelantu Odlukom Disciplinske komisije tuženog broj 300-2089/09 od 9. novembra 2009. godine izrečena mjera otkaza ugovora o radu od 9. novembra 2009. godine, a Odlukom tuženog broj 300- 2213/09 od 18. novembra 2009. godine potvrđena odluka Disciplinske komisije kojom je apelantu i izrečena mjera otkaza ugovora o radu 9. novembra 2009. godine. Prema navedenom, suprotni navodi žalbe ukazuju se neosnovanim.

11. Okružni sud, nadalje, navodi da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije ispoštovao rok od 30 dana za davanje otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, odnosno za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka, pri tome ukazujući da je tuženi za povredu saznao 12. oktobra 2009. godine, a disciplinski postupak okončan 18. novembra 2009. godine, pozivajući se na odredbe Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu tuženog kojim je propisano da pokretanje i vođenje disciplinskog postupka zastarijeva za 30 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze i učinioca. Okružni sud smatra da se, takođe, neosnovano žalbom insistira na činjenici da je disciplinski postupak i sve odluke o tome bila nadležna donijeti Uprava tuženog koju čini Upravni odbor i direktor, a ne Disciplinska komisija i direktor, pa da je zbog toga osporavane odluke donio neovlašćeni organ i da su nezakonite, o čemu je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao u svemu jasna činjenična utvrđenja i pravne zaključke koje kao pravilne u cijelosti prihvata i Okružni sud. Stoga, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno raspravio sve odlučne činjenice koje su od bitnog uticaja na ishod postupka u ovom slučaju, a to je da su u disciplinskom postupku postupali ovlašćeni organi, da je disciplinski postupak pravilno i zakonito sproveden, da je u disciplinskom postupku apelantu pružena mogućnost odbrane koju je on iznio u prisustvu predstavnika Sindikata tuženog; da je tuženi prema izvedenim dokazima i dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 98 tačka 9 Zakona o radu, odnosno člana 97 stav 2 tačka 9 Pravilnika o radu tuženog, za koju se može i izreći disciplinska mjera otkaza ugovora o radu; da su osporene odluke o otkazu ugovora o radu tužiocu zakonite, zbog čega se ukazuju neosnovani svi apelantovi žalbeni prigovori u pravcu formalnih nedostataka osporenih odluka.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 Rs 031141 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena.

13. Kako navodi Vrhovni sud, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može jednostrano da raskine ugovor o radu s radnikom, između ostalih, smatra se i povreda iz člana 98 stav 2 tačka 9 ZOR-a „davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključivanje ugovora o radu“. Na identičan način je ova povreda definisana i u članu 97 stav 2 tačka 9 Pravilnika o radu. U izreci krivične Presude Osnovnog suda broj 84 0 K 025983 10 K od 16. februara 2010. godine, koja je postala pravosnažna 15. marta 2010. godine, navedeno je da je tužilac počinio krivično djelo „falsifikovanja isprave“ iz člana 337 stav 2 Krivičnog zakona RS tako što je za novčanu naknadu i bez polaganja propisanih ispita pribavio falsifikat diplome o položenom završnom ispitu u Stručnoj tehničkoj školi u Doboju, struka mašinstvo i obrada metala, zanimanje bravar, djelovodni broj 02-402/1/2008. godine, redni broj matične knjige XXXIV/153 od 30. juna 2008. godine. Tuženi je dokazao da je apelant tu diplomu predao ovlašćenoj službi tuženog kako bi na taj način ispunio uslov potrebne stručne spreme radnog mjesta na koje je raspoređen ugovorom o radu. Kupovinu diplome, bez prethodnog polaganja ispita, priznao je i apelant u sprovedenom disciplinskom postupku izjavom da je „za diplomu dao 600,00 KM“.

14. Cijeneći izvedene dokaze, pravilnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tuženi, u smislu odredbe člana 128 stav 3 ZOR-a, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, tj. da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret zbog koje mu poslodavac može jednostrano otkazati ugovor o radu. Odredbom člana 41 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/06) propisano je da je organ nadležan za vođenje postupka izricanje mjere za težu povredu radne obaveze za koju poslodavac nije jednostrano raskinuo ugovor o radu Disciplinska komisija koja broji najmanje tri člana, a tuženi je u vezi s tim, Odlukom broj 300-941/08 od 28. oktobra 2008. godine, imenovao Disciplinsku komisiju u kojoj je direktor tuženog bio predsjednik. Odredbom člana 99 stav 1 ZOR-a propisano je da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i da, ako tim aktima nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje direktor neposredno ili na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika (stav 2). U vrijeme pokretanja i trajanja disciplinskog postupka protiv apelanta u primjeni je bio Pravilnik o radu broj 300-847/09 koji je stupio na snagu 24. juna 2009. godine (član 168).

15. Pozivajući se na primjenu navedenih propisa, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi da je odluku o otkazu donio nenadležni organ tuženog i da je samo Uprava društva mogla donijeti odluku o otkazu. Tačno je da Pravilnik o radu kod određivanja organa nadležnog za donošenje odluke o otkazu (član 119) govori o Upravi društva, ali se ta odredba ne može tumačiti samostalno, bez istovremenog tumačenja svih odredbi Pravilnika o radu kojima je regulisano pitanje disciplinske odgovornosti i bez tumačenja odredbi Statuta u pogledu propisane nadležnosti organa tuženog u vezi sa članom 99 ZOR-a. Odluka o otkazu donesena je nakon sprovedenog disciplinskog postupka u kome je apelantu data mogućnost prava na odbranu, a apelantove tvrdnje da nije cijenjen stav sindikalne organizacije suprotne su sadržini zapisnika s disciplinske rasprave jer se vidi da je postupku prisustvovao predstavnik Sindikata. S obzirom na to da mišljenje Sindikata nije bilo prethodno dostavljeno, tuženi nije povrijedio odredbu člana 104 stav 3 Pravilnika o radu. Zato ovaj revizioni navod, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje zakonitost odluke o otkazu, dok sama povreda propisa o konsultovanju Sindikata jeste povreda disciplinskog postupka koja nema apsolutni karakter. Vrhovni sud, takođe, smatra da revizioni navodi o zastarjelosti disciplinskog postupka nisu osnovani kod utvrđenih činjenica da je apelant diplomu predao u martu 2009. godine, da je tuženi za težu povredu radne obaveze doznao 12. oktobra 2009. godine, da je disciplinski postupak pokrenut 28. oktobra 2009. godine i okončan odlukom od 9. novembra 2009. godine, što je u skladu s rokovima propisanim članom 120 Pravilnika o radu tuženog.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje prekršeno proizvoljnom, pogrešnom primjenom Zakona o parničnom postupku, ZOR-a, Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu AD „Rafinerija nafte“ i nedonošenjem odluke o razumnom roku. Navodi da je kod tuženog, u vrijeme pokretanja i vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta, bio na snazi Kolektivni ugovor Akcionarskog društva „Rafinerija nafte“ broj 349/08 od 9. decembra 2008. godine koji je kao disciplinski organ predvidio isključivo Upravu, a taj opšti akt je dostavljen u spis predmeta i izveden kao apelantov dokaz. Takođe je kod tuženog u vrijeme disciplinskog postupka bio na snazi Pravilnik o radu AD „Rafinerija nafte“ Bosanski Brod broj 300-847/09 od 16. juna 2009. godine koji je apelant koristio kao dokaz u postupku, a koji je u pogledu disciplinskog postupka bio usklađen s navedenim odredbama Kolektivnog ugovora Akcionarskog društva „Rafinerija nafte“ broj 349/08 od 9. decembra 2008. godine. Kako navodi apelant, oba navedena opšta akta su bila u skladu sa članom 84 Kolektivnog ugovora energetike Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koji je, takođe, predviđao da je Uprava nadležna za odlučivanje u disciplinskom postupku zbog teže povrede radnih obaveza, pa nije bilo mjesta za primjenu Opšteg kolektivnog ugovora, kako to navodi Vrhovni sud širim tumačenjem pravnih normi. Apelant smatra da je takvo obrazloženje nezakonito jer je norma o nadležnosti za donošenje odluke o otkazu jasna i ni na koji način se iz nje ne može zaključiti da je takvu odluku mogao donijeti neki drugi organ, osim Uprave tuženog. Apelant navodi da je u disciplinskom postupku protiv apelanta prvostepeni postupak vodila Disciplinska komisija, čiji je član bio direktor tuženog koji je imenovao sebe za predsjednika te komisije, a još dvojicu rukovodećih radnika za članove Disciplinske komisije, a u drugostepenom postupku je odlučivao direktor tuženog, iako kod tuženog postoji Upravni odbor, shodno odredbi iz čl. 15 i 27 Statuta tuženog od decembra 2008. godine, i koji organ je po hijerarhiji iznad Uprave društva. Iz navedenog je očigledno da ni u prvom ni u drugom stepenu nije odlučivao disciplinski organ koji je za to nadležan prema aktima tuženog, što predstavlja grubu povredu principa zakonitosti.

18. Povredu člana 128 ZOR-a apelant vidi u tome što je u konkretnom predmetu apelant saslušan pred nenadležnim organom, Disciplinskom komisijom, a ne pred Upravom tuženog koja predstavlja nadležni prvostepeni organ, zbog čega apelant navodno nije mogao da iznese svoju odbranu. Nadalje, od saznanja za težu povredu radnih obaveza i za radnika, koji je izvršio težu povredu radnih obaveza, do okončanja postupka odlukom direktora tuženog, kao neovlašćenog drugostepenog organa, proteklo je više od 30 dana, a tuženi nije u tom roku sproveo prvostepeni i drugostepeni postupak, koji čine pravno jedinstvo u pogledu odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka. Odredbom iz člana 128 stav 3 regulisano je da je u disciplinskim postupcima zbog teže povrede radnih obaveza poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da je postupak sproveden na zakonit način. A u toku prvostepenog sudskog postupka, pa ni sudskih ostalih postupaka nije, kako navodi apelant, utvrđeno da je tuženi primijenio svoje opšte akte kojima je regulisao disciplinski postupak.

19. Apelant smatra da je sud proizvoljno primijenio odredbu član 8 ZPP jer nije „nije ni razmatrao navode apelanta iz revizije jer se nije konkretno i jasno izjasnio zašto ne može da primijeni propise i pravne norme iz prednjeg dijela izlaganja“. Povredu člana 191 stav 4 ZPP vidi u tome da sud nije uopšte dao razložno, logično i razumljivo izjašnjenje o navodima iz revizije i razlozima za svoju odluku, što presudu Vrhovnog suda čini nerazumljivom. Apelant, takođe, smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe čl. 99 i 128 ZOR-a. Iz navedenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine presudu Vrhovnog suda i vrati mu predmet radi hitnog donošenja nove odluke. I konačno, apelant predlaže da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na nepostupanje suda u razumnom roku, te da naloži Republici Srpskoj plaćanje nematerijalne štete koju odredi, a najmanje u iznosu od 1.200,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud ocjenjuje neosnovanim navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje, te ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci. Shodno navedenom, sud smatra da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da su razlozi za donošenje presude navedeni u njenom obrazloženju, pa sud u potpunosti ostaje pri tim navodima i stoga smatra da je apelacija neosnovana. Imajući u vidu navedeno, ne stoje apelantovi navodi da su pobijanom odlukom povrijeđena njegova prava iz odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 98. st. 1 i 2. tačka 9.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

(...)

9. davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključivanje ugovora o radu, (...)

Član 99.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.

Ako kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika ili neposredno.

Član 128. st. 1, 2, 3.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 191. stav 4.

(...)

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

(…) VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 Rs 031141 12 Rev 2 od 23. oktobra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

31. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, uz propuste u sastavu i radu disciplinskih organa tuženog. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud zapaža da je, najprije, Osnovni sud u konkretnom slučaju utvrdio da su nadležni disciplinski organi tuženog sproveli disciplinski postupak pred Disciplinskom komisijom imenovanom odlukom tuženog, da je raspravom pred disciplinskim organom upravljao predsjednik Disciplinske komisije, te je on u ime Uprave i objavio i potpisao odluku o otkazu ugovora o radu. Kako slijedi iz obrazloženja presuda, u toku rasprave na koju je apelant uredno pozvan omogućeno mu je da iznese svoju odbranu, koju je on i iznio, te su provedeni materijalni dokazi, dok apelant nije imao prijedloga za nove dokaze, niti je imao primjedbi na sastav Komisije i na provedene dokaze. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud utvrdio kao neosnovane apelantove navode o nezakonito sprovedenom disciplinskom postupku i postupku sprovedenom od strane neovlašćenih organa. Apelantove navode da direktor ne može biti član Disciplinske komisije, kao ni radnici na rukovodećim radnim mjestima, kao i to da je direktor ujedno i predsjednik Disciplinske komisije i da je potpisao odluku o otkazu ugovora o radu, a zatim sproveo drugostepeni postupak i odlučio o apelantovom prigovoru, a koji, prema apelantovom mišljenju, narušavaju objektivnost disciplinskog postupka, su prema mišljenju suda neosnovani. To stoga jer ovakva ograničenja u smislu da direktor ne može biti član, a posebno ne predsjednik Disciplinske komisije nisu propisana važećim Pravilnikom o radu tuženog.

34. Ustavni sud zapaža da je redovni sud utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da nije ispoštovana odredba člana 84 stav 4 Kolektivnog ugovora Energetike RS, odredba člana 64 Kolektivnog ugovora tuženog i člana 116 Pravilnika o radu tuženog kojim je predviđeno da o povredi radne obaveze odlučuje Uprava preduzeća koju čini Upravni odbor i direktor, te da u ovom slučaju nije postupalo niti jedno tijelo s obzirom na to da je direktor postupao kao predsjednik Komisije i u ime Uprave objavio odluku disciplinskog organa, kako je to propisano Pravilnikom o radu tuženog. Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na izvršenje povrede redovni sud utvrdio da je tuženi kao poslodavac u toku postupka pred sudom dokazao postojanje povrede radne obaveze iz člana 98 tačka 9 ZOR-a i člana 97 stav 2 tačka 9 Pravilnika o radu tuženog, s obzirom na to da je nesporno da je u toku trajanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u personalni dosije koji se vodi kod tuženog dostavio falsifikovanu ispravu, odnosno diplomu o završenom ispitu u Tehničkoj školi Doboj.

35. Ustavni sud primjećuje da je Okružni suda utvrdio da je prvostepeni sud cijenio dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te izveo zaključak o odlučnoj činjenici da je prema izvedenim dokazima tuženi i dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze predviđenu članom 98 tačka 9 Zakona o radu; da je disciplinski postupak pravilno sproveden i apelantu pružena mogućnost da iznese svoju odbranu; tj. u obrazloženju pobijane presude su data u svemu jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak iz kojih i proizlazi odluka kao u izreci pobijane presude, pa se suprotni navodi žalbe ukazuju paušalnim. Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, cijeneći izvedene dokaze, utvrdio da su pravilni zaključci nižestepenih sudova da je tuženi, u smislu odredbe člana 128 stav 3 ZOR-a, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, tj. da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, zbog koje mu poslodavac može jednostrano otkazati ugovor o radu.

36. I konačno, imajući u vidu trajanje cjelokupnog postupka u kojem su redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka od četiri godine zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku, u smislu garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Osnovni, Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su oni svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOR-a, Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te propusta u sastavu i radu Disciplinske komisije tuženog, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te propuste u sastavu i radu Disciplinske komisije tuženog, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/15 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio