Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/17 (A. I.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-437/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-437/17, rješavajući apelaciju Adem Ibradžić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Ibradžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 005727 15 Rev od 15. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Ibradžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnograča, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 005727 15 Rev od 15. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je nezakonita odluka prvotuženog („Euro-Benz“ d.o.o. Velika Kladuša), kojom je apelant razriješen dužnosti direktora prvotuženog i imenovan drugotuženi (S. Č.) na mjesto direktora prvotuženog, te da se kao takva poništi i izvrši brisanje lica ovlaštenog za zastupanje prvotuženog izvršeno u registru suda, zatim da se utvrdi da je apelant u radnom odnosu kao direktor prvotuženog u periodu od 24. jula 2006.godine do 24. jula 2010. godine.
2. U predmetnom postupku drugostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da je odredbama člana 258. stav 1. tač. 1., 2. i 3. Zakona o privrednim društvima predviđeno da je postupak pobijanja i poništenja odluke skupštine društva ovlašten da pokrene dioničar, odnosno osnivač društva, a da nije sporno da apelant nije osnivač prvotuženog. Drugostepeni sud je istakao da je tačkom 4. navedene zakonske odredbe predviđeno da takav postupak može pokrenuti kod suda i uprava i svaki član uprave društva, ukoliko bi izvršenjem odluke počinio privredni prijestup ili krivično djelo ili društvu nanio štetu. Drugostepeni sud je konstatovao da u skladu sa odredbom člana 275. stav 2. Zakona o privrednim društvima apelant čini upravu društva, međutim, da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti iz tačke 4. člana 258. stav 1. Zakona o privrednim društvima pod kojima bi apelant kao član uprave mogao tražiti u postupku kod suda pobijanje i poništenje odluke Skupštine društva, te da te okolnosti u postupku nisu ni dokazivane. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da apelant nije osnivač prvotuženog, niti se u konkretnom slučaju radi o okolnostima iz tačke 4. člana 258. stav 1. Zakona o privrednim društvima, pa da apelant nije ni ovlašten u skladu sa odredbama iz člana 258. stav 1. tač. 1., 2., 3. i 4. Zakona o privrednim društvima da tužbom traži poništenje odluke Skupštine prvotuženog o njegovom razrješenju sa mjesta direktora društva, pa je zbog nedostatka aktivne legitimacije takav zahtjev apelanta neosnovan. Drugostepeni sud je naglasio da s obzirom da apelant, zbog nedostatka aktivne legitimacije, nije uspješno mogao osporavati zakonitost odluke Skupštine društva, da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je u radnom odnosu na dužnosti direktora društva od 24. jula 2006. do 24. jula 2010. godine. Drugostepeni sud je pojasnio da upravo iz odluke, kojom je razriješen dužnosti direktora, a koja odluka zbog toga što je ovlašteno lice nije pobijalo postala pravosnažna, a time se podrazumijeva i zakonita (ono što je pravosnažno to je i zakonito), proizlazi da je zahtjev neosnovan i da apelant nije dokazao da je bio direktor u spornom periodu, te da iz dokaza, koje je cijenio prvostepeni sud (odluka Skupštine društva) proizlazi da je na dužnosti direktora društva apelant bio do donošenja te odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom člana 258. Zakona o privrednim društvima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tom odredbom propisano pravo da se postupak pobijanja i poništavanja odluke skupštine vodi kod suda kod kojeg je dioničko društvo upisano u registar društva, te da ga može pokrenuti i uprava društva kada bi se izvršenjem odluke počinio privredni prestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanijela štetu. Vrhovni sud je naglasio da po tom osnovu, dakle, parnični sud nije bio ni stvarno nadležan da vodi postupak poništavanja Odluke Skupštine društva, a ni apelant kao direktor društva, u svojstvu uprave, nije bio aktivno legitimiran jer se nije radilo o odluci kojom bi se počinio privredni prestup ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanijela štetu. Vrhovni sud je ukazao da kada je u pitanju tužbeni zahtjev da se utvrdi da je apelant u radnom odnosu kod prvotuženog po osnovu ugovora o radu od 7. jula 2006. godine, u periodu od 24. jula 2006 do 24. jula 2010 godine, da treba naglasiti da se radi o tužbi za utvrđenje postojanja radnog odnosa, ali da bi se postupilo po takvoj tužbi da je apelant morao dokazati pravni interes za takvo utvrđenje (član 54. stav 2 ZPP-a). Vrhovni sud je naglasio da nasuprot apelantovim revizijskim navodima da ima pravni interes za tužbu za utvrđenje, da on u tužbi ne navodi, niti u postupku dokazuje pravni interes, zbog čega je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, što sudovi nisu uradili, a revizijski sud u toj fazi postupka, obzirom da je apelant revident, nije mogao preinačiti tužbu i istu odbaciti. Vrhovni sud je konstatovao da stoga svi navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zahtjev za utvrđenje radnog odnosa u spornom periodu nisu relevantni, kod činjenice da je tužba u tom dijelu nepotpuna i nedokazan zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u tome što su drugostepeni i Vrhovni sud odbili odlučivati o apelantovom tužbenom zahtjevu da se utvrdi da je u radnom odnosu na dužnosti direktora društva od 24. jula 2006. godine do 24. jula 2010. godine, odnosno da su u predmetnom postupku pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, posebno odredbe člana 258. Zakona o privrednim društvima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman