Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-108/15 (AD „LASTA“ Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 557
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-108/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 108/15, rješavajući apelaciju AD „Lasta“ Istočno Sarajevo na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AD „Lasta“ Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda iz Banje Luke broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda iz Istočnog Sarajeva broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 12. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. AD „Lasta“ Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Ratko Gengo, advokat iz Bratunca, podnio je 9. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine. Apelant je takođe, 11. februara 2015. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio sve aktivnosti svih sudskih, upravnih i drugih organa i tijela koje su preduzete po Presudi Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, Presudi Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine i Presudi Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine“ do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 4. maja 2015. godine, 28. jula 2015. godine, 4. marta 2016. godine i 9. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 108/15 od 17. marta 2015. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda, Vrhovnog privrednog suda i Pravobranilaštva RS - sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu zatraženo je 5. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni privredni sud je 28. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni privredni sud 16. juna 2017. godine, a Pravobranilaštva RS - sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu takođe 16. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine obavezan je apelant da Gradu Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime glavnog duga isplati iznos od 571.731,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2000. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
7. U obrazloženju je navedeno da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je naveo da je s apelantovim pravnim prednikom MDP „Unis Holding“ - „ZDP Unis Lasta“ Lukavica (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) ostvario poslovnu saradnju tako što je Aneksom broj 1 ugovora o namjenskom kreditu u iznosu od 1,000.000,00 KM, zaključenog 2. maja 1997. godine, ugovorena obaveza apelantovog pravnog prednika na vraćanje duga po isteku jedne godine od dana korišćenja kredita. Navedeno je i da je tužilac istakao da je ispunio svoju obavezu iz ugovora, tj. apelantovom predniku obezbijedio navedeni iznos kredita, a da apelantov prednik nije izvršio svoju obavezu u iznosu od 571.731,36 KM na ime glavnog duga. S tim u vezi Okružni privredni sud je naveo da je u postupku, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su navedeni aneks ugovora zaključili tužilac i apelantov prednik i da su tim aneksom bliže regulisani njihovi međusobni odnosi u pogledu uslova korišćenja kredita, način korišćenja kredita i međusobna prava i obaveze. Utvrđeno je da se članom 1 tog aneksa Skupština tužioca obavezuje da će obezbijediti sredstva u iznosu od 1.000.000,00 KM za realizaciju dijela Projekta 1 koji se odnosio na vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Srpskog Sarajeva u skladu sa osnovnim ugovorom. Nadalje je utvrđeno da se kredit odobrava na period od tri godine s kamatnom stopom od 2% na godišnjem nivou, a da početak otplate glavnice kredita i kamate počinje teći po isteku jedne godine od dana korišćenja kredita, a vraća se u osam jednakih tromjesečnih rata u valuti u kojoj su sredstva odobrena. Okružni privredni sud je naveo da je utvrđeno i da iz aneksa proizlazi da će se korišćenje sredstava vršiti u dinarskoj protivvrijednosti po prodajnom kursu na dan korišćenja, a da će se sredstva koristiti u 1997. godini sukcesivno u roku od 15 dana od dana podnošenja naloga na plaćanje od strane investitora s odgovarajućim ugovorom i drugom dokumentacijom, te da će se dinamika uskladiti s dinamikom obezbjeđenja sredstava, izvođenjem radova i isporuke opreme po Projektu 1, a neiskorišćeni dio sredstava prenijeti u narednu godinu.
8. Okružni privredni sud je istakao da je u vezi s navedenim predmetom vještak finansijske struke izvršio vještačenje kojim je utvrđeno koji nalozi i na koje iznose su podnijeti u realizaciji ugovora i aneksa, te da je njihov ukupni iznos 571.731,36 KM. Kako je naveo Okružni privredni sud, vještačenjem je utvrđeno da je apelantu bilo poznato da ima navedeni dug budući da iz dokumenata koje je vještak koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant predmetni iznos iskontirao u knjigovodstvenom stanju, ali ga nije knjižio na finansijskim karticama. Okružni privredni sud je obrazložio da se, s obzirom na utvrđene činjenice, u konkretnom slučaju zaključeni ugovor ne može smatrati ugovorom o kreditu budući da tužilac nije banka, već da se radi o ugovoru o zajmu koji je zaključen između tužioca i apelantovog prednika. S tim u vezi Okružni privredni sud je naveo da je odredbom člana 557 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04
- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta. Navedeno je i da je, s obzirom na utvrđeno, neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant jer se u ovoj situaciji primjenjuje opšti zastarni rok od deset godina koji, u konkretnom slučaju, nesporno nije protekao budući da je potraživanje tužioca nastalo 5. januara 2000. godine, a tužba je podnesena 26. oktobra 2006. godine. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Viši privredni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu jer prema imperativnim odredbama člana 1065 ZOO takav ugovor može zaključiti samo banka, a tužilac očigledno nema takav status, pa se na njega ne mogu ni primijeniti te zakonske odredbe. U prilog takvom zaključku su i odredbe tada važećeg Zakona o bankama i finansijskim organizacijama („Službeni glasnik RS” broj 15/96) kojim je, u članu 20 stav 1, izričito propisano da se banka može baviti depozitnim, kreditnim i drugim bankarskim poslovima koji, pored ostalog, obuhvataju davanje i uzimanje kredita (kreditni poslovi), a stavom 2 istog člana zabranjeno je obavljanje tih poslova pravnim licima koja ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke RS. Budući da u Aneksu broj 1, zaključenom između parničnih stranaka, a iz kojeg proizlaze obaveze tuženog, ugovorna strana nije banka, takav ugovor ne predstavlja ugovor o kreditu iz oblasti bankarskog poslovanja, odnosno ugovor o kreditu iz člana 1065 ZOO, već se radi o ugovoru o zajmu, pa obaveze tuženog treba cijeniti primjenom odredbi čl. 557-566 ZOO koje regulišu taj ugovor.
11. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, takođe je neosnovano i pozivanje tuženog na odredbe člana 374 ZOO koji reguliše zastarijevanje međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga jer se ne radi ni o takvom pravnom poslu. Na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno zaključio da Aneks broj 1 ne može predstavljati aneks ranije zaključenog ugovora između Skupštine grada Srpsko Sarajevo i „Invest banke“ a.d. Beograd jer se ne radi o istim ugovornim stranama. Navedeni aneks, iz već navedenih razloga, predstavlja ugovor o zajmu, s jasno regulisanim međusobnim pravima i obavezama, pa se u konkretnom slučaju primjenjuje opšti desetogodišnji rok zastarjelosti iz člana 371 ZOO. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno cijenio sadržaj i pravnu prirodu navedenog Aneksa broj 1, kao i ugovorena prava i obaveze ugovornih strana. Budući da je visina duga utvrđena dokazima tužioca, te nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke Š. D. iz Istočnog Sarajeva, na koji stranke nisu imale primjedbi, apelant je u obavezi da tužiocu vrati predmetni iznos. Apelant u žalbi, pored navoda da se radi o ugovoru o kreditu, tvrdi da su odobrena sredstva bila bespovratnog karaktera, a takvi oprečni navodi su neprihvatljivi jer se međusobno isključuju s obzirom na to da kod ugovora o kreditu i zajmu nema nepovratnih sredstava. Apelant se neosnovano poziva na činjenicu da ni drugi korisnici nisu vratili bespovratna sredstva po ugovoru između tužioca i „Invest banke“ jer se radi o različitim ugovornim stranama i različitim ugovorima koji se ne odnose na međusobna prava i obaveze tužioca i apelanta, tim više što apelant nije ni izvodio dokaze na te okolnosti. Dakle, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje Viši privredni sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje su istaknute u žalbi. Za donesenu presudu prvostepeni sud je iznio uvjerljive razloge koje prihvata i Viši privredni sud, a žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Na osnovu svega izloženog, primjenom čl. 226 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donesena je presuda kao u izreci.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju sporna bila pravna priroda Aneksa broj 1 ugovora o namjenskom kreditu i s tim u vezi rokovi zastarjelosti potraživanja koji se trebaju primijeniti na apelantovu obavezu u čemu se, kako je naveo Vrhovni sud, iscrpljuju i navodi revizije. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov revizioni navod da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu budući da je, kako je obrazložio Vrhovni sud, odredbom člana 1065 ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banke obavezuju da korisniku kredita stave na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, a da se korisnik obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Vrhovni sud je obrazložio da iz navedenog jasno proizlazi da davalac kredita može biti samo banka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj budući da tužilac nije banka, niti posjeduje dozvolu za rad kao banka. Osim toga, Grad Srpsko Sarajevo, kao ugovorna strana koja je apelantovom predniku odobrila sredstva na korišćenje, nije ni mogao biti davalac kredita jer bi se to protivilo prinudnim normama. Odredbom člana 21 stav 2 Zakona o bankama i finansijskim organizacijama („Službeni glasnik RS” broj 15/96), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenje ugovora, obavljanje kreditnih poslova zabranjeno je pravnim licima koja ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke Republike Srpske, koju Grad Srpsko Sarajevo nesporno nije imao. Sudovi pravilno nalaze da predmetni ugovor, koji stranke nazivaju Aneks ugovora, ne može biti Aneks ugovora zaključenog između Skupštine grada Sarajevo i „Invest banke” a.d. Beograd broj 01-172 od 8. avgusta 1996. godine, nego samostalan ugovor zaključen u vezi s naprijed navedenim ugovorom, a o čemu su dali obrazloženje koje prihvata i Vrhovni sud.
13. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak sudova da se radi o ugovoru o zajmu. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke stupile u ugovorni odnos na osnovu ugovora od 8. avgusta 1996. godine, zaključenog između Skupštine grada Srpsko Sarajevo i „Invest banke” a.d. Beograd, koji faktički predstavlja pravni osnov zaključenja spornog ugovora, što je izričito navedeno i u odredbi člana 1 spornog ugovora. To jasno ukazuje da je sporni ugovorni odnos zasnovan radi realizacije mjera Vlade Savezne Republike Jugoslavije i Narodne skupštine Republike Srpske, dogovorenim s ciljem realizacije projekta i definisanog protokolom od 26. jula 1996. godine, a koja realizacija se sprovodi u formi prenesenih ovlašćenja na Skupštinu grada Srpsko Sarajevo. Kako je u pitanju neimenovani ugovor obligacionog prava, to se u pogledu zastarjelosti spornog potraživanja ima primijeniti rok iz člana 371 ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Kako je potraživanje tužioca dospjelo 5. januara 2000. godine, a tužba u ovoj parnici podnesena 26. oktobra 2006. godine, sudovi su pravilno odbili prigovor zastarjelosti potraživanja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da ni iz jedne činjenice ne proizlazi da se u njegovom slučaju radi o ugovoru o zajmu, već o ugovoru o kreditu, te da se, u stvari, u suštini radi o nepovratnom ulogu koji je tužilac dao kao svoje učešće u sanaciji i revitalizaciji privrednih subjekata na svom području. Apelant smatra i da je nesporno da je nastupila zastara potraživanja, te da su sudovi u Republici Srpskoj u predmetima sličnog karaktera usvajali prigovore o zastari. U obrazloženju svoje osporavane presude, drugostepeni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi preuzeo novac po osnovu zajma, te da ga nije vratio. Ovakva odluka suda je neosnovana i nezakonita i drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari. Apelant ponovo navodi činjenice iznesene na glavnoj raspravi od 5. decembra 2011. godine, kao i u svojoj žalbi od 12. decembra 2011. godine, da se u potpisanom Aneksu ugovora broj 1 o namjenskom kreditu od 2. maja 1997. godine, zaključenog između tužioca i tuženog, radi o klasičnom ugovoru o kreditu i o kreditnom zaduženju.
16. Osim toga, apelant navodi da je ovu apelaciju podnio zato što Vrhovni sud nije ni pozvao apelanta da se pred tim sudom izjasni o svojim navodima iz podnesene revizije i na taj način zaštiti svoju imovinu. Da je apelantu bilo omogućeno da učestvuju u sudskom postupku pred Vrhovnim sudom, on bi neposredno na zapisnik pred tim sudom iznio sve činjenice za koje je navedeni sud smatrao da su sporne. Svojim jednostranim radnjama, Vrhovni sud je povrijedio odredbe ZPP, odredbe ZOO, kao i odredbe Zakona o stvarnim pravima RS. Apelant i dalje smatra da se na dobijeni kredit po Aneksu ugovora broj 1 ima primijeniti član 374 ZOO o rokovima zastare, a na koji se i poziva tuženi. Da se radi o klasičnom ugovoru o kreditu, koji su zaključili tužilac i apelant, potvrđuje i ugovor od 3. marta 1996. godine koji je tužilac zaključio sa ,,Invest bankom“ a.d. Beograd.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni privredni sud smatra da u postupku pred sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Vrhovni sud navodi da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz obrazloženja odluke protiv koje je podnesena apelacija, pa se predlaže da se apelacija odbije.
19. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštva se navodi da je apelacija tuženog (apelanta) u cijelosti neosnovana jer ne postoji kršenje prava koje apelant navodi u svojoj apelaciji. Naime, apelant u apelaciji ne navodi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Navodi da je u ovom sporu postupak pravilno sproveden, da su utvrđene sve relevantne činjenice, da su izvedeni dokazi pravilno cijenjeni i materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, tužilac smatra da je apelacija apelanta (tuženog) neosnovana i da se kao takva treba u cijelosti odbiti kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 557.
(1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
(2) Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.
Člana 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 240. stav 2.
(...)
Revizija se može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
(....)
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
29. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru koga je tužilac tražio isplatu duga od apelanta, iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava predmetne odluke kojima je odbijen njegov zahtjev, ukazujući da su donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te što Vrhovni sud nije pozvao apelanta da se pred tim sudom izjasni o svojim navodima iz podnesene revizije. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Kako zapaža Ustavni sud, tužilac je podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je naveo da je s apelantovim pravnim prednikom ostvario poslovnu saradnju tako što je ugovorena obaveza apelantovog pravnog prednika na vraćanje duga po isteku jedne godine od dana korišćenja kredita. Navedeno je i da je tužilac istakao da je ispunio svoju obavezu iz ugovora, tj. apelantovom predniku obezbijedio navedeni iznos kredita, a da apelantov prednik nije izvršio svoju obavezu na ime glavnog duga. Kako dalje zapaža Ustavni sud, iz dokumentacije spisa i navoda iz apelacije se vidi da je u konkretnom predmetu izvršeno vještačenje finansijske struke kojim je utvrđeno koji nalozi i na koje iznose su podnijeti u realizaciji ugovora i aneksa, te da je njihov ukupan iznos 571.731,36 KM. Vještačenjem je utvrđeno da je apelantu bilo poznato da ima navedeni dug budući da iz dokumenata koje je vještak koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant predmetni iznos iskontirao u knjigovodstvenom stanju, ali ga nije knjižio na finansijskim karticama. Okružni privredni sud je obrazložio da se, s obzirom na utvrđene činjenice, u konkretnom slučaju zaključeni ugovor ne može smatrati ugovorom o kreditu budući da tužilac nije banka, već da se radi o ugovoru o zajmu koji je zaključen između tužioca i apelantovog prednika. S tim u vezi Okružni privredni sud je naveo da je odredbom člana 557 ZOO propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda u svojinu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
32. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o neimenovanom ugovoru obligacionog prava, a ne o ugovoru o zajmu kako su zaključili nižestepeni sudovi, pa se u pogledu zastarjelosti spornog potraživanja ima primijeniti rok iz člana 371 ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Kako je potraživanje tužioca dospjelo 5. januara 2000. godine, a tužba u ovoj parnici podnesena 26. oktobra 2006. godine, sud je pravilno odbio prigovor zastarjelosti potraživanja. Osim toga, apelant navodi da je ovu apelaciju podnio zato što Vrhovni sud nije ni pozvao apelanta da se pred tim sudom izjasni o svojim navodima iz podnesene revizije i na taj način zaštiti svoju imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da ova okolnost ne može dovesti do povrede prava na pravičan postupak s obzirom na to da prema odredbama parničnog postupka sam sud cijeni kada je neophodno da pozove stranke radi razjašnjenja određenih pitanja. Kako se prema članu 240 stav 2 ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to nije bilo nužno prisustvo i saslušanje apelanta pred Vrhovnim sudom.
33. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, cijeneći pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbi ZOO i Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, pošao od činjenica koje su utvrđene u toku postupka, te je tim zakonskim odredbama najprije utvrđeno da se Aneks broj 1 ugovora ne može tretirati kao ugovor o kreditu u smislu člana 1069 ZOO jer Skupština grada Srpsko Sarajevo nije banka. Tužilac je dokazao visinu tužbenog zahtjeva vještačenjem po vještaku finansijske struke koji je jasno obračunao sve izvedene radove, a koje je ovjerio i apelant, te utvrdio da su ovi radovi i plaćeni po nalogu tužioca, a u ukupnom iznosu od 571.731,36 DM.
34. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, posebno Vrhovni sud, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu prava.
35. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman