Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-191/15 (M. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Stanarsko pravo
  • Zakup
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-191/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 191/15, rješavajući apelaciju Mladena Trkovnika na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Trkovnika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Trkovnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine. Apelant je 9. oktobra 2015. godine podnio zahtjev kojim traži da Ustavni sud donese „odluku kojom će odgoditi izvršenje po Rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 189423 14 od 14. septembra 2015. godine jer je apelant-izvršenik u veoma teškoj finansijskoj situaciji, s tim da se odgodi izvršenje do okončanja apelacije“. Navedeni apelantov zahtjev Ustavni sud smatra zahtjevom za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 191/15 od 10. novembra 2015. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, prvotužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Radoslava Brđanina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 3. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud je 13. aprila 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 20. aprila 2017. godine, a Vrhovni sud 6. aprila 2017. godine. Nadalje, prvotužena je odgovor na apelaciju dostavila 14. aprila 2017. godine, a drugotuženi 20. aprila 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055869 99 P od 5. juna 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Radoslav Brđanin (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da mu solidarno isplate iznos od 35.900,00 KM na ime izgubljene stanarine za period nekorištenja stana od 15. marta 1994. do 1. juna 2001. godine, te da se prvotužena obaveže da mu isplati naknadu štete na ime uništenih stvari u stanu u Banjaluci, u Ulici Bilećka broj 6, u iznosu od 57.000,00 KM, kao i da mu tuženi solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 13.950,00 KM. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.112,00 KM, a zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen. Apelant je obavezan da drugotuženom na ime naknade nužnih i korisnih troškova uloženih u saniranje stana isplati iznos od 54.693,94 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev drugotuženog da se obaveže prvotužena da mu solidarno sa apelantom isplati iznos od 54.693,94 KM na ime naknade nužnih i korisnih sredstava uloženih u predmetni stan. Odbijen je zahtjev drugotuženog za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 14. juna 2001. godine do dana donošenja presude. Obavezani su apelant i drugotuženi da prvotuženoj solidarno isplate troškove postupka u iznosu od 8.856,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmet spora naknada štete (po osnovu izgubljene stanarine-zakupnine i uništenih stvari (taksativno navedenih u podnesku od 2. jula 2012. godine), a po protivtužbi drugotuženog isplata vrijednosti uloženih sredstava po osnovu nužnih i korisnih troškova izvršenih na predmetnom stanu (neosnovano bogaćenje). Istaknuto je da je sporno da li je drugotuženi-protivtužilac koristio predmetni stan po osnovu pravnog osnova, da li su osnovani i dokazani kako tužbeni tako i protivtužbeni zahtjev, te da li su osnovani istaknuti prigovori zastarjelosti potraživanja, kao i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženih po tužbi i protivtužbi.

8. Osnovni sud je ukazao da je na apelantu-protivtuženom teret dokazivanja, te da apelant provedenim dokazima nije dokazao sporne i odlučne činjenice u prilog tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva u predmetnoj parnici. Stoga je Osnovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, koje obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih i pouzdanih dokaza za ostvarivanje prava koja bi joj pripadala prema odredbama materijalnog prava (odredbama koje definiraju naknadu štete).

9. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 71 0 P 055869 13 Gž od 7. marta 2014. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog i odluke kojom je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka preinačio tako što je obavezao apelanta da drugotuženom na ime naknade nužnih i korisnih troškova uloženih u saniranje predmetnog stana isplati iznos od 28.508,36 KM umjesto iznosa od 54.693,94 KM. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.678,40 KM umjesto iznosa od 8.112,00 KM. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke kojom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakupnine, naknadu štete za stvari i troškove postupka i odluke kojom je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka je potvrđena. Drugotuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 393,60 KM dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev odbijen.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi zaključak da je apelant u toku rata u februaru 1992. godine napustio Banjaluku i predmetni stan, da je prvotužena rješenjem od 7. februara 1994. godine predmetni stan dodijelila drugotuženom na korištenje po osnovu odobrene zamjene stana drugotuženog na kojem je on imao stanarsko pravo za predmetni stan, da je drugotuženi zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja Banjaluka, uselio se u predmetni stan, da je predmetni stan vraćen apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava, da je zapisnikom OMI - Odsjek Banjaluka od 6. juna 2001. godine apelant uveden u posjed predmetnog stana, da je stan otkupio, a zatim ga prodao ugovorom o kupoprodaji od 12. augusta 2002. godine za iznos od 148.000,00 KM.

11. Prema mišljenju Okružnog suda, kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je pravilno zaključio da je drugotuženi bio savjestan posjednik, da je imao pravni osnov za korištenje predmetnog stana jer je predmetni stan koristio na osnovu valjanog pravnog akta nadležnog organa prvotužene, pa nije dužan apelantu da plati naknadu za korištenje stana za period od 15. marta 1994. do 1. juna 2001. godine koju apelant potražuje. Kod takvog stanja stvari apelant nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost tuženih za štetu (izgubljenu korist) koja je propisana odredbom čl. 155. i 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je na osnovu utvrđenih činjenica odbio apelantov tužbeni zahtjev.

12. Istaknuto je da je nakon što je apelant napustio predmetni stan taj stan dodijeljen i u njega se uselio N. P., a nakon njega se uselio drugotuženi. Stoga je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao koje su stvari ostale u njegovom stanu, vrstu, količinu, dimenziju, starost, vrijednost stvari i slično, te da je apelantova tvrdnja o nastaloj šteti i uništenju njegovih stvari koje su ostale u njegovom stanu nakon što je stan napustio u februaru 1992. godine ostala nedokazana. Ukazano je da je apelant kao stranka u postupku bio dužan da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan (član 126. ZPP).

13. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine djelimično usvojio, drugostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka preinačio tako što je apelantova žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka preinačena na način da se apelant obavezuje da na ime naknade nužnih troškova uloženih u saniranje stana u Banjaluci, u Ulici Bilećka broj 6, drugotuženom umjesto iznosa od 28.508,36 KM isplati iznos od 13.820,48 KM i na ime naknade troškova prvostepenog postupka iznos od 2.049,09 KM umjesto iznosa od 5.678,40 KM. U ostalom dijelu u pogledu odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine (izgubljene stanarine) i naknade štete na pokretnim stvarima, te odluke o zakonskoj zateznoj kamati i odluke o troškovima postupka revizija je odbijena. Drugotuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 126,94 KM, a u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka je odbijen.

14. U obrazloženju revizione presude se navodi da u ponašanju drugotuženog u spornom periodu nema protivpravnosti jer se u stan uselio na osnovu rješenja kojim mu je predmetni stan dodijeljen, pa ne može biti obavezan na plaćanje zakupnine za ovaj period po pravilima o odštetnoj odgovornosti u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO. Pri tome, apelant u dokaznom postupku nije ni dokazao da je zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana za vrijeme izbjeglištva trpio štetu u vidu plaćanja zakupnine za drugi stan, dok štetu u vidu izgubljene zakupnine kao nosilac stanarskog prava nije mogao ni trpjeti. Stoga, kako se drugotuženi u predmetni stan uselio na osnovu rješenja kojim mu je stan dodijeljen na korištenje na strani drugotuženog nema ni stjecanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO. U skladu s tim drugotuženom se obaveza za ovaj period ne može nametnuti ni primjenom odredbe člana 219. ZOO.

15. Istaknuto je da apelant tokom postupka nije dokazao da je bilo koja nezakonita ili nepravilna radnja prvotužene, odnosno njezinog organa ili radnika bila uzrok predmetne štete. Prema tome, ne mogu se prihvatiti revizioni navodi da je prvotužena pričinila štetu apelantu. Slijedom navedenog, nema odgovornosti prvotužene i obaveze naknade predmetne štete po pravilima kauzalne-objektivne odgovornosti u smislu odredbe člana 172. ZOO kada pravno lice odgovara za štetu bez obzira na krivicu ako tu štetu prouzrokuje njegov organ u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija, zbog čega nisu dokazani navodi revizije da se odgovornost prvotužene sastoji u propuštanju preduzimanja odgovarajućih aktivnosti.

16. Kako apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da pokretne stvari, za koje traži naknadu štete od prvotužene, predstavljaju njegovu imovinu, odnosno da je njihov vlasnik, posljedično nije osnovan ni njegov zahtjev da mu prvotužena nadoknadi štetu za uništene pokretne stvari. Ukazano je da je apelant napustio svoje pokretne stvari, pa iako se ne bi moglo smatrati da je na taj način izgubio potpuno pravo vlasništva na njima u smislu člana 46. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, ovakvim je ponašanjem preuzeo dio rizika, odnosno odgovornosti za njihovu propast.

17. Vrhovni sud je naveo da navodi revizije o tome da je apelant živio kao izbjeglica, da je imao izdatke kao podstanar za plaćanje stanarine u Sloveniji i Hrvatskoj koje je u početku plaćao u iznosu od 500 DM, a kasnije više, što je isticao tokom postupka, te da nije bilo smetnji da sud o ovom tužbenom zahtjevu odluči primjenom člana 127. ZPP ne utječu na pravilnost pobijane presude. Ukazano je da je za primjenu člana 127. ZPP potrebno rasvijetliti određene činjenice i izvođenjem mogućih i dostupnih dokaza odrediti bar pomoćne elemente za utvrđivanje količine, amortizovanosti i vrijednosti pokretnih stvari, a tek onda o visini štete odlučivati po svojoj ocjeni uz uvažavanje okolnosti koje su postojale u vrijeme njezinog nastanka. Do primjene odredbe člana 12. ZPP može doći samo kada po prirodi stvari nije moguće utvrditi visinu štete, ali je potrebno koristiti sve dostupne dokaze, kao i pravila logike i iskustva, što nije konkretan slučaj.

18. U odnosu na apelantove navode da drugostepeni sud nije pravilno odlučio o prigovoru zastarjelosti budući da je tužbu podnio 6. decembra 1999. godine i da je objektivni rok tekao do 6. decembra 2001. godine, te da kako je tužbu podnio prije isteka navedenog roka smatra da potraživanje nije zastarjelo jer je po iseljenju drugotuženog 1. juna 2001. godine saznao da nedostaju stvari koje je prilikom odlaska iz Banjaluke ostavio. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovaj apelantov navod nije osnovan zato što je apelant u tužbi 1999. godine postavio zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 KM na ime uništenih stvari. Kada se kao početak roka zastarijevanja uzme 19. juni 1996. godine kao dan kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje u Republici Srpskoj, odnosno 1. juni 2001. godine kada je apelant saznao za štetu jer je po ulasku u posjed stana imao saznanje da su uništene pokretne stvari, proizlazi da je do dana podnošenja tužbe 4. jula 2012. godine protekao i subjektivni i objektivni rok zastare propisan odredbom člana 376. ZOO i da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan. Stoga, kako prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze to je pravilna primjena materijalnog prava, s obzirom na to da su tuženi istakli prigovor zastare potraživanja, nalagala da se tužbeni zahtjev odbije, kako su to u ovom dijelu odlučili nižestepeni sudovi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 055869 14 Rev kojom je apelant obavezan da drugotuženom isplati iznos od 13.820,48 KM, naknadi parnične troškove u iznosu od 2.049,09 KM, a apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu zakupnine (stanarine), za naknadu štete za uništene stvari i za naknadu parničnih troškova i kojim je potvrđena odluka da apelant naknadi parnične troškove prvotuženoj.

21. Navodi da su redovni sudovi pogrešno odbili apelantov zahtjev za naknadu štete od strane prvotužene i drugotuženog u odnosu na bezrazložno obogaćenje stanovanjem drugotuženog, koje stanovanje mu je omogućila prvotužena. Ističe da je u vrijeme dodjele predmetnog stana drugotuženom od strane prvotužene drugotuženi bio nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu. Prema apelantovom mišljenju, nijedan od radova koje je drugotuženi obavio na predmetnom stanu nije bio nužan, ni koristan, a najbolji dokaz za to je da je sadašnji kupac stana potpuno srušio objekt i sagradio novi. Stoga, drugotuženom nije trebalo dosuditi iznos od 13.820,48 KM, kao ni parnični trošak u iznosu od 2.049,09 KM jer cijena ulaganja i u ovom iznosu nije utjecala na kupoprodajnu cijenu objekta. Smatra da drugotuženom ne pripada pravo na novčanu naknadu jer je radove na apelantovom stanu izveo bez ikakve dokumentacije i bez saglasnost nadležnog organa. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da se nalazi u teškoj situaciji zato što mu je supruga teško bolesna-nepokretna, a što iziskuje posebne troškove. Također ukazuje i na svoje zdravstveno stanje s obzirom na godine života. Ističe da je život u Hrvatskoj-Zagrebu neuporedivo skuplji nego u Republici Srpskoj.

22. Apelant predlaže da Ustavni sud, s obzirom na naprijed iznesene razloge, ovu apelaciju po provedenom postupku uvaži i dosudi apelantu ukupan iznos od 35.900,00 KM, koju obavezu ima izvršiti drugotuženi jer se bezrazložno obogatio i iznos od 57.000,00 KM koji treba da isplati solidarno prvotužena i drugotuženi, te parnični trošak u iznosu od 13.950,00 KM, a svi iznosi sa zakonskom zateznom kamatom od 5. juna 2013. godine i donese odluku u skladu sa članom 64. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

23. Osnovni sud navodi da nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant, pa se predlaže da se ona odbije.

24. Okružni sud smatra da je presuda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Vrhovni sud je u obrazloženju presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, kao i obrazloženje razloga djelimičnog uvaženja revizije i odbijanja revizije u preostalom dijelu, te u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju pobijane presude jer smatra da njenim donošenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja apelacijom ukazuje. Iz tih razloga apelacija je neosnovana, pa Vrhovni sud predlaže da se odbije.

26. Prvotužena navodi da su stavovi sudova RS izraženi u navedenim odlukama, a posebno u odluci Vrhovnog suda, zasnovani na pozitivno-pravnim propisima, te njima nije dovedena u pitanje povreda apelantovih ustavnih prava. Shodno izloženom, predlaže se da se apelacija odbije i potvrdi stav Vrhovnog suda.

27. Drugotuženi navodi da je apelacija neosnovana, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 3/96 i 21/96), relevantne odredbe glase:

Član 2.

Pod napuštenom imovinom, u smislu ovog zakona, smatraju se nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava korišćenja napustili, a što se u svakom slučaju zapisnički utvrđuje prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini.

(...)

Član 3.

Imovina iz prethodnog člana privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (Ministarstvo) te Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljnjem tekstu: Komisija), kao i drugih republičkih i opštinskih organa.

29. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. od 38/98 do 1/10) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Po prijemu zahtjeva za povrat nepokretnosti, nadležni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica je dužan rješenjem odlučiti o zahtjevu u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Zahtjev će biti rješavan hronološkim redoslijedom kojim je zahtjev primljen, ukoliko drugačije nije propisano Zakonom.

Član 17.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. (....)

Član 18.

Nosilac stanarskog prava iz člana 17. stav 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed. (...)

Član 35.

Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana. (...)

30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Sticanje bez osnova Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

Naknada troškova Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava, kao što je u konkretnom slučaju, uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine).

39. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom slučaju predmet spora naknada štete po osnovu izgubljene stanarine-zakupnine i uništenih stvari, a po protivtužbi drugotuženog isplata vrijednosti uloženih sredstava po osnovu nužnih i korisnih troškova izvršenih na predmetnom stanu (neosnovano bogaćenje). Istaknuto je da je sporno da li je drugotuženi-protivtužilac koristio predmetni stan po osnovu pravnog osnova, da li su osnovani i dokazani kako tužbeni tako i protivtužbeni zahtjev, te da li su osnovani istaknuti prigovori zastarjelosti potraživanja, kao i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženih po tužbi i protivtužbi.

41. Ustavni sud zapaža da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu je dozvoljen povrat u posjed predmetnog stana. Nadalje, utvrđen je prestanak prava privremenog korišćenja predmetnog stana privremenom korisniku koji je stan koristio po osnovu ugovora o korišćenju stana, koji je dužan da predmetni stan vrati u posjed u roku od 90 dana od dana donošenja rješenja o povratu. Kako dalje zapaža Ustavni sud, u pogledu naknade nužnih troškova koji su neophodni za održavanje, drugostepeni sud je prilikom odlučivanja o pravu na naknadu nužnih troškova propustio da nalaz vještaka dovede u vezu sa zapisnikom iz 1994. godine u kojem su navedeni radovi koje treba izvesti, dok je u pogledu korisnih troškova pravilan zaključak da je drugotuženi radove rekonstrukcije i sanacije izvodio nelegalno, bez odgovarajuće građevinsko-urbanističke dokumentacije i da nije na pouzdan način dokazao nužnost i potrebu rekonstrukcije i sanacije objekta, pa samim tim ni potrebu ulaganja tih sredstava u apelantov stan. Stoga, Ustavni sud ne nalazi povredu prava na pravično suđenju zbog činjenice da je Vrhovni sud, primjenom člana 250. stav 1. ZPP djelimično usvojio apelantovu reviziju i preinačio odluku drugostepenog suda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tako što je apelanta obavezao da drugotuženom, umjesto iznosa od 28.508,36 KM i na ime naknade troškova prvostepenog postupka iznos od 2.049, 09 KM umjesto iznosa od 5.678,40 KM.

42. Nadalje, Ustavni sud nalazi da u ponašanju drugotuženog u spornom periodu nema protivpravnosti jer se u stan uselio na osnovu rješenja kojim mu je predmetni stan dodijeljen, pa ne može biti obavezan na plaćanje zakupnine za sporni period po pravilima o odštetnoj odgovornosti u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO. Pri tome, kako zapaža Ustavni sud, apelant u dokaznom postupku nije ni dokazao da je zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana za vrijeme izbjeglištva trpio štetu u vidu plaćanja zakupnine za drugi stan, dok štetu u vidu izgubljene zakupnine kao nosilac stanarskog prava nije mogao ni trpjeti. Stoga, kako se drugotuženi u predmetni stan uselio na osnovu rješenja kojim mu je stan dodijeljen na korištenje na strani drugotuženog nema ni stjecanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO. U skladu s tim drugotuženom se obaveza za sporni period ne može nametnuti ni primjenom odredbe člana 219. ZOO. Kako dalje nalazi Ustavni sud, da apelant tokom postupka nije dokazao da je bilo koja nezakonita ili nepravilna radnja prvotužene odnosno njenog organa ili radnika bila uzrok predmetne štete, niti da je prvotužena pričinila štetu apelantu. Slijedom navedenog, nema odgovornosti prvotužene i obaveze naknade predmetne štete po pravilima kauzalne-objektivne odgovornosti u smislu odredbe člana 172. ZOO kada pravno lice odgovara za štetu bez obzira na krivicu ako tu štetu prouzrokuje njegov organ u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija, zbog čega nisu dokazani navodi revizije da se odgovornost prvotužene sastoji u propuštanju preduzimanja odgovarajućih aktivnosti.

43. Vezano za naknadu za pokretne stvari, Ustavni sud nalazi da apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da pokretne stvari za koje traži naknadu štete od prvotužene predstavljaju njegovu imovinu, odnosno da je njihov vlasnik, te posljedično nije osnovan ni njegov zahtjev da mu prvotužena nadoknadi štetu za uništene pokretne stvari. Prema činjenicama iz spisa, apelant je napustio svoje pokretne stvari pa, iako se ne bi moglo smatrati da je na taj način izgubio potpuno pravo vlasništva na njima u smislu člana 46. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, ovakvim ponašanjem je preuzeo dio rizika, odnosno odgovornosti za njihovu propast.

44. U odnosu na apelantove navode da drugostepeni sud nije pravilno odlučio o prigovoru zastarjelosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da prigovor o zastarjelosti potraživanja ne stoji zato što je apelant u tužbi 1999. godine postavio zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 KM po osnovu nekorištenja stana. Podneskom od 4. jula 2012. godine postavio je zahtjev da se prvotužena obaveže da mu isplati naknadu štete u iznosu o 57.000,00 KM na ime uništenih stvari. Kad se kao početak roka zastarijevanja uzme 19. juni 1996. godine kao dan kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje u Republici Srpskoj, odnosno 1. juni 2001. godine kada je apelant saznao za štetu jer je po ulasku u posjed stana imao saznanje da su uništene pokretne stvari, proizlazi da je do dana podnošenja tužbe, 4. jula 2012. godine, protekao i subjektivni i objektivni rok zastare propisan odredbom člana 376. ZOO i da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan. Kako prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, to je pravilna primjena materijalnog prava, s obzirom na to da su tuženi istakli prigovor zastare potraživanja, nalagala da se tužbeni zahtjev odbije, kako su to u ovom dijelu odlučili i nižestepeni sudovi. Pri tome se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je u ovom dijelu zahtjeva za ocjenu osnovanosti prigovora zastare relevantna odredba člana 377. ZOO. Rok zastare iz člana 377. stav 1. ZOO se ne može primijeniti u ovom slučaju jer tužilac nije prezentirao pravomoćnu krivičnu presudu kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti koje bi bilo u uzročnoj vezi s pretrpljenom štetom, a propisi člana 377. ZOO mogu se primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela.

45. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da je svoju odluku obrazložio na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o napuštenoj imovini, Zakona o prestanku primjene, te ZOO Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

46. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi

47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-191/15 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio