Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-416/15 (B. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-416/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 416/15, rješavajući apelaciju Bore Kostovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Kostovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 016103 14 Gž od 26. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boro Kostović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 26. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 016103 14 Gž od 26. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Danijele Čabarkapa (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 9. juna 2017. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 016103 12 P od 27. februara 2014. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade štete zbog oduzetog inventara, opreme i tehničkih uređaja u stomatološkoj ordinaciji „Sani Dent“ u Foči plati iznos od 20.627,00 KM, te na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.153,73 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu preda pokretne stvari u dalju državinu, prema uređenom tužbenom zahtjevu po podnesku od 1. aprila 2013. godine, kako su bliže i pojedinačno označene u tom podnesku.

6. Apelant je u tužbi, posredstvom svog punomoćnika i na ročištima, tvrdio da je s tuženom 2004. godine zasnovao ortačku zajednicu s ciljem obavljanja stomatološke djelatnosti i ostvarivanja lične i imovinske koristi i dobiti. Formirali su ortačku zajednicu u stomatološkoj ordinaciji pod nazivom „Sani Dent“ sa sjedištem u Foči, koja se vodi na ime tužene. Usmeno je dogovoren način poslovanja ortačke zajednice. Među strankama je prije svega sporno da li je tužena pasivno legitimisana da bude tužena u ovoj parničnoj stvari, posebno imajući u vidu alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, kao i to da li iz tih razloga apelant ima aktivnu legitimaciju da podnese tužbu protiv tužene s obzirom na to da je tužena prije podnošenja tužbe otuđila sve stvari i opremu i prodala ih Maji Kovačević koja je na taj način postala vlasnik tih stvari. Iz pismenih nalaza vještaka mašinske i finansijske struke vidi se koji su tehnički uređaji i oprema uneseni u stomatološku radnju „Sani Dent“, u kojoj su parnične stranke vršile stomatološku djelatnost, kao i njihova vrijednost. Iz iskaza svjedoka, parničnih stranaka, te pročitane dokumentacije koja je priložena u spisu, a djelimično i nespornih navoda parničnih stranaka, kako navodi Osnovni sud, može se vidjeti da su parnične stranke izvršile određena ulaganja (nabavka opreme i inventara u stomatološkoj radnji), da su duži period zajednički poslovali i da među njima nije bilo spora sve do septembra 2011. godine kada je među strankama došlo do nesporazuma i prestanka zajedničkog rada. Nakon toga tužena je opremu i inventar u stomatološkoj radnji prodala Maji Kovačević za kupoprodajnu cijenu od 20.000,00 KM.

7. Iz navedenih razloga Osnovni sud smatra da postoji pravni osnov kada apelant traži povraćaj stvari i opreme unesenih u stomatološku radnju „Sani Dent“ u Foči, odnosno da traži naknadu štete koju mu je na taj način prouzrokovala tužena, jer ga je onemogućila da koristi opremu i inventar u stomatološkoj radnji „Sani Dent“ s obzirom na to da je opremu prodala i prostor predala novom zakupcu Maji Kovačević, a da prije toga nije pozvala apelanta da oni riješe svoj poslovni odnos i eventualno izvrše podjelu opreme i inventara. S obzirom na to da su te stvari trenutno u državini novog zakupca Maje Kovačević, od koje apelant posebnom tužbom traži povraćaj tih stvari i isplatu iznosa štete, Osnovni sud smatra da će apelant biti u potpunosti obeštećen isplatom protivvrijednosti tih stvari po fakultativnom tužbenom zahtjevu jer mu ih tužena ne može vratiti, imajući u vidu da je ona u međuvremenu sklopila ugovor o prodaji tih stvari Maji Kovačević i da ih je predala njoj u državinu, pa prema odredbama čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima (,,Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08), iako je apelant dokazao da je vlasnik stvari, ne može se udovoljiti njegovom zahtjevu za povraćaj tih stvari jer nisu u državini tužene već drugog lica, pa je apelantu taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

8. S obzirom na to da tužena nije u mogućnosti da apelantu povrati stvari i opremu koja se nalazi u stomatološkoj radnji „Sani Dent“ jer ih je prodala Maji Kovačević, to u smislu člana 410 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i ,,Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), a kada se radi o fakultativnoj obavezi i kada tužena ne može povratiti apelantu tražene stvari, apelant ima pravo tražiti naknadu štete čime bi se ispunila obaveza tužene i obeštetio apelant, što bi za njega predstavljalo naknadu obične štete u smislu čl. 189 stav 1 u vezi sa članom 154 stav 1 ZOO i potpuno obeštećenje zbog nemogućnosti da mu tužena povrati stvari koje je apelant stekao u toku njihovog zajedničkog rada. Prema tome, kako navodi Osnovni sud, provedenim dokazima utvrđeno je da je apelant oštećen prodajom stvari čiji je vlasnik u stomatološkoj radnji „Sani Dent“. Naime, apelant je duži period obavljao stomatološku djelatnost zajedno s tuženom, te je u određenom periodu izvršio zakup, adaptaciju, uređenje i opremanje tog prostora. Kako je tužena u međuvremenu, bez apelantove saglasnosti, otuđila opremu i inventar u toj radnji, apelant, u nemogućnosti da mu se povrate navedene stvari, ima pravo da zahtijeva naknadu štete od tužene, o čemu je sud odlučio izrekom ove presude. Na taj način izvršiće se potpuno obeštećenje apelanta, ukoliko tužena nije u mogućnosti da mu preda inventar i opremu iz stomatološke radnje „Sani Dent“ koja je apelantova svojina, kako je to naznačeno u izreci ove presude, a pri čemu je u cijelosti odlučeno o fakultativno postavljenom tužbenom zahtjevu, o čemu je sud prethodno dao potrebna obrazloženja.

9. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 016103 14 Gž od 26. novembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena, a žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u osporavanom dijelu (stav 1), tako da se odbija apelantov zahtjev da mu tužena isplati štetu zbog oduzetog inventara i tehničkih uređaja, plati iznos od 20.627,00 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 9.153,73 KM. Apelant je dužan naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 5.265,00 KM, u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. Kako navodi Okružni sud, podnesena tužba je po svojoj prirodi vlasnička tužba (rei vindicatio). Da bi prema članu 127 Zakona o stvarnim pravima vlasnik ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog (stav 2), a stvar čije vraćanje traži vlasnik mora opisati po njenim osobinama ili znacima koje je razlikuju od istovrsnih stvari. Utvrđivanje apelantovog prava svojine je prethodno pitanje od koga zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva predaju stvari od svakog lica kod koga se ta stvar bespravno nalazi jer on time vrijeđa njegovo svojinsko pravo.

11. Međutim, u konkretnom slučaju Okružni sud je utvrdio da tužena nije držalac stvari, ni neposredni, a ni posredni. Ona je stvari koje su predmet spora prije podnošenja tužbe 23. maja 2012. godine prodala Maji Kovačević 9. aprila 2012. godine, koja obavlja zdravstvenu djelatnost u poslovnom prostoru u kojem su je i parnične stranke ranije obavljale. Navedeno je da se žalbom tužene pravilno ukazuje da se uz tužbeni zahtjev za predaju stvari ne može postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane vrijednosti (apelant ga označava kao zahtjev za naknadu štete) ako takav zahtjev nema osnova u odredbama čl. 403˗408. ZOO.

12. Iz tužbe je, kako to žalba ukazuje, jasno da se radi o alternativnoj kumulaciji zahtjeva. Prema članu 403 ZOO, ako neka obaveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku i obaveza prestaje kada on bude predao predmet koji je izabrao. Dakle, alternativna obaveza mora imati oslonac u obligaciji ili u samom zakonu, pa se alternativne obaveze zasnivaju ugovorom, jednostranom izjavom volje ili zakonom. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Okružnog suda, između parničnih stranaka nije uspostavljen obligacioni odnos (tužena se nije ugovorom obavezala da će vratiti stvari ili isplatiti njihovu protivvrijednost), niti jednostrana izjava volje kojim bi nastala obaveza isplate protivvrijednosti ovih stvari, a niti je nekom odredbom zakona ustanovljena alternativna obaveza. Prema mišljenju Okružnog suda, imalo bi mjesta odlučivati o isplati novčanog iznosa protivvrijednosti, bez upuštanja u stvarnu vrijednost tih stvari, da je apelant postavio ovaj zahtjev kao facultas alternativa (uz tužbeni zahtjev se ističe da se tuženi svoje obaveze može osloboditi ako isplati određeni novčani iznos), ali takav zahtjev u konkretnom slučaju apelant nije postavio.

13. Kako zaključuje Okružni sud, prvostepeni sud je pogrešno odlučivao o oba zahtjeva (povraćaj stvari i isplatu naknade štete) koji se ne odnose na alternativnu obavezu, kako je to naprijed navedeno, i što nema oslonca u odredbama materijalnog prava (jer se ne radi o alternativnoj obavezi), a isto tako ni u odredbama procesnog prava s obzirom na to da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u suprotnosti s pravilima koja uređuju uslove kumulacije tužbenih zahtjeva iz člana 55 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga u situaciji kada apelant, protivno navedenom, ipak postavi tužbeni zahtjev na ovakav način (povraćaj stvari ili isplatu), onda, ako bi se udovoljilo zahtjevu za vraćanje stvari, drugi „alternativni“ postavljeni tužbeni zahtjev treba odbiti. Zbog toga, kako je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov zahtjev za predaju stvari u državinu iz razloga koje pravilno obrazlaže prvostepeni sud, to je onda zahtjev za isplatu njihove protivvrijednosti trebalo odbiti zbog nepostojanja uslova za alternativnu kumulaciju, pa je Okružni sud riješio kao u izreci presude, odnosno apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a uvažio žalbu tužene, te pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu odluku (stav 2) i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant smatra da je prvostepeni sud, detaljno obrazlažući svoju presudu, pravilno utvrdio da je apelant aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u ovoj parničnoj stvari s obzirom na to da je u toku dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je vršio opremanje i nabavku stvari u stomatološkoj ordinaciji „Sani Dent“ u Foči. Ta činjenica, prema apelantovom mišljenju, bez obzira na to što je tužena otuđila pokretne stvari i opremu, ne isključuje njegovo pravo da potražuje stvari i opremu, ili u nemogućnosti njihovog povraćaja zbog otuđenja da zahtijeva naknadu štete na ime uloženog rada i sredstava. Apelant navodi da su na okolnosti svojine potraživanih pokretnih stvari i opreme, te uloženih sredstava i rada saslušani brojni svjedoci, apelant kao parnična stranka, te su sprovedena potrebna vještačenja. Navedene dokaze prvostepeni sud je pravilno ocijenio i našao da postoji pravni osnov da apelant traži povraćaj stvari i opreme unesenih u stomatološku radnju „Sani Dent“ u Foči, odnosno da traži naknadu štete koju mu je tužena prouzrokovala na taj način jer ga je onemogućila da koristi opremu i inventar tako što ih je prodala i predala novom zakupcu Maji Kovačević, a da prije toga nije pozvala apelanta da oni riješe svoj poslovni odnos i eventualno izvrše podjelu opreme i inventara.

16. Apelant navodi da prvostepeni sud pravilno smatra da će apelant, budući da su stvari i oprema koji su predmet tužbenog zahtjeva u državini novog zakupca Maje Kovačević, biti u potpunosti obeštećen isplatom protivvrijednosti tih stvari po fakultativnom tužbenom zahtjevu jer mu ih tužena ne može povratiti s obzirom na to da je u međuvremenu sklopila ugovor o prodaji tih stvari Maji Kovačević, radi čega je pozivanjem na odredbe čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima, iako je apelant dokazao da je njihov vlasnik, odbio tužbeni zahtjev za povraćaj stvari jer nisu u državini tužene, ali je usvojio fakultativni zahtjev. Apelant navodi da je prema provedenim dokazima u toku prvostepenog postupka prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant oštećen prodajom navedenih pokretnih stvari, čiji je nesporno vlasnik, jer je tužena izvršila njihovo otuđenje bez njegove saglasnosti, zbog čega apelant ima pravo da zahtijeva naknadu štete od tužene, o čemu je prvostepeni sud pravilno odlučio svojom presudom. Navodi da će na takav način apelant biti potpuno obeštećen, zbog čega je odlučio o fakultativno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa je proizvoljan pravni stav drugostepenog suda dat u osporenoj odluci. Do svog zaključka drugostepeni sud je došao proizvoljnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak.

17. Isto tako, postavlja se pitanje povrede i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ovo prvenstveno u smislu značenja riječi ,,imovina“, što potpada pod član 1 Protokola broj 1. S tim u vezi, ukoliko bi se prihvatio stav Okružnog suda dat u obrazloženju osporene presude, jasno je da bi se radilo o povredi apelantovog prava na imovinu. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom presudom Okružnog suda uskraćeno pravo na naknadu štete zbog oduzetog inventara i tehničkih uređaja u stomatološkoj ordinaciji, te naknadu troškova parničnog postupka, koje je tražio na način opisan u tužbi. Apelant smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda doveden u pravno nesiguran položaj, za koje postupanje sud nije pružio razumno opravdanje, čime je prekršen i princip pravne sigurnosti kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava, a koji je zaštićen članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je na njegovu štetu pogrešno protumačena i proizvoljno primijenjena odredba člana 55 stav 4 ZPP, kojom je propisano da apelant može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako smatra da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan. Prvostepeni sud je pravilno našao da tužbeni zahtjev za vraćanje pokretnih stvari nije moguće usvojiti jer su one prije podnošenja tužbe prešle u državinu trećeg lica, ali da je osnovan fakultativno postavljeni zahtjev za naknadu štete.

18. Stoga, apelant smatra da je njegova apelacija opravdana, pa predlaže da se ona usvoji, da se utvrdi povreda člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da se ukine presuda Okružnog suda i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud navodi da se suština apelacije svodi na tvrdnju da je „drugostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje kada je preinačio prvostepenu presudu kojom je prvostepeni sud odlučio o „fakultativno postavljenom tužbenom zahtjevu“, te je više nego očigledno da je apelacija neosnovana, a drugostepena presuda pravilna i zakonita, jer prvostepeni sud nije ni mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu koji se po zakonu ne može ni postaviti. Navodi da je za svoju odluku drugostepeni sud dao potpuno i jasno obrazloženje, koje je zasnovano na pravilnoj primjeni odredaba ZPPRS, ZSP i ZOO, tako da ne može biti govora o bilo kakvoj proizvoljnosti. S druge strane, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u kontekstu relevantnih propisa na koje se u apelaciji poziva toliko su proizvoljni i međusobno suprotstavljeni da je u konačnom nemoguće izvesti zaključak da li je drugostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO ili pak odredbe Zakona o stvarnim pravima ili je povrijedio odredbe ZPP tako što nije potvrdio prvostepenu presudu kojom je udovoljeno nepostojećem fakultativno postavljenom tužbenom zahtjevu ili pak zato što postavljeni tužbeni zahtjev, za koji apelant sam tvrdi da je fakultativan, nije podveo pod odredbu člana 55 stav 4 ZPP koja se tiče eventualnog tužbenog zahtjeva. Zbog svega navedenog podnesena apelacija se ukazuje neosnovanom, pa se predlaže da se odbije.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o stvarnim pravima (,,Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08) relevantne odredbe glase:

Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.

Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

ALTERNATIVNE OBAVEZE

Pravo izbora Član 403.

Ako neka obaveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku i obaveza prestaje kad on bude predao predmet koji je izabrao.

Ovlašćenja povjerioca u fakultativnoj obavezi Član 410.

Povjerilac u fakultativnoj obavezi može zahtijevati od dužnika samo predmet obaveze, ali ne i drugi predmet, kojim dužnik, ako hoće, može takođe ispuniti svoju obavezu.

Kad predmet obaveze postane nemoguć usled događaja za koji dužnik odgovara, povjerilac može tražiti samo naknadu štete, ali se dužnik može osloboditi obaveze dajući predmet koji je ovlašćen dati umjesto dugovanog predmeta.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 55. stav 4.

(...)

Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako smatra da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

(....)

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 016103 14 Gž od 26. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

30. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava svojine i predaje pokretnih stvari, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka provođenjem dokaza u ovoj parničnoj stvari utvrđeno da tužena nije ni posredni ni neposredni držalac stvari, što je jedan od neophodnih uslova uspjeha u vlasničkim tužbama. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužena stvari koje su predmet spora prije podnošenja tužbe 23. maja 2012. godine prodala Maji Kovačević 9. aprila 2012. godine, a ona obavlja zdravstvenu djelatnost u poslovnom prostoru u kojem su je i parnične stranke ranije obavljale, tako da stvari koje je potraživao apelant nisu bile u posjedu tužene. Nadalje slijedi da se uz tužbeni zahtjev za predaju stvari ne može postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane vrijednosti ako takav zahtjev nema osnova u odredbama čl. 403˗408 ZOO. Prema članu 403 ZOO, ako neka obaveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku i obaveza prestaje kada on bude predao predmet koji je izabrao. Dakle, alternativna obaveza mora imati oslonac u obligaciji ili u samom zakonu, pa se alternativne obaveze zasnivaju ugovorom, jednostranom izjavom volje ili zakonom.

33. Apelant je tako postavio tužbeni zahtjev da je jasno da se radi o alternativnoj kumulaciji zahtjeva. Kako zapaža Ustavni sud, Okružni sud je utvrdio da, u konkretnom slučaju, između parničnih stranaka nije uspostavljen obligacioni odnos, s obzirom na to da se tužena nije ugovorom ni obavezala da će vratiti stvari ili isplatiti njihovu protivvrijednost, niti jednostranom izjavom volje obavezala na isplatu protivvrijednosti stvari, a niti je nekom odredbom zakona ustanovljena alternativna obaveza, što su zakonski preduslovi da bi se mogao primijeniti član 403 ZOO. Kako je zaključio Okružni sud, da je apelant postavio tužbeni zahtjev kao facultas alternativa, onda je sud mogao odlučivati o isplati novčanog iznosa protivvrijednosti.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da razlozi koje je naveo Okružni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno Okružni sud je svoju odluke obrazložio na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, ZOO i ZPP, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

35. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman