Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-370/15 (M.R.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Materijalna šteta
  • Šta se smatra imovinom
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-370/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 370/15, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 037596 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037596 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 037596 13 P2 od 27. septembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara podnio je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 037596 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 037596 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 037596 13 P2 od 27. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1868/14 od 17. jula 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2069/14 koju je apelant podnio 3. maja 2014. godine protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 037596 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 037596 13 P2 od 27. septembra 2013. godine, jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 10. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Vrhovnog suda 19. juna 2017. godine.

4. Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 20. aprila 2017. godine, Okružni sud 19. maja 2017. godine, a Vrhovni sud 20. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 3. januara 2001. godine Osnovnom sudu u Loparama podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda u Loparama od 9. decembra 2002. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Rješenjem Okružnog suda od 22. decembra 2005. godine ukinuta je prethodno navedena presuda shodno odredbama čl. 1. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te predmet ustupljen nadležnom pravobranilaštvu na postupanje. Pravobranilaštvo Republike Srpske je zaključkom od 15. decembra 2011. godine obavijestilo Okružni sud da obustavlja pokrenuti postupak i predmet je dostavilo Okružnom sudu na odlučivanje, koji je presudom od 20. januara 2012. godine potvrdio prvostepenu presudu od 9. decembra 2002. godine. Rješenjem Vrhovnog suda od 25. oktobra 2012. godine usvojena je revizija tužene, ukinuta prethodno navedena presuda Okružnog suda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Rješenjem Okružnog suda od 19. novembra 2012. godine ukinuta je prvostepena presuda od 9. decembra 2002. godine i predmet vraćen nadležnom Osnovnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku apelant je uredio tužbu podneskom od 25. aprila 2013. godine, koji je dodatno uredio na zapisnik od 19. juna 2013. godine.

7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 037596 13 P2 od 27. septembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 20.042,66 KM, a koja se sastojala od: (1) naknade obične štete zbog umanjenja vrijednosti apelantovog putničkog automobila marke golf (u daljnjem tekstu: predmetni automobil) za period od 12. juna 1992. do 18. marta 1994. godine u iznosu od 18.943,72 KM, (2) naknade za oštećeno prednje vjetrobransko staklo u iznosu od 86,00 KM, (3) naknade za zamjenu pet vanjskih guma u iznosu od 365,00 KM, (4) naknade za registraciju predmetnog automobila u iznosu od 647,94 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio vlasnik predmetnog automobila, koje je od apelanta mobilisano 12. juna 1992. godine za potrebe Vojske Republike Srpske, te da je predmetni automobil apelantu vraćen 8. marta 1994. godine. Nadalje, navedeno je da je predmetni automobil vraćen bez prednjeg vjetrobranskog stakla i s istrošenim gumama, te da je apelant u to vrijeme imao registrovanu privatnu autoškolu. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je apelant 10. maja 1996. godine podnio tužbu protiv tužene tadašnjem Osnovnom sudu u Loparama, u kojem postupku je 11. aprila 1997. godine doneseno rješenje kojim je odbačena apelantova tužba. Nadalje, navedena prvostepena odluka je u žalbenom postupku ukinuta 14. aprila 1998. godine, te je u ponovnom postupku Osnovni sud u Loparama donio rješenje da je tužba u toj pravnoj stvari povučena. Rješenje je pravosnažno s 15. novembrom 1998. godine (navedeni predmet Osnovnog suda u Loparama je izlučen [uništen] 2008. godine).

9. Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete apelanta prema tuženoj, koji je tokom postupka istakla tužena, te da to predstavlja prvenstveni osnov za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao član 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zaključio da je subjektivni rok zastare naknade štete zavisan kumulativno od dviju činjenica: od saznanja oštećenog za štetu i od saznanja za lice koje je štetu prouzrokovalo. Po mišljenju Osnovnog suda, u vrijeme vraćanja predmetnog automobila apelantu, tj. 8. marta 1994. godine, apelant je imao saznanja o postojanju štete na predmetnom automobilu, obimu te štete, odnosno elementima njene visine, te je u to vrijeme znao i koji organ mu je prouzrokovao štetu, odnosno koje lice je pasivno legitimisano da mu tu štetu naknadi. Osnovni sud je istaknuo da čak i u slučaju da se prihvati da zastarijevanje naknade štete nije teklo za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti (član 382. stav 1. tačka 1. ZOO-a), to se početak roka zastarjelosti u svakom slučaju imao računati od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Kako je od navedenog datuma do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (3. januara 2001. godine) proteklo više od tri godine, Osnovni sud je zaključio da je u vrijeme podnošenja tužbe već bio istekao subjektivni rok u kome se ta tužba mogla podnijeti, odnosno istekao je subjektivni rok za podnošenje tužbe. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da je nesporno da je apelant u ovoj pravnoj stvari već ranije podnosio tužbu tada nadležnom Osnovnom sudu u Loparama, tj. 10. maja 1996. godine, koja je povučena 21. oktobra 1998. godine i da je navedenom tužbom prekinut rok zastare. Međutim, kako je navedena tužba povučena, Osnovni sud je ocijenio da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe nije nastupio, jer je tužba povučena, a na osnovu člana 389. stav 1. ZOO-a.

10. Osim navedenog, Osnovni sud je ocijenio i da dokazi koje je apelant izveo tokom glavne rasprave nisu predstavljali dovoljan osnov za utvrđivanje visine štete. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantu predmetni automobil vraćen bez prednjeg vjetrobranskog stakla i s istrošenim gumama, ali se visina štete po ovom osnovu nije mogla utvrditi dostavljanjem predračuna koji su izdati u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Naime, apelant je bio u obavezi da dokaže vrijednost prednjeg stakla i guma u vrijeme preuzimanja vozila, te da dokaže (računima ili na drugi način) da je on nastalu štetu i otklonio. Osnovni sud je istaknuo da apelant tokom postupka sudu nije dostavio ni jedan dokaz da je štetu na predmetnom automobilu sam otklonio, niti je dostavio dokaz da je u periodu u kojem je predmetni automobil bio mobilisan sam plaćao troškove njegove registracije.

11. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 037596 14 Gž od 18. marta 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je bilo nesporno da je u vrijeme vraćanja predmetnog automobila, tj. 8. marta 1994. godine, apelant imao saznanja o postojanju štete na predmetnom automobilu i licu koje mu je prema navodima tužbe prouzrokovalo navedenu štetu. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je od navedenog dana pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (3. januara 2001. godine) istekao subjektivni rok za podnošenje tužbe, čak i ako se prihvati da zastarijevanje naknade štete nije teklo za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti. Okružni sud je također ocijenio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant nije u konkretnom slučaju na pouzdan način dokazao i visinu pretrpljene štete na predmetnom automobilu.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 037596 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o parnici za naknadu štete u kojoj je prvostepena presuda donesena 27. septembra 2013. godine, dakle nakon stupanja na snagu (27. jula 2013. godine) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13). Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude nije prelazio iznos od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije dozvoljena u skladu s članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo mjesta ni primjeni odredbe člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi tok predmetnog postupka kako je naveden u činjeničnom dijelu odluke. U pogledu prve tužbe koju je podnio 1996. godine, apelant tvrdi da nakon što je prvostepena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen na ponovni postupak, nije imao informacije o predmetu sve do poziva tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Loparama u toku 2001. godine, kada mu je saopćeno da je spis predmeta negdje nestao ili je negdje sklonjen, da se priprema gašenje navedenog suda i da treba podnijeti novi istovjetni tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je u postupku koji je predmet apelacije, nakon što je doneseno rješenje Vrhovnog suda i rješenje Okružnog suda kojima je predmet vraćen na ponovni postupak, u nastavku postupka pred prvostepenim sudom naišao na sasvim drugo opredjeljenje i praktično novi postupak, te izbjegavanje postupanja po uputama Vrhovnog suda. Osim navedenog, apelant smatra da se u konkretnom slučaju moralo postupiti po ranijim odredbama Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da je parnični postupak započet 1996. godine i da se „u usvojenoj reviziji tužene postupalo na pogrešan način“.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci. Smatra da kod donošenja navedene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava, jer je njegova revizija odbačena primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, koje su označene u obrazloženju osporene odluke, dok nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje po izjavljenoj reviziji.

17. Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi. Smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom, Zakonom i Evropskom konvencijom.

18. Osnovni sud navodi hronološki tok parničnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu.

19. Tužena smatra da su osporene odluke donesene u skladu s pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 59. stav 8.

Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 389. stav 1.

Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 P 037596 14 Rev 2 od 30. oktobra 2014. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 037596 14 Gž od 18. marta 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu i Presudu Osnovnog suda broj 80 0 P 037596 13 P2 od 27. septembra 2013. godine.

25. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2069/14 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1868/14 od 17. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda, s obzirom na to da je donesena 18. marta 2014. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 2069/14 podnio 3. maja 2014. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant 3. januara 2001. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo predmetni parnični postupak, koji je meritorno okončan donošenjem presude Okružnog suda 18. marta 2014. godine. Nadalje, Vrhovni sud je odlučio o dopustivosti apelantove revizije nakon sedam mjeseci, 30. oktobra 2014. godine, tako da ukupan relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste oko 13 godina i 10 mjeseci.

31. Ocjenjujući ponašanje strana u postupku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u Loparama prvu presudu u predmetu donio 9. decembra 2002. godine, nakon čega je oko tri godine kasnije presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda i predmet proslijeđen nadležnom pravobranilaštvu na postupanje u skladu s relevantnim odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Predmet je oko šest godina bio pred nadležnim pravobranilaštvom, te je zaključkom od 15. decembra 2011. godine nadležno pravobranilaštvo obavijestilo Okružni sud da obustavlja pokrenuti postupak i predmet dostavilo Okružnom sudu na odlučivanje. Okružni sud je zatim u roku od oko mjesec dana donio presudu kojom je potvrdio prvostepenu presudu, te je Vrhovni sud odluku po reviziji donio devet mjeseci kasnije i predmet vratio na ponovni postupak. U daljnjem postupku Okružni sud je u roku manjem od mjesec dana rješenjem od 19. novembra 2012. godine ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio nadležnom Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nakon što je apelant dva puta uredio tužbu, Osnovni sud je 27. septembra 2013. godine donio prvostepenu presudu, Okružni sud 18. marta 2014. godine odluku po žalbi (u roku manjem od šest mjeseci računajući od dana donošenja prvostepene presude), a Vrhovni sud 30. oktobra 2014. godine odluku po reviziji (u roku od oko sedam mjeseci računajući od dana donošenja drugostepene presude). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju, ali i ponašanju istog suda s ciljem nadoknade propuštenog vremena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantov predmet u periodu od oko šest godina bio ustupljen nadležnom pravobranilaštvu na postupanje, što se ne može staviti na teret sudovima. Nakon što je predmet vraćen Okružnom sudu na odlučivanje, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi postupali i donosili svoje odluke u kraćim rokovima. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelant preduzimao bilo kakve radnje s ciljem bržeg okončanja postupka. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o dužini trajanja postupka nije posebno obrazložio, već je samo naveo da mu je povrijeđeno „pravo na odluku u razumnom roku“.

32. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U pogledu naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48˗49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. U vezi s apelantovim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, a u vezi s naknadom štete zbog umanjenja vrijednosti i oštećenja predmetnog automobila, Ustavni sud smatra da se apelantova „imovina“ koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za predmetni automobil.

39. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud kao konačna instanca prvenstveno odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a kojim je regulisana pravna materija koja se odnosi na rokove zastarjelosti potraživanja naknade štete (član 376. ZOO-a). Naime, Okružni sud je zaključio da je potraživanje naknade štete zastarjelo jer je protekao subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a, računajući od 19. juna 1996. godine, pa do 3. januara 2001. godine kada je podnesena tužba. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa sličnih aspekata (tužbeni zahtjevi za naknadu štete za imovinu uništenu u ratu) pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 226/10 od 28. februara 2013. godine, tačka 44, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 864/13 od 3. marta 2016. godine, tačka 25, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Okružni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan iz navedenih razloga. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu s odredbama člana 376. ZOO-a, koje nesporno ispunjavaju standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije.

41. S obzirom na to da je, dakle, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha i u kojoj je jasno izražen stav da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni svi postavljeni standardi organa Evropske konvencije, pa da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u javnom interesu. Naime, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO-a kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu je pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim interesom. Stoga, Ustavni sud smatra da se samo zbog apelantovog pasivnog držanja u vezi s blagovremenim podnošenjem tužbe za naknadu štete ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanta. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u toj situaciji na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo ispitivanje. Budući da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenog prava, te da ga suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo prava na suđenje u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman