Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-109/15 (B. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Povrat stana
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-109/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 109/15, rješavajući apelaciju Branke Krajišnik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Krajišnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 060941 13 Rev od 28. oktobra 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 060941 09 Gž od 6. februara 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 060941 08 P od 1. jula 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branka Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ratko Gengo, advokat iz Bratunca, podnijela je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 060941 13 Rev od 28. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 060941 09 Gž od 6. februara 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 060941 08 P od 1. jula 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda zatraženo je 31. marta 2017. godine, a od Federacije Bosne i Hercegovine

- Vlade FBiH koju je u postupku pred redovnim sudovima zastupalo Pravobranilaštvo FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) 10. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 6, 7. i 17. aprila 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 060941 08 P od 1. jula 2009. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti-stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Antuna Hangija broj 13/IV (bivša Ulica Mitra Trifunovića Uče broj 31/IV), u površini od 29,90 m , bliže označen u izreci presude, zaključen 9. januara 1992. godine između Čede Krajišnika kao kupca (apelantkinjin sin) i države SFRJ-SSNO kao prodavca, pravno valjan, pa je tužena dužna trpjeti da se apelantkinja uknjiži u knjige položenih ugovora Zemljišno-knjižne kancelarije Opštinskog suda kao vlasnik stana sa 1/1 dijela u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Opštinski sud, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, utvrdio da je rješenjem Komande garnizona JNA od 8. juna 1987. godine Čedi Krajišniku dodijeljen na korišćenje stan-garsonjera u naselju Ciglane (sada Antuna Hangija), te da je Čedo Krajišnik zaključio ugovor o korišćenju stana 21. jula 1988. godine. Dalje je utvrđeno da je Čedo Krajišnik umro 22. novembra 1996. godine, te da apelantkinja (njegova majka) nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva. Ukazano je da je apelantkinja odbijena sa zahtjevom za povrat stana. Takođe je navedeno da nije dokazano da je Čedo Krajišnik zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana (nema pismenog ugovora s potpisima stranaka i dokazima da je dostavljen nadležnoj upravi na ovjeru, niti dokaza kolika je kupoprodajna cijena utvrđena u ugovoru i da li uplaćena cijena predstavlja ugovorenu cijenu).

7. Na osnovu navedenog utvrđenja prvostepeni sud je donio presudu kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.

8. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 060941 09 Gž od 6. februara 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se na pouzdan način ne može utvrditi da je postojao pismeni ugovor zaključen u zakonom predviđenoj formi između pravnog prednika, tj. apelantkinjinog sina i pravnog prednika tužene. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari se primjenjuju odredbe člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i član 39 a) i e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova kao odredbe lex specialis koje predviđaju kumulativne uslove za pravnu valjanost ugovora o otkupu-kupoprodaji stana. Prema navedenim odredbama uslovi su da je kupoprodajni ugovor zaključen u pismenoj formi, da su ga potpisale obje ugovorne strane, da ga je ovjerio vojni pravobranilac, da je predat nadležnoj poreskoj upravi radi razreza poreza i da je utvrđena kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena predniku tužene.

10. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio član 123 stav 1 u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrdio da apelantkinja nije dokazala da je njen prednik-sin zaključio pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se može uknjižiti u knjigu položenih ugovora ZK kancelarije Opštinskog suda u Sarajevu sa 1/1 na predmetnom stanu.

11. Ukazano je da je postojanje pismene forme nužan preduslov da bi ugovor stvorio pravno obavezujući odnos, odnosno prava i obaveze za obje ugovorne strane, a time uz ispunjavanje ostalih zakonskih uslova iz odredbe člana 39a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i pravo uknjižbe na njemu. Istaknuto je da su odredbe navedenog zakona u saglasnosti sa odredbama i tumačenjem Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a što je potvrdio i Ustavni sud.

12. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji nosilac stanarskog prava-apelantkinjin prednik umro 22. novembra 1996. godine kada je prestao biti nosilac stanarskog prava, a to pravo apelantkinja nikada nije stekla jer je odbijena sa zahtjevom za povrat predmetnog stana u kojem nije živjela kao član porodičnog domaćinstva u smislu odredbe člana 6 Zakona o stambenim odnosima.

13. Ukazano je da kako se pravo svojine na predmetnom stanu nije moglo steći zato što se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu jer se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji, odnosno kupovini stana, zaključenog prije 6. aprila 1992. godine i sticanju svojine po osnovu takvog ugovora može odlučivati samo na osnovu Zakona o prodaji stanova. Stoga, činjenica da je apelantkinjin prednik zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio kupoprodajni iznos cijene stana (visina cijene je upitna) i bio korisnik stana do 1992. godine ne dokazuje da je stekao pravo svojine na stanu. Prema tome, kako apelantkinja svoje pravo svojine nije mogla izvesti iz prava svog prednika- sina, niti ga je mogla sama steći primjenom odredbe člana 39 a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, to se ne može govoriti o pravu na imovinu (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-118/05 od 18. aprila 2006. godine).

14. Protiv drugostepene presude apelantkinja je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 060941 13 Rev od 28. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelantkinja direktno ne ukazuje koja to odredba ZPP nije ili je pogrešno primijenjena, a što je uticalo na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 231 ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je ocijenio odlučne žalbene navode i za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je takođe izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 8 ZPP.

16. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa nije mogao utvrditi tačnost revizionih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do promjene predsjednika i članova vijeća drugostepenog suda koji se nisu dovoljno upoznali sa sadržajem spisa, a što je suprotno odredbama ZPP (ne navodi kojim). Prema mišljenju Vrhovnog suda, sve i da je do toga došlo ta činjenica, sama po sebi, ne može i nije uticala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Ukazano je da je drugostepena odluka donesena na sjednici vijeća, pa nije bilo zakonskog osnova da se apelantkinja poziva na sjednicu.

17. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da se kod navedenog činjeničnog utvrđenja o predmetu spora-utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu vojnog stana i uknjižbi u zemljišnim knjigama može odlučivati samo na osnovu Zakona o prodaji stanova i taj propis je lex specialis u odnosu na Zakon o svojinsko-pravnim odnosima.

18. Ukazano je da je otkup stana iz stambenog fonda JNA, postupak i način otkupa propisan Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud se pozvao na odredbu čl. 39 i 39a) citiranog zakona.

19. Navedeno je da je nosilac stanarskog prava-apelantkinjin prednik umro 22. novembra 1996. godine, kada je prestao biti nosilac stanarskog prava, a apelantkinja nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva i nije ostvarila pravo na povrat predmetnog stana. Istaknuto je da ocjenom predloženih i izvedenih dokaza nižestepeni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123 u vezi sa članom 126 ZPP), pravilno zaključuju da apelantkinja nije dokazala da je njen prednik zaključio pravno obavezujući ugovor na osnovu kojeg se može uknjižiti u knjigu položenih ugovora ZK kancelarije Opštinskog suda, da je stekao pravo svojine u smislu navedenih zakonskih odredbi.

20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako apelantkinja nije dokazala da je njen prednik-sin stekao pravo svojine na predmetnom stanu, da je zaključio pravno valjan ugovor i da je postao vlasnik, to ni ona pravo svojine na tom stanu (svojini) ne može steći.

21. U konkretnoj pravnoj stvari kada se radi o vojnom stanu o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji zaključenog prije 6. aprila 1992. godine i sticanju svojine odlučuje se, kako je i navedeno, primjenom Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga činjenica, ako se prihvati da je tačna da je apelantkinjin prednik zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio kupoprodajnu cijenu i bio korisnik stana do 1992. godine ne dokazuje da je i stekao svojinu na stanu.

22. Navedeno je da kako apelantkinja svoje pravo nije mogla zasnivati na pravu prednika budući da on to pravo iz navedenih razloga nije stekao, niti ga je sama mogla steći primjenom člana 39 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev odbili.

23. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kako apelantkinjin prednik, pa time ni apelantkinja nisu stekli pravo svojine na predmetnom stanu slijedi da nižestepeni sudovi nisu povrijedili ni apelantkinjino pravo na imovinu, kako to pogrešno smatra revizija. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je apelantkinjin sin momentom potpisivanja kupoprodajnog ugovora i preuzimanjem ugovornih obaveza, te isplatom novčane naknade, preuzimanjem i stupanjem u posjed stana postao vlasnik na predmetnom stanu. Prema apelantkinjinom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno tumačili odredbe zakona koje su bile na snazi u momentu otkupa stana od strane apelantkinjinog sina. Ukazuje da je predmetni stan naslijedila nakon smrti svoga sina koji je on otkupio u skladu s tada važećim propisima, te da se radi o stanu koji je apelantkinjina privatna svojina.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da suprotno apelantkinjinim navodima osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava, kao ni da je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna.

26. Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja osporene presude tog suda postupao u skladu s odredbama ZPP i odredbama Evropske konvencije, te da nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

27. Opštinski sud je naveo da su osnovi za donošenje prvostepene presude navedeni u njenom obrazloženju, pri kojem prvostepeni sud ostaje u cijelosti.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

29. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 060941 13 Rev od 28. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i uknjižbu, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

37. Apelantkinja smatra da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

39. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je apelantkinja odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, zaključenog 9. januara 1992. godine između apelantkinjinog sina i države SFRJ-SSNO, kao i da se sljedstveno tome apelantkinja uknjiži kao vlasnik stana sa 1/1 u knjigu položenih ugovora. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da apelantkinja u predmetnom postupku nije dokazala da je njen prednik-sin zaključio pravno valjan ugovor na osnovu kojeg je postao vlasnik predmetnog stana. Dakle, apelantkinja nije dokazala pravo svojine svog prednika na predmetnom stanu iz kojeg prava bi apelantkinja mogla izvući svoje pravo svojine na predmetnom stanu. Pri tome su redovni sudovi ukazali da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelantkinja nije bila član porodičnog domaćinstva svoga sina, kao i da je u odgovarajućem postupku pred upravnim organima odbijena sa zahtjevom za povrat predmetnog stana. Prema tome, proizlazi da apelantkinja u konkretnom slučaju nije mogla ostvariti više prava na predmetnom stanu nego što je imao njen prednik. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, pri čemu su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima i garancijama iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

41. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-109/15 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio