Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-164/15 (F. P.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-164/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 164/15, rješavajući apelaciju Faika Palavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Faika Palavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002778 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002778 14 Gž od 18. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 0 002778 91 P od 30. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Faik Palavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 002778 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 002778 14 Gž od 18. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 0 002778 91 P od 30. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 30. maja 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 31. jula 1991. godine podnio tužbu protiv prvobitno označenog tuženog (ZOIL Sarajevo filijala za poslove štete sa ino-elementom), kao pravnog prednika tuženog, radi naknade štete proistekle iz saobraćajne nezgode u kojoj je zadobio tjelesne povrede, zbog čega je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete. Tokom postupka, apelant je dva puta precizirao tužbeni zahtjev i konačno ga opredijelio na ročištu od 28. septembra 2011. godine.

6. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.

7. Općinski sud je po provedenom postupku donio Presudu broj 32 0 P 0 002778 91 P od 30. septembra 2013. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Općinski sud je, prije svega, naveo nesporne činjenice iz kojih proizlazi vrijeme i mjesto u kojem se desio štetni događaj. Spornim su se postavila pitanja koja se tiču pasivne legitimacije, osnova i visine zahtijevane štete i zastare potraživanja. Na spornu okolnost koja se tiče završetka liječenja apelanta i s tim u vezi istaknutog prigovora zastare potraživanja, na prijedlog tuženog je provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant bio bolnički liječen do 18. augusta 1986. godine, da je otpušten iz bolnice uz konstataciju dobrog općeg stanja, da apelant vještaku nije predočio dokumentaciju o daljnjem liječenju zadobivenih povreda, te je stoga medicinskim vještačenjem zaključeno da je kod apelanta liječenje završeno godinu dana nakon ozljeđivanja, dakle 24. jula 1987. godine. Prvostepeni sud je navedeni nalaz i mišljenje u potpunosti prihvatio, pri čemu je naglašeno da je nalaz sačinjen na osnovu raspoložive medicinske dokumentacije na okolnosti koje je predložio tuženi, te je ocijenjeno da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu zaključka o završetku liječenja budući da je nalaz sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije koju je vještaku predočio apelant, kao i njegovim pregledom (rad osnovnih životnih funkcija i osjetila, neurološki pregled i lokalni pregled mjesta gdje je pretpio ozljede), što je, prema iskazu vještaka, bilo dovoljno da koristeći svoje stručno znanje i iskustvo u struci sačini nalaz o tome kada je završeno apelantovo liječenje. Imajući u vidu zaključak iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te ocjenom ostalih provedenih dokaza, između ostalog, zapisnika o uviđaju, Općinski sud je naveo da se iz provedenih dokaza nije moglo pouzdano zaključiti da apelant u vezi sa zadobivenim povredama u saobraćajnoj nezgodi ima umanjenje opće životne aktivnosti u određenom stepenu, da je trpio fizičke bolove i strah, te da je izgubio zaradu u određenoj visini, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) naveden sadržaj odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj se, nezavisno od materijalne štete, može dosuditi i nematerijalna šteta ukoliko okolnosti slučaja (naročito jačina bolova i straha) to opravdavaju. Također je naveden i sadržaj odredbi čl. 195, 154. i 178. ZOO, prema kojima se u pogledu naknade štete prouzrokovane motornim vozilom primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice. U vezi s tim je, radi utvrđenja potrebnih elemenata za odlučivanje o apelantovom pravu na naknadu štete, bilo potrebno provesti vještačenja po vještaku saobraćajne, ekonomske i medicinske struke (odgovarajuće specijalnosti) kako bi se utvrdili elementi nastanka predmetne saobraćajne nezgode, a time i pasivne legitimacije tuženog. S obzirom na to da tokom postupka apelant nije izveo navedeni dokaz, proizašao je zaključak da nije dokazao tvrdnje na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete, pa je on odbijen primjenom citiranih zakonskih odredbi ZOO (154, 178, 195. i 200).

8. U vezi s naprijed navedenim je pojašnjeno da je apelant 24. novembra 2011. godine predložio izvođenje dokaza vještačenjem koje je sud dozvolio procesnim rješenjem, u vezi čega je apelantu naloženo da za potrebe vještačenja na depozit suda uplati ukupan iznos od 650,00 KM (za medicinsko, saobraćajno i ekonomsko vještačenje), da je zatim podnio zahtjev za oslobađanje od tih troškova navodeći da tu obavezu prema općem imovnom stanju ne može izvršiti i da je podneskom, koji je nakon toga uslijedio, predložio da svoju obavezu izvrši u ratama. Općinski sud, na osnovu dostavljene pismene dokumentacije, nije ocijenio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, ali je ocijenjeno da postoji mogućnost uplate ovih troškova u ratama. Stoga je od uspostavljanja apelantove obaveze za uplatu troškova vještačenja 24. novembra 2011. godine krajnji rok za ispunjenje obaveze bio 21. januar 2013. godine. Međutim, ovaj rok je na apelantov prijedlog produžen do 12. septembra 2013. godine, uz upozorenje o posljedicama izostanka uplate, pa je nakon isteka naprijed navedenog roka, u kom apelant svoju obavezu nije izvršio, u smislu člana 385. stav 3. ZPP zaključeno da je apelant odustao od izvođenja dokaza vještačenjem (radi utvrđenja umanjenja opće životne aktivnosti, izmakle zarade, uzroka nastanka predmetne nezgode). Stoga je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ocijenjeno da apelant nije dokazao neophodne elemente za utvrđenje odgovornosti tuženog, zbog čega je zaključeno da tužbeni zahtjev za naknadu štete nije osnovan, pa je kao takav odbijen.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 002778 14 Gž od 18. aprila 2014. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe, Kantonalni sud je ponovio činjenične tvrdnje na kojima je apelant zasnovao svoj zahtjev, te odlučenje prvostepenog suda koji je po provedenom postupku zaključio da apelant nije dokazao ni osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva, imajući u vidu odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP prema kojima je svaka stranka u postupku dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, što apelant nije uspio. U tom kontekstu, Kantonalni sud je ponovio činjenice iz prvostepene presude koje se tiču uspostavljanja obaveze apelantu da predujmi troškove vještačenja (za svaki pojedini vid) koju, nakon što je odbijen sa zahtjevom za oslobađanje od ovih troškova, nije izvršio u ostavljenom roku, a ni kasnije (do zaključenja glavne rasprave 12. septembra 2013. godine). Stoga je prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno se pozivajući na odredbu člana 385. stav 3. ZPP, donio rješenje da se neće izvoditi dokazi po vještacima saobraćajne, medicinske (neurohirurške) i ekonomske struke jer apelant od 24. novembra 2011. godine, kada mu je dat nalog za uplatu troškova, u periodu od dvije godine u kojem mu je omogućena uplata u ratama, nije izvršio svoju obavezu. Osim toga, kako je dalje napomenuto, na istom ročištu je i tuženi predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, i to u vezi sa spornim pitanjem koje se ticalo okončanja liječenja apelanta, te je u tu svrhu uplatio polovinu troškova (150,00 KM). Nakon toga je vještak sačinio svoj nalaz i mišljenje u smislu prijedloga tuženog (spornih pitanja), koji je prvostepeni sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno prihvatio i o tome dao detaljne i jasne razloge. Također su navedeni jasni razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje od troškova vještačenja (str. 5 prvostepene presude), te su neprihvatljivi razlozi žalbe da je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbe čl. 400. i 401. ZPP, već je, nasuprot tome, apelantu omogućeno da te troškove izmiri u ratama i u intervalima u kojima su produžavani rokovi za uplatu u kojima nije postupio. Stoga je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 002778 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, cijeneći da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenične tvrdnje na kojima je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev ukazujući da je prvostepeni sud, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, zaključio da je jedini način da apelant dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, u smislu odgovornosti tuženog za nastanak štete, bilo provođenje dokaza vještačenjem po vještacima saobraćajne struke (radi uzroka saobraćajne nezgode), medicinske struke (radi utvrđenja visine pravične naknade nematerijalne štete) i ekonomske struke (radi utvrđenja visine materijalne štete - izgubljene zarade), koje je sud na apelantov prijedlog prihvatio. Međutim, zbog apelantovog propuštanja da za navedena vještačenja uplati predujam, procesnim rješenjem od 12. septembra 2013. godine je određeno da se ovi dokazi neće provoditi. Prema ocjeni revizionog suda, pobijana drugostepena presuda je pravilna i zakonita jer je drugostepeni sud, suprotno tvrdnjama iz revizije, pravilno ocijenio da je apelantu omogućeno raspravljanje i dokazivanje svojih tvrdnji, ali da je zbog nepostupanja po nalogu suda u smislu predujma troškova vještačenja ocijenjeno da je apelant odustao od izvođenja tog dokaza, što je konstatirano procesnim rješenjem sa glavne rasprave. Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana drugostepena presuda pravilna i zakonita budući da su u navedenoj presudi kojom je odlučeno o žalbi navedeni jasni razlozi iz kojih proizlazi da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio u smislu odredbe člana 231. ZPP i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava. U apelaciji u kojoj je hronološki opisan tok postupka pred redovnim sudovima i osporene presude, apelant je iznio svoj stav prema kojem su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da ga redovni sudovi oslobode plaćanja troškova na ime vještačenja. Budući da su sudovi ocijenili suprotno i obavezali ga da navedene troškove plati u ratama, a da on svoju obavezu nije mogao ispuniti ni na takav način, povrijeđeno mu je, kako smatra, pravo na ravnopravno učešće u postupku. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek obrazlaže nemogućnošću podnošenja žalbe protiv presude Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud smatra, suprotno apelantovom stavu, da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da apelantu nisu uskraćena prava na koja je apelacijom ukazao.

13. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije ispitani u žalbenom postupku i da je obrazloženje drugostepene presude zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama, pa je predloženo da se apelacija odbije.

14. Općinski sud smatra da prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da je pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu apelantu omogućeno da s ciljem dokazivanja svojih tvrdnji izvede dokaz vještačenjem, te mu je u tom smislu omogućeno da troškove vještačenja uplati u ratama. Potvrđeno je da je apelant zahtijevao oslobađanje od plaćanja ovih troškova ili mogućnost plaćanja u ratama, pa nakon što je ocijenjeno da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za oslobađanje od troškova vještačenja, apelantu je, na njegov prijedlog, omogućena uplata na rate u relativno dužem vremenskom periodu. Kako ni u tom periodu apelant nije ispunio obavezu, Općinski sud je postupio u smislu relevantnih procesnih i materijalnih propisa, pa proizlazi da su navodi apelacije neosnovani.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 178.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Član 195.

(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 385.

Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.

Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove.

Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi.

[...] Član 400.

Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 401.

Prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj lica koja stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 002778 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o naknadi štete, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevu iz tužbe, povrijedili procesne odredbe zbog činjenice da nije prihvaćen apelantov prijedlog za oslobađanje od troškova vještačenja, što je za posljedicu imalo kršenje načela ravnopravnosti u postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a stoga i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

25. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu (ne)dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP), po načelu slobodne ocjene dokaza.

27. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije u ovom dijelu odnose na narušavanje načela ravnopravnosti u postupku zbog činjenice da su sudovi osporene odluke, kako apelant tvrdi, donijeli na njegovu štetu zbog neispunjenja obaveze da predujmi troškove vještačenja i na taj način dokaže osnov i visinu svog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, prije svega istakao nesporne činjenice, a u pogledu spornih pitanja procesnim rješenjem dozvolio izvođenje predloženih dokaza kako od strane apelanta tako i od strane tuženog, te je u tom smislu, između ostalog, proveden dokaz medicinskim vještačenjem na okolnosti odgovora na tužbu koje je predložio tuženi. S obzirom da se iz obima ovog vještačenja, čiji je zadatak bio da se utvrdi završetak apelantovog liječenja, nije mogao izvesti pouzdan zaključak u vezi sa apelantovim tvrdnjama i njegovim zahtjevom iz tužbe (umanjenje opće životne aktivnosti, stepen fizičkih bolova, straha, izgubljene zarade, itd...) zasnovanog na šteti prouzrokovanoj motornim vozilom na koje se primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice, bilo je neophodno provesti i ostala vještačenja koja je predložio apelant. U vezi s tim, apelant je zatražio oslobađanje od plaćanja troškova na ime vještačenja ili izmirenje tih troškova u ratama. Budući da je u okolnostima konkretnog slučaja, na osnovu pismene dokumentacije koju je apelant dostavio, zaključeno da se nisu stekli uvjeti za oslobađanje od plaćanja ovih troškova, udovoljeno je apelantovom prijedlogu da navedene troškove izmiri u ratama u dužem vremenskom periodu, uz upozorenje o posljedicama neispunjenja obaveze. Nakon što je protekao taj rok u kojem apelant nije izvršio svoju obavezu, u smislu člana 385. stav 3. ZPP doneseno je procesno rješenje u kojem je konstatirano da je apelant odustao od izvođenja predloženog dokaza, te je osporena presuda, koja je potvrđena u žalbenom i revizionom postupku, donesena na osnovu onih dokaza koji su u postupku izvedeni, analizirani i ocijenjeni, uz zaključak da apelant svoje tvrdnje nije dokazao, pa je stoga njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantu, kao i tuženoj strani, s aspekta građanskog postupka, data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj izvođenjem svojih dokaza i komentiranjem dokaza suprotne strane, koju apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije iskoristio u punom obimu. Međutim, ta okolnost, sama po sebi, ne znači da je apelant drugačije tretiran u odnosu na tuženog, niti da je, zbog neispunjenja obaveze plaćanja troškova na ime vještačenja, narušeno načelo jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na apelanta, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

29. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka budući da apelant, kako je već rečeno, i ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, već svoje tvrdnje zasniva isključivo na svom shvaćanju toga šta je trebalo dokazivati i razlozima zbog kojih svoje tvrdnje nije uspio dokazati. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret sudovima, niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

31. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Apelacijom je također ukazano na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, i to u vezi s pravom na pravično suđenje, konkretno neispunjenjem obaveze za troškove vještačenja i konačnom odlukom kojom apelant nije zadovoljan i protiv koje nema pravo žalbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (tužba, žalba, revizija), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali na način kako je apelant očekivao ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenili svaki izvedeni dokaz pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je apelantu i tuženom data jednaka mogućnost u predlaganju i izvođenju dokazne građe u smislu načela jednakosti i ravnopravnosti u postupku, te kada su sudovi u postupku o redovnom i vanrednom pravnom lijeku naveli detaljna i jasna obrazloženja, uz relevantnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje (predlaganje, izvođenje i ocjena dokazne građe), a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u vezu s primjenom procesnog prava jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a ishod odlučivanja o pravnim lijekovima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud smatra da su navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

36. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-164/15 (F. P.) | Sudska praksa | Aktio