Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2301/17 (M.M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2301/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2301/17, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljeni broj 80 0 K 018112 17 Kž 8 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 018112 16 K od 14. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 018112 17 Kž 8 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 018112 16 K od 14. novembra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2301/17.

2. Apelant, koga zastupa Ludvik Poljanec iz Slovenske Bistrice, Slovenija, označen kao branilac, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 K 018112 17 Kž 8 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda broj 80 0 K 018112 16 K od 14. novembra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2343/17.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 2301/17 i AP 2343/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 2301/17.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 27. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su odgovore dostavili 6. jula 2017. godine. Osnovni sud, kom su apelacije dostavljene na odgovor 30. juna 2017. godine, u ostavljenom roku od pet dana, koji je protekao 5. jula 2017. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 K 018112 16 K od 14. novembra 2016. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 018112 17 Kž 8 od 23. marta 2017. godine, apelanta proglasio krvim da je, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232 stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. decembra 2009. godine do 9. februara 2010. godine, od 25. marta 2016. godine do 14. novembra 2016. godine, te vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru od 30. marta 2011. godine do 7. septembra 2011. godine.

8. Apelant je proglašen krivim da je 4. oktobra 2009. godine obijanjem i provaljivanjem ušao u stan oštećenog N.H. i tom prilikom uzeo i prisvojio, pored ostalog, rezervne ključeve od garaže i putničkog automobila „škoda-oktavija“ označenih registarskih oznaka, svojina oštećenog N.H., te istog dana došao do garaže oštećenog N.H. i odvezao označeni putnički automobil u pravcu Brčkog, nakon čega su ga u Brčkom pokušali zaustaviti policijski službenici P.S. i E.H. da bi se on ukradenim vozilom udaljio, pa tako sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 32.000 KM.

9. Iz obrazloženja presuda proizilazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je zapisnik o prepoznavanju lica nezakonit dokaz, kao i tvrdnje kojim je dovođena u pitanje vjerodostojnost ovog dokaza. Okružni sud je detaljno analizirao navedeni zapisnik, te zaključio da je sačinjan u skladu sa članom 150 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). S tim u vezi je ukazano da je svjedok, policajac P.M., opisao lice koje je trebalo identifikovati i naveo neke od osobina tog lica (približne godine starosti, visina, boja kose, oblik lica i ten) po kojima se ono razlikuje od drugih lica. Takvi opisi ranije viđenog lica u sadržajnom smislu su konkretni u onoj mjeri u kojoj je to bilo neophodno da bi se moglo pristupiti radnji prepoznavanja. Pored navedenog, svjedoku je, pored apelanta, pokazano više nepoznatih lica slične visine, sličnog izgleda, slično obučenih, tako da apelant nije imao nikakvih specifičnih oznaka koje bi upućivale na zaključak da je upravo on lice koje treba prepoznati. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prepoznavanje izvršeno na zakonit način, te da na zakonitost ne utiče činjenica da apelant u vrijeme prepoznavanja nije imao branioca. U prilog navedenom ukazano je i da ovlašćena službena lica po odobrenju nadležnog tužioca mogu preduzimati određene istražne radnje, pa u tom smislu saslušavati i svjedoke, da o preduzimanju ovih radnji nije potrebno obavještavati branioca, a zbog čega se, takođe, ne dovodi u pitanje zakonitost zapisnika o prepoznavanju lica zbog toga što prepoznavanju nije bio prisutan i apelantov branilac, te okružni tužilac. Najzad, Okružni sud je istakao i da su o okolnostima pod kojim je vršeno prepoznavanje svjedočila ovlašćena službena lica pred kojima je preduzimana radnja prepoznavanja, a čime je potvrđena procesna vrijednost ovog dokaza.

10. Osnovni i Okružni sud su saglasno zaključili i da su zapisnici o iskazima svjedoka, oštećenog N.H., dati ovlašćenim službenim licima 4. oktobra i 22. decembra 2009. godine zakonit dokaz s obzirom na to da je svjedok ispitan saglasno članu 151 ZKP, tj. opomenut je da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prećutati a potom je upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo, a sve navedeno je potvrdio svojim potpisom na kraju zapisnika.

11. Osnovni i Okružni sud su saglasno zaključili da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što je odbijen njegov prijedlog da se saslušaju u svojstvu svjedoka V.V. i R.B., te da vještak C.L. sprovede saobraćajno-tehničko vještačenje. S tim u vezi je najprije ukazano na član 278 stav 2 ZKPRS kojim je određeno pravo suda da odbije sprovođene dokaza, te na član 304 stav 7 ZKPRS prema kom je sud obavezan da u obrazloženju presude određeno i potpuno iznese razloge zbog kojih nije uvažio prijedloge stranaka. Iz obrazloženja presuda proizilazi da je u toku postupka izvršen uvid u odluku Vrhovnog suda Švedske od 19. septembra 2012. godine koja je utemeljena na iskazima svjedoka V.V. i R.B., a kojom je odlučeno da se ne dozvoli apelantovo izručenje nadležnim organima BiH, jer je apelant, prema stavu tog suda, u vrijeme izvršenja krivičnog djela boravio na teritoriji Švedske. Osnovni i Okružni sud su zaključili da je to dokaz da je pred Vrhovnim sudom Švedske vođen postupak povodom zahtjeva za ekstradiciju, te da su u tom postupku saslušani kao svjedoci V.V. i R.B., ali da to istovremeno ne stvara obavezu prihvaćanja iskaza navedenih svjedoka kao procesno vrijednih dokaza u konkretnom krivičnom postupku. Prema obrazloženjima obiju presuda, odlučne činjenice ne mogu se utvrđivati na osnovu iskaza svjedoka pribavljenog u upravnom, prekršajnom, parničnom ili nekom drugom krivičnom postupku, ako ta lica nisu saslušana u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, dakle, ako ti dokazi nisu neposredno izvedeni na glavnom pretresu. Nadalje, ukazano je da postupak koji je vođen pred Vrhovnim sudom Švedske nema karakter krivičnog postupka, nego se radi o posebnom nezavisnom postupku koji je u toj državi sprovođen u skladu sa procedurama vezanim za postupak ekstradicije i odluka koja je uslijedila nakon sprovedenog postupka nema uticaja na konačnu odluku suda o krivici optuženog, kako je to, neopravdano, tvrdio apelant. Najzad, iz obrazloženja presuda proizilazi da je apelant predlagao saslušanje C.L. kao stručnog svjedoka, tj. u svojstvu koje ZKPRS ne poznaje, da je uložio nalaz i mišljenje sačinjene od C.L. kao vještaka saobraćajne struke, koji je sačinjen samoinicijativno, a koji, u stvari, predstavlja rekonstrukciju događaja kojoj nisu prisustvovali ni tužilac, ni sudija, te je ukazano na član 159 st. 1 i 2 ZKPRS. Pri tome ukazano je i da apelant ničim nije doveo u pitanje sposobnosti svjedoka P.S. da uoči detalje prilikom prolaska ukradenog automobila, kao i da ovakva procjena ne ulazi u kompetencije ovog vještaka. Najzad, oba suda su se saglasila da potvrda o školovanju u Švedskoj, predočena kao kopija, ne može biti prihvaćena kao dokaz. Takođe je ukazano i da iz prevoda ovog dokumenta proizilazi da je apelant pohađao školu u periodu od 13. avgusta do 18. decembra 2009. godine uz zabilješku da škola čuva podatke o prisustvu na nastavi u trajanju do tri godine, da nisu u mogućnosti dati tačne podatke o njegovom prisustvu, da se prema Pravilniku (škole) učenik koji nije bio prisutan na nastavi više od tri sedmice isključuje s nastave, da je apelant sve vrijeme bio upisan, što ukazuje da je bio redovan na nastavi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant u apelaciji registrovanoj pod brojem AP 2301/17 tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. U apelaciji registrovanoj pod brojem AP 2343/17 apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3b), d, e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 3, 5, 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz obje apelacije, u suštini, svode se na tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da nije uživao garancije u vezi s nepristrasnim sudom.

15. Apelant tvrdi da mu nije dodijeljen branilac nakon što je lišen slobode i pri uzimanju izjave u policiji iako se radilo o obaveznoj odbrani, odnosno da nije imao branioca ni prilikom prepoznavanja. Takođe, tvrdi i da mu je pravo na odbranu povrijeđeno i zato što su redovni sudovi pogrešno zaključili da neće zasnivati svoje odluke na zapisnicima o uzimanju izjave u policiji, odnosno u Tužilaštvu, jer to ne bi bilo u skladu sa članom 288 stav 3 ZKPRS, iako je ove dokaze predložio u svojoj odbrani. Nadalje, tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, i to: zapisniku o prepoznavanju lica, jer prilikom prepoznavanja nije imao branioca, zapisnicima o prikupljanju izjave od oštećenog N.H. od označenih datuma (pročitane na glavnom pretresu, jer je oštećeni preminuo), a iz razloga što oštećeni prilikom davanja izjave nije potpisao upozorenje, odnosno pravnu pouku o svojim pravima, zbog činjenice da su njegovi rođaci, svjedoci R.H. i R.R., potvrdili da je, kada je otkrio provalu i krađu automobila, fizički i psihički odjednom propao, pa da njegovi iskazi treba da se prihvate s rezervom, zapisniku o uviđaju, jer ga je potpisalo samo jedno lice-policajac, a ne sadrži potpis prisutnih službenih lica i zapisničara. Takođe, tvrdi da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku. S tim u vezi je istakao da je Tužilaštvo prikrivalo dokaze, ukazujući na zapisnik o uviđaju na licu mjesta iz kog proizilazi da je pronađen trag papilarnih linija koji se „izgubio“, kao i snimak nadzorne kamere sa označenog objekta, koji su, kako tvrdi, dostavljeni Tužilaštvu uz izvještaj o počinjenju krivičnog djela, a koje je, kad je zatražio da mu budu predočeni, tvrdilo da oni ne postoje u spisu. U ovom dijelu ističe i da je sud neosnovano odbio sprovođenje dokaza koje je predlagao: ponovno saslušanje inspektora S.M., koji je, kako tvrdi, znao sve o skrivenim dokazima, da sasluša kao svjedoke V.V. i R.B., koji su u izjavama datim pred sudom u Švedskoj u ekstradicionom postupku potvrdili da je kritične prilike bio u Švedskoj, te da sud nije ni razmotrio njegov prijedlog da plati troškove njihovog dolaska, ili da ih bar sasluša putem videolinka, odluku Vrhovnog suda Švedske kojom je odbijena njegova ekstradicija u BiH uz obrazloženje da se ne mogu priznati presude iz drugih predmeta, saslušanje vještaka čiji su nalaz i mišljenje prihvaćeni u spis. Apelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka, policajca D.G., koji je potvrdio da je u ukradenom vozilu bilo lice tamnije puti i kose, atletske građe, a u vezi sa odbijanjem ponovnog saslušanja svjedoka S.M. čiji iskaz prvostepeni sud pogrešno interpretira, ističući da je ovaj svjedok potvrdio da se radi o licu tamnije kose, a ne tamnije puti. Takođe, apelant tvrdi i da je svjedok, policajac P.S., prilikom prepoznavanja sa fotografije rekao da je 90% siguran da je apelant lice iz ukradenog automobila, pa pošto nije siguran 100% (van razumne sumnje), ovaj dokaz se nije mogao ni koristiti. Takođe, ističe i da ga ovaj svjedok nije prepoznao u sudnici. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno odbili kao dokaz potvrdu o njegovom školovanju u Švedskoj od 28. decembra 2009. godine. Najzad, apelant tvrdi da nije uživao garancije u vezi sa nepristrasnim sudom, jer je sudija L.P. učestvovala u više faza postupka, odnosno bila član sudskog vijeća koje je odlučivalo o produženju, te ukidanju pritvora apelantu.

16. S obzirom na, kako navodi, brojna kršenja njegovih prava i nepoštivanje osnovnih odredaba ZKPRS i KZRS, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda. Posebno je istakao da su do isteka izdržavanja izrečene kazne zatvora ostala još tri mjeseca.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj odluci dao razloge i obrazloženja u pogledu valjanosti dokaza koje je izvelo Tužilaštvo, te u pogledu procesne vrijednosti izvršenog prepoznavanja od svjedoka P.S. Okružni sud se pozvao i na zaključak iz svoje presude da na glavnom pretresu koji je prethodio donošenju osporene prvostepene presude nisu učinjene bitne povrede odredaba postupka koje se tiču ravnopravnosti stranaka, prava zastupanja po slobodno izabranom braniocu, pretpostavke nevinosti, te istakao da je postupak protiv apelanta bio pravičan.

18. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je cjelokupan dokazni postupak koji je sproveden pred prvostepenim sudom u svemu sproveden u skladu sa zakonom, a što je u svojoj odluci, odlučujući po žalbi odbrane, potvrdio i Okružni sud, te zaključilo da su tvrdnje iznesene u apelacijama neosnovane.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Teška krađa Član 232.

(1) Ako je krađa izvršena:

1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora, 2) na naročito opasan ili naročito drzak način, 3) od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje ili opasno sredstvo radi napada ili odbrane, 4) od strane više lica koja su se udružila za vršenje krađa, 5) iskorišćavanjem stanja prouzrokovanog požarom, poplavom, zemljotresom ili sličnom nesrećom, 6) iskorišćavanjem nemoći ili drugog teškog stanja nekog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

(2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(…)

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Prava lica lišenog slobode Član 5.

(1) Lice koje je lišeno slobode mora na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah biti obaviješteno o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučeno da nije dužno da daje iskaz, niti da odgovara na postavljena pitanja, da ima pravo da uzme branioca koga može sam poslije birati, (...)

(...)

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Pravo na odbranu Član 7.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(...)

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150.

(...)

(3)Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.

Tok saslušanja svjedoka Član 151.

(...)

(2)Svjedok će se prethodno biti opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će biti upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će biti upozoren i da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 149. stav 1. ovog zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.

(...)

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(...)

(2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Zapisnici o dokaznom materijalu Član 289.

(...)

(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original.

(...)

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(...)

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(...)

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 K 018112 17 Kž 8 od 23. marta 2017. godine. Osporena presuda je apelantu uručena 11. aprila 2017. godine, a apelacija registrovana pod broj AP 2301/17 je podnesena 6. juna 2017. godine, odnosno apelantovom braniocu Ludviku Poljanecu 3. maja 2017. godine, a apelacija registrovana pod brojem AP 2343/17 je podnesena 7. juna 2017. godine. Stoga, proizilazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3b), d, e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 3, 5, 6 i 8 Evropske konvencije, te prava iz čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] (…)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(…)

28. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da nije uživao garancije u vezi s nepristrasnim sudom.

30. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

31. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije.

32. Apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima: zapisniku o prepoznavanju, jer sprovođenju ove radnje nije bio prisutan njegov branilac, koji mu nije bio dodijeljen odmah po lišavanju slobode, zbog čega smatra i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, zapisniku o iskazima oštećenog, jer oštećeni nije upozoren na svoja prava i obaveze, zapisniku o uviđaju, jer ga je potpisalo samo jedno od prisutnih službenih lica. Nadalje, u prilog tvrdnji o povredi prava na odbranu apelant je istakao da je sud pogrešno odbio da sprovode dokaze: da sasluša u svojstvu svjedoka V.V. i R.B., presudu Vrhovnog suda Švedske, kojom je odbijen njegov zahtjev za ekstradiciju, potvrdu o školovanju-učenju švedskog jezika, da je odbio da sprovede nalaz i mišljenje vještaka, te da mu je uskraćen pristup dokazima, odnosno da je Tužilaštvo prikrilo pojedine dokaze.

33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalaije, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza

– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).

34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštivana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90). Najzad, u ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani na način da obezbijede pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, razmatrajući identične apelantove tvrdnje o nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju, zapisnika o iskazima oštećenog M.H., te zapisnika o uviđaju, detaljno ispitali i, s tim u vezi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPRS, dali iscrpne razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u prilog zaključku da su apelantove tvrdnje o nezakonitim dokazima neosnovane. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, prema zapisniku o ispitivanju osumnjičenog u Okružnom tužilaštvu koji je predočio uz apelaciju, imao branioca. Takođe, prema zapisniku o ispitivanju u policiji priloženom uz apelaciju, proizlazi da je apelant poučen o pravu da uzme branioca, kao i da se, suprotno njegovim tvrdnjama, nije radilo o obaveznoj odbrani u smislu člana 53 ZKPRS (apelant je lišen slobode zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo za koje zakon ne propisuje kaznu dugotrajnog zatvora, odnosno apelant ne tvrdi da je nijem ili gluv). Takođe, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelant imao i da je koristio pomoć stručnog branioca, advokata, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka u kojim su se, kako je već ukazano, redovni sudovi iscrpno bavili apelantovim prigovorima o nezakonitim dokazima, proizilazi da je apelant imao i da je koristio mogućnost da osporava kako zakonitost, tako i validnost dokaza koji su sprovedeni na glavnom pretresu. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi posebno ocijenili iskaz svjedoka, policajca P.S., koji je pokušao da zaustavi apelanta u ukradenom automobilu i koji je izvršio prepoznavanje, te s tim u vezi dali jasne razloge i obrazloženja zbog čega su odbili sprovođenje dokaza – nalaza i mišljenja vještaka C.I., ponovno saslušanje svjedoka P.S. u vezi sa iskazom svjedoka, policajca D.G., koji je pregledao video-zapise za koje apelant tvrdi da su „sakriveni“ od Tužilaštva. S tim u vezi je ukazano da policajac D.G. u svom iskazu nije potvrdio da su na video-zapisima vidljive registarske oznake automobila, te da taj svjedok nije mogao ponuditi opis vozača automobila. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu i odluku Vrhovnog suda Švedske, kojom je odbijeno apelantovo izručenje u BiH (detaljno pojasnivši svrhu ekstradicionog postupka, te zbog čega ta odluka ne može biti od značaja za utvrđivanje apelantove krivice), te potvrdu o školovanju (predočenu u neovjerenoj kopiji i s čim u vezi je ukazano na član 289 stav 2 ZKPRS, te njen sadržaj - napomenu: da škola ne posjeduje i evidenciju o prisustvu nastavi). Takođe, u vezi sa saslušanjem svjedoka iz Švedske V.V. i R.B., redovni sudovi su dali iscrpne razloge i obrazloženja za njihovo neprihvaćanje, iznoseći prijedloge koje je apelant isticao, što se apelacijom ne osporava (da im se za dolazak isplati po 1.000 eura, da tužilac i branilac odu u Švedsku da ih saslušaju, da se saslušaju putem video-linka, iako je sve to suvišno s obzirom na to da se optužba temelji na iskazu policajca koji ga je prepoznao, kako je konstatovano u osporenoj prvostepenoj presudi), što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža, kako je i ukazano u obrazloženju osporene drugostepene presude, da redovni sudovi nisu postupili suprotno pravu suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz iz člana 278 stav 2 ZKPRS, imajući u vidu da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su sprovedeni na glavnom pretresu u vezi s kojim apelantu nije bila uskraćena mogućnost, uz stručnu pomoć branioca, da ih osporava, te da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala savjesna ocjena dokaza kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi. Slijedom svega navedenog, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije doveden u pitanje ni princip jednakosti stranaka u postupku na apelantovu štetu.

36. Nadalje, apelant tvrdi da nije uživao garancije nepristrasnog suda, jer je, kako navodi, osporenu prvostepenu presudu donio sudija koja je učestvovala u prethodnim fazama postupka, tj. pri odlučivanju o produženju, odnosno ukidanju pritvora.

37. U vezi s ovim dijelom apelanatovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su s ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristrasnog suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi, jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uslova za produženje pritvora na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora, te da apelantovi navodi da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanta i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivici sami po sebi ne pokreću pitanje nepristrasnog suda. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

39. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3b), d, f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3, 5 i 8 Evropske konvencije i iz čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelacijama nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda niti jednog od pobrojanih prava, pa proizilazi da povredu navedenih prava temelji na identičnim navodima kao i u odnosu na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kako su ovi navodi već detaljno ispitani, te zaključeno da su neosnovani i da nije bilo proizvoljnosti u tom smislu, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3b), d, f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3, 5 i 8 Evropske konvencije i iz čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3 b), d, f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3, 5 i 8 Evropske konvencije i iz čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje navedenih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2301/17 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio