Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/17 („Grič Commerce“ d.o.o. Grude i M. Š. vlasnik SZR „Ines“ Grude)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-442/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-442/17, rješavajući apelacije „Grič Commerce“ d.o.o. Grude i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Grič Commerce“ d.o.o. Grude protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 026905 16 Pž od 16. decembra 2016. godine i M. Š. vlasnik SZR „Ines“ Grude protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 026992 16 Pž od 16. decembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-442/17
1. „Grič Commerce“ d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivana Grizelj, advokat iz Gruda, podnio je 4. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 026905 16 Pž od 16. decembra 2016. godine. AP-453/17
2. M. Š. vlasnik SZR „Ines“ Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivana Grizelj, advokat iz Gruda, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 63 0 Ip 026992 16 Pž od 16. decembra 2016. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-442/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijene su žalbe apelanata (kao izvršenika) podnesene protiv prvostepenih rješenja, kojim su odbijeni prigovori apelanata podneseni protiv rješenja o izvršenju i kojim su odbačeni prijedlozi apelanata za ukidanje potvrde pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o dugovanju od 11. marta 2015. godine (AP-442/17), odnosno od 30. marta 2015. godine (AP-453/17) (na osnovu kojih su pokrenuti predmetni izvršni postupci) koje je donijelo „Vrilo“ javna ustanova za komunalne djelatnosti Grude (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja).
5. U predmetnim postupcima prvostepeni sud je istakao da polazeći od utvrđenja suda da je "Vrilo" javna ustanova za komunalne djelatnosti Grude pravna osoba, koju je osnovalo Općinsko vijeće Grude sa javnopravnim ovlaštenjem u pogledu utvrđivanja obveze i naplate komunalne naknade, a potom od sadržaja predmetnih rješenja (na osnovu kojih su pokrenuti predmetni postupci), iz kojih je očigledno da su donijeta u upravnom postupku, da glase na ispunjenje novčane obveze, da su očigledni tražitelj izvršenja i izvršenici-apelanti, obim i vrijeme ispunjenja obveze, pa prvostepeni sud zaključuje da ta rješenja imaju status izvršne isprave. Nadalje, prvostepeni sud je razmatrajući prigovor apelanata vezano za aktivnu i pasivnu legitimacije istakao da ista očigledno proizlazi iz izvršne isprave na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja. Prvostepeni sud je ukazao da je prigovor apelanata, da je za odluku o oslobađanju od plaćanja komunalne naknade nadležna općinska Služba prostornog uređenja i zaštite okoliša, irelevantan u konkretnim slučajevima, iz razloga što oslobađanje od plaćanja komunalne naknade nije predmet konkretnih postupaka, niti je predmet izvršnih isprava na temelju kojih je podnesen prijedlog za izvršenje. Prvostepeni sud je ocijenio da je pravni osnov nesporan, s obzirom da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršnih isprava - rješenja o dugovanju od 11. marta 2015. godine, odnosno od 30. marta 2015. godine, koji su podneseni u skladu sa odredbama čl. 36. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Prvostepeni sud je ocijenio da je neosnovan i paušalan prigovor apelanata kojim osporavaju i visinu potraživanja, jer apelanti u tom pravcu nisu naveli razloge iz kojih osporavaju visinu potraživanje, da je potraživanje tražitelja izvršenja utvrđeno izvršnim ispravama na osnovu kojih su podneseni prijedlozi za izvršenje, kao i to da apelanti uz prigovor nisu dostavili dokaze da su izmirili potraživanje tražitelja izvršenja niti u djelu. Prvostepeni sud je istakao da u pogledu prigovora apsolutne nenadležnosti suda, da podsjeća da je odredbom čl. 25. st. (8) Zakona o komunalnom gospodarstvu, propisano da prisilnu naplatu komunalne naknade provodi nadležni sud u skladu sa propisima kojima je regulisan izvršni postupak, pa da prema tome ne stoje ni navodi prigovora apelanata u tom pravcu. Nadalje, prvostepeni sud je konstatovao da nema mjesta ni prigovoru zastare, iz razloga što su izvršna isprava, odnosno rješenja o dugovanju donesena u upravnom postupku 11. marta 2015. godine, odnosno 30. marta 2015. godine, koja su postala pravosnažna 22. marta 2015. godine, odnosno 16. aprila 2015. godine, pa kako prema odredbama čl. 379. st. l. Zakona o obligacionim odnosima, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog mjerodavnog tijela ili poravnanjem pred sudom ili drugim mjerodavnim tijelom zastarijevaju za 10 godina, pa i za one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastarijevanja, slijedom navedenog, zastarni rok za navedeno potraživanje je deset godina. Prvostepeni sud je naglasio da prigovor apelanta u dijelu kojim ističe da iz rješenja o dugovanju nije jasna kvadratura poslovnog prostora apelanata od koje ovisi i visina komunalne naknade, apelanti su mogli isticati u upravnom postupku iz kojeg proizlazi izvršna isprava, pa sud podsjeća da u izvršnom postupku nije ovlašten cijeniti ispravnost i zakonitost izvršne isprave. Prvostepeni sud je naglasio da kako su apelanti u dopuni prigovora istakli da prigovor ujedno predstavlja i prijedlog za ukidanje potvrde pravosnažnosti i izvršenosti predmetnih rješenja, te predlaže sudu da zakaže ročište na kojem će apelanti dokazati navode iz svog prigovora, prvostepeni sud je zaključio da apelanti u izvršnom postupku zahtijevaju ukidanje potvrde pravosnažnosti i izvršnosti navedenih rješenja. Prvostepeni sud je istakao da polazeći od odredbe čl. 35. st. (4) ZIP-a, koji propisuje da neosnovanu potvrdu o izvršnosti odluke može ukinuti samo sud ili organ koji je istu i donio i imajući u vidu da je predmetna izvršna isprava donijeta u upravnim postupku, prvostepeni sud je prijedlog apelanata za ukidanjem potvrde pravosnažnosti i izvršnosti odbacio kao nedozvoljen u izvršnom postupku.
6. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da navodi žalbe apelanata ničim ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepenih odluka, pa da ih je zbog toga odbio kao neosnovane.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da tražitelj izvršenje nema aktivnu legitimaciju za potraživanje komunalne naknade, da su sudovi u predmetnim postupcima bili apsolutno nenadležni. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u prigovorima protiv rješenja o izvršenju, te u žalbama protiv prvostepenih rješenja, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prigovoru i žalbi, te jasno i detaljno, naročito prvostepeni sud, obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman