Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/17 (M. R.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1334/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1334/17, rješavajući apelaciju Momira Rosića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momir Rosić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 020884 15 Rev od 17. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momir Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 020884 15 Rev od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 020884 13 Rsž 2 od 22. septembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 020884 13 Rs 2 od 4. oktobra 2013. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, pored ostalog, tražio da se utvrdi da se nalazio u neprekinutom stalnom radnom odnosu kod tužene (Osnovna škola „Fra Lovro Karaula“ Livno) u razdoblju od 1. januara 1994. do 5. maja 2000. godine, kao uposlenik na čekanju, na radnom mjestu nastavnik likovnog odgoja, te da se obaveže tuženi da mu to razdoblje upiše u radnu knjižicu, kao efektivni radni staž.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi tokom postupka utvrdili da je apelant kod tužene zasnovao radni odnos 19. oktobra 1978. godine na radnom mjestu nastavnika likovnog odgoja, a da je tokom ratnih zbivanja 1992. godine udaljen s posla bez pismenog rješenja i odluke tužene, kao poslodavca, te da je primao naknadu plaće u visini od 35% od plaće do 31. decembra 1993. godine, a da od 1. januara 1994. godine nije primao nikakvu naknadu plaće i da nije pozvan na posao. Nadalje je navedeno da nakon što je donijet Zakon o radu („Službene novine FBiH“ broj 43/99, 32/00 i 29/03), da se apelant nije obratio pismenim putem tuženoj kao poslodavcu radi uspostavljanja radno pravnog statusa, kao i da nije nadležnoj kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu podnio žalbu da mu je poslodavac povrijedio pravo utvrđeno u članu 143. stav 1. i 2. Zakona o radu. Takođe je navedeno da apelant nije, prije nego je donesen Zakon o radu, pred sudom pokrenuo postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa, sve do 24. januara 2012. godine, kada je podnio predmetnu tužbu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da zaposlenik tužbu za zaštitu prava ostvaruje u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, u skladu sa odredbama člana 103. stav 3. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je podnio tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (zbog udaljenja s posla 1992. godine), iako je za istu znao po prestanku dolaženja na posao i isplati naknade plaća od 31. decembra 1993. godine, niti je dokazao da je po donošenju Zakona o radu (stupio na pravnu snagu 5. novembra 1999. godine) postupio prema odredbama člana 143. tog zakona, odnosno nije se pismenim zahtjevom obratio tuženoj radi uspostavljanja radno pravnog statusa, niti je podnio žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. S obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. januara 2012. godine, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, odnosno da je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredaba člana 106. Zakona o radu. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama člana 360. Zakona o obligacionim odnosima protekom roka zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u kojima se pozvao na Evropsku socijalnu povelju i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, iz razloga što pravo na pristup sudu može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da pozivanje sudova na zastaru potraživanja nije osnovano. Osim toga, apelant smatra da je diskriminisan na osnovu nacionalne pripadnosti i da je očigledno da se radi o povredi osnovnih ljudskih prava čija zaštita je zagarantovana međunarodnim dokumentima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan,, zbog čega Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/17 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio