Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-143/15 (I. G.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-143/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 143/15, rješavajući apelaciju Ismeta Ganibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav 1. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ismeta Ganibegovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neodlučivanja o zakonskoj zateznoj kamati, u odnosu na odluku o naknadi na ime korištenja tuđe stvari, te zbog dužine trajanja postupka u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine u dijelu u kojem je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (zbog neodlučivanja o zakonskoj zateznoj kamati u odnosu na odluku o naknadi na ime korištenja tuđe stvari).
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ismetu Ganibegoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da mu nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske i Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Ganibegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 000502 10 Gž 2 od 16. marta 2011.
godine u odnosu na ostale navode.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Ganibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnio je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000502 10 Gž 2 od 16. marta 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Vlajke Suknjaje (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) zatraženo je 23. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj-protivtuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. februara do 3. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužitelj-protivtuženi je 6. juna 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta radi sticanja bez osnova. Tužbeni zahtjev je temeljio na tome da je parcelu u apelantovom vlasništvu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) obrađivao i u nju vršio ulaganja, te je doveo potpuno u funkciju davanja adekvatnih plodova, čime je njegovim uloženim trudom i radom te ulaganjima došlo do povećanja vrijednosti predmetne nekretnine, kako po pitanju kvaliteta tako i po pitanju prinosa koji su ubirani s tog zemljišta. Stoga je tužitelj-protivtuženi smatrao da mu je zbog navedenih razloga apelant dužan platiti određeni novčani iznos po osnovu sticanja bez osnova.
6. Apelant je 28. avgusta 2006. godine podnio protivtužbu u kojoj je postavio zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine, kao i zahtjev da mu tužitelj-protivtuženi plati štetu zbog izgubljene koristi, jer je bio onemogućen da koristi predmetnu nekretninu i ubire prihode sa nje koji se odnose na godišnji prinos sa zemljišta i prihod u odnosu na voće. U toku prvostepenog postupka apelant je preinačio protivtužbeni zahtjev, te je tražio određeni novčani iznos na ime naknade štete pričinjene gubljenjem prinosa i nekorištenjem zemljišta (u periodu od 1992. godine pa do 2008. godine, odnosno kraja 2009. godine) i određeni novčani iznos na ime vraćanja predmetne nekretnine u prvobitno stanje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, odnosno protivtužbe pa do isplate.
Osporeni postupak
7. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000 502 07 P od 28. aprila 2009. godine usvojen je, između ostalog, apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosio na vraćanje u posjed predmetne nekretnine, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže platiti određeni novčani iznos na ime naknade vrijednosti plodova koje je apelant propustio ubrati, kao i na ime vraćanja predmetne nekretnine u prvobitno stanje, i to sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000502 09 Gž od 4. septembra 2009. godine djelimično su usvojene žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda ukinuta, između ostalog, i u odbijajućem dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda (vraćanje u posjed predmetne nekretnine).
9. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000502 10 P 2 od 30. septembra 2010. godine odbijen je, između ostalog, u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu naknade po osnovu naknade vrijednosti plodova koje je apelant propustio ubrati, kao i na ime vraćanja predmetne nekretnine u prvobitno stanje, i to sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio nespornim da je apelant vlasnik predmetne nekretnine koju tužitelj-protivtuženi drži u posjedu od 1991. godine. Nadalje je Osnovni sud naveo da je tužitelj-protivtuženi jedan dio predmetne nekretnine osposobio za uzgoj povrća i žitarica, dok je na preostalom dijelu predmetne nekretnine zasadio voće, te izvršio druge radove. Zatim je Osnovni sud istakao da je među parničnim strankama, između ostalog, sporno je li tužitelj-protivtuženi po apelantovom odobrenju stupio u posjed predmetne nekretnine, kolika je vrijednost uloženih radova tužitelja-protivtuženog u predmetnu nekretninu i za koji iznos se tužitelj-protivtuženi po tom osnovu neosnovano obogatio, odnosno je li tužitelj-protivtuženi dužan apelantu i koji iznos isplatiti na ime naknade vrijednosti plodova koje je apelant propustio ubrati. Također je Osnovni sud naveo da je apelant svoj protivtužbeni zahtjev definirao u smislu odredbe člana 39. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), navodeći pri tome sadržaj navedene zakonske odredbe.
11. Nadalje je Osnovni sud naveo da je, ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u cijelosti, zaključio da tužitelj-protivtuženi apelantovu predmetnu nekretninu drži u posjedu, obrađuje, te od nje ostvaruje koristi. Tužitelj-protivtuženi je nesavjestan posjednik jer je ulaskom u njen posjed znao da je ona nesumnjivo apelantovo vlasništvo, a da se apelant niz godina nalazi na radu i boravku u inostranstvu. Zatim je Osnovni sud istakao da je poklonio vjeru svjedocima koji su opisali stanje u kojem se predmetna nekretnina nalazila, a da iz njihovih iskaza jasno proizlazi da predmetna nekretnina od smrti apelantovog oca (1988. godine) nije obrađivana i da je bila zapuštena, a koju je tužitelj-protivtuženi priveo namjeni sijanju raznih kultura. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da apelant, prema redovnom toku događaja, ne bi ostvario ubiranje plodova, budući da je i dalje na radu u Njemačkoj, a živi u Donjem Vakufu, pa stoga on nema pravo na naknadu vrijednosti plodova koje potražuje. Također je Osnovni sud naveo da apelantov protivtužbeni zahtjev nije osnovan ni u smislu člana 39. stav 3. ZOSPO-a, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da na predmetnoj nekretnini (apelantovim dobrima) radnjama tužitelja-protivtuženog nije prouzrokovana šteta koja bi se ogledala u oštećenju ili propasti stvari, već su, naprotiv, ulaganja tužitelja-protivtuženog doprinijela poboljšanju kvaliteta predmetne nekretnine.
12. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000502 10 Gž 2 od 16. marta 2011. godine djelimično je usvojena apelantova žalba, pa je, između ostalog, preinačena prvostepena presuda na način da se tužitelj-protivtuženi obavezuje apelantu platiti određeni novčani iznos na ime naknade zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova, dok se u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu vrijednosti neubranih plodova i onemogućavanja apelanta da ubire plodove voća preko dosuđenog iznosa odbija, te se odbija zahtjev za naknadu određenog iznosa na ime vraćanje predmetne nekretnine u prvobitno stanje.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je apelant u toku prvostepenog postupka podnio protivtužbu u kojoj je postavio zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina upisanih, kao i da je postavio zahtjev da mu tužitelj-protivtuženi plati štetu zbog izgubljene koristi, jer je on bio onemogućen da koristi predmetnu nekretninu i ubire prihode sa nje. Zatim je Okružni sud naveo da je apelant u toku prvostepenog postupka preinačio protivtužbeni zahtjev, te umjesto prvobitno postavljenog zahtjeva za izgubljene prinose predmetne nekretnine za posljednjih pet godina tražio je određene novčane iznose na ime naknade štete pričinjene gubljenjem prinosa i nekorištenjem zemljišta, te na ime vraćanja predmetne nekretnine u prvobitno stanje, a sve zbog nekorištenja predmetne nekretnine u periodu od 1992. godine pa do kraja 2009. godine. Nadalje je Okružni sud istakao da u razrješenju ove pravne stvari u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev treba poći od odredaba člana 39. ZOSPO-a, jer je tužitelj-protivtuženi nesavjestan posjednik, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud. Navedena zakonska odredba „govori“ o pravima i obavezama nesavjesnog držaoca, te između ostalog u stavu 2. navedenog člana Zakona „kaže“ da je nesavjestan držalac dužan nadoknaditi vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere, a ovaj zahtjev vlasnika je obligacionopravne prirode. U tom smislu je apelant postavio zahtjev da mu se naknadi vrijednost plodova koje je propustio da ubere i vrijednost neubranih plodova za period od 1992. do kraja 2009. godine.
14. Prema nesavjesnom posjedniku vlasnik ima pravo zahtijevati predaju stvari i naknadu cjelokupne štete koja je nastala, te naknadu svih koristi koje je imao nesavjesni posjednik za vrijeme posjedovanja, pa i onih koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Nesavjesni posjednik je dužan vlasniku vratiti stvar prema stanju u kome je zatečena u trenutku predaje. Pravo na povrat stvari uključuje i odvojene plodove koje je stvar dala kroz vrijeme dok je bila u posjedu nesavjesnog posjednika, jer odvajanjem plodova od matične stvari oni pripadaju onome čija je stvar (osim kada se radi o savjesnom posjedniku). Koristima koje je nesavjesni posjednik imao smatraju se prihodi koje je ostvario, kao i izdaci koje je imao za posjedovanje stvari, a kojima nije bio izložen upravo zato što je neovlašteno posjedovao tuđu stvar. Stoga bi nesavjesni posjednik bio dužan platiti i naknadu za korištenje tuđe stvari u visini naknade za upotrebu zemljišta u proizvodnji koju bi vlasnik mogao ostvariti. Kako je tužitelj-protivtuženi dio predmetne nekretnine koristio za sijanje povrća i žitarica, Okružni sud je naveo da je on dužan apelantu isplatiti za 18 godina određeni novčani iznos pobliže naveden u dispozitivu presude. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je pogrešan stav iz apelantove žalbe da mu pripada naknada u cjelokupnom traženom novčanom iznosu po ovom osnovu (naknada za korištenje stvari) za cjelokupnu površinu predmetne nekretnine, jer je tužitelj-protivtuženi koristio za obradu i sijanje samo njen dio.
15. Nadalje je Okružni sud naveo da bi apelantu pripadalo pravo i na naknadu vrijednosti neubranih plodova voća koje je tužitelj-protivtuženi ubrao s ostalog dijela predmetne nekretnine koje je koristio i to u visini vrijednosti ubranih plodova voća za period za koji se potražuje naknada. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, kojem apelant nije prigovarao, proizlazi da je na licu mjesta utvrđeno koliko je stabala apelant zasadio a koliko tužitelj-protivtuženi, te da voćke nisu njegovane i da to potvrđuje odsustvo plodova, Okružni sud je istakao da proizlazi da navedene voćke nisu davale plodove, pa iz tog razloga nema ni obaveze tužitelja-protivtuženog da u tom dijelu nadoknadi apelantu traženi novčani iznos.
16. Apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine djelimično je uvažena revizija tužitelja-protivtuženog i preinačena drugostepena presuda u dijelu u kojem se on obavezuje da apelantu plati na ime naknade zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova tako da se umanjuje prvobitno dosuđeni iznos po tom osnovu. Istom presudom je odbijena apelantova revizija i preostali dio revizije tužitelja-protivtuženog.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na odlučenja nižestepenih sudova, navodeći da je prvostepeni sud u svojoj presudi od 30. septembra 2010. godine, između ostalog, odbio u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je on tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže da mu na ime naknade vrijednosti plodova koje je apelant propustio ubrati plati određeni novčani iznos, kao i na ime vraćanja predmetne nekretnine u prvobitno stanje određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Drugostepenom presudom Okružnog suda od 16. marta 2011. godine je, između ostalog, apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tako što je tužitelj obavezan da apelantu plati određeni novčani iznos na ime naknade zbog onemogućavanja tuženog da ubire plodove i iznos naknade vrijednosti neubranih plodova, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu vrijednosti neubranih plodova i onemogućavanja apelanta da ubire plodove voća koji predstavlja razliku traženog i dosuđenog iznosa odbijen.
19. Zatim je Vrhovni sud naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari po tužbi i protivtužbi zahtjev parničnih stranaka po osnovu sticanja bez osnova. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 39. stav 3. ZOSPO-a nalazeći da na predmetnoj nekretnini nije nastupila šteta uslijed korištenja tužitelja-protivtuženog. Odlučujući o žalbama, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i njegovo pravno shvatanje, slijedom čega je usvojen dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na korištenje predmetne nekretnine u jednom njenom dijelu, pa je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke djelimično udovoljeno protivtužbenom zahtjevu u određenom novčanom iznosu pozivom na odredbu člana 39. stav 2. ZOSPO-a, dok je u preostalom odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu prvostepena presuda potvrđena.
20. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda djelimično pravilna, ali iz drugih razloga. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantovom revizijom na pogrešan način tretirano pitanje ocjene dokaza vještačenja vještaka poljoprivredne struke. Dokaz spomenutim vještačenjem je u ovoj pravnoj stvari određen radi utvrđivanja ili razjašnjenja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a u smislu odredbe člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, za primjenu prava na utvrđene činjenice isključivo je ovlašten sud, a ne vještak, tako da je pogrešna tvrdnja iznesena u apelantovoj reviziji da je drugostepeni sud djelimično odbijajući postavljeni protivtužbeni zahtjev na drugačiji način ocijenio spomenuti dokaz. Prema tome, nedosuđivanjem naknade za korištenje cijele predmetne nekretnine, o kojoj se imenovani vještak izjasnio, ne znači da ta šteta ne postoji, već samo da apelant nema pravo na njenu naknadu, o čemu se vještak u skladu sa zadatkom koji je imao nije ni izjašnjavao.
21. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da prilikom rješavanja ove pravne stvari treba za polazište uzeti odredbe člana 39. ZOSPO-a, jer među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj-protivtuženi od samog trenutka stupanja u posjed predmetne nekretnine znao da je ona u apelantovom vlasništvu. S tim u vezi, a kada su u pitanju apelantova prava kao vlasnika predmetne nekretnine, Vrhovni sud je istakao da je prema odredbi člana 39. st. 1. i 2. ZOSPO-a vlasnik ovlašten od nesavjesnog posjednika tražiti sve plodove, odnosno vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere. Prema tome, u konkretnom slučaju apelant ima pravo na naknadu vrijednosti plodova na voćkama koje je on propustio da ubere, a koje su postojale dok je on još bio u posjedu predmetne nekretnine. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da treba imati u vidu činjenice, koje su utvrđene prilikom obavljanja uviđaja na licu mjesta i vještačenja vještaka poljoprivredne struke, da na predmetnoj nekretnini voće nije rađalo posljednjih desetak godina, tako da bi prema citiranoj zakonskoj odredbi člana 39. stav 2. ZOSPO-a tužitelj-protivtuženi bio obavezi da apelantu naknadi vrijednost ubranih plodova za prvih pet godina držanja u posjedu predmetne nekretnine, odnosno iznos pobliže naveden u dispozitivu presude.
22. Što se tiče korištenja tuđe stvari, Vrhovni sud je naveo da vlasnik ima pravo na naknadu koristi koju je posjednik imao od upotrebe u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, a ne u smislu odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo da od tužitelja-protivtuženog traži naknadu za korištenje predmetnog zemljišta u smislu citirane odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Naime, apelant kao vlasnik predmetnu nekretninu nije koristio zbog općepoznatih okolnosti u Bosni i Hercegovini, pa u takvom slučaju pravo na naknadu ima od momenta kada je zahtijevao da mu se stvar vrati u posjed, što postavljeni zahtjev u ovom predmetu čini neosnovanim jer protivtužbom apelant nije zahtijevao predaju u posjed predmetne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.
24. Naime, apelant prvenstveno navodi da je drugostepeni sud „najgrublju povredu ljudskih prava“ počinio iz razloga jer svojom presudom uopće nije odlučio o apelantovom zahtjevu za plaćanje zakonske zatezne kamate na glavni dug, koji je on tražio u preciziranom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, apelant ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude učinio nespornim taj zahtjev, navodeći da je apelant kao tuženi tražio zakonsku zateznu kamatu od podnošenja protivtužbe pa do isplate. Također, apelant ističe da je i Vrhovni sud propustio da odluči o zakonskoj zateznoj kamati i pored revizionih navoda i apelantovog insistiranja da se po reviziji odluči o tom dijelu tužbenog zahtjeva.
25. Nadalje, apelant ukazuje da je arbitraran stav Okružnog suda i Vrhovnog suda u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev u pogledu dosuđene naknade zbog neubiranja prinosa (plodova) na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe člana 39. st. 2. i 3. ZOSPO-a, kao i odluke o zahtjevu za naknadu koristi koju je tužitelj-protivtuženi imao od korištenja predmetne nekretnine u smislu odredbe člana 219. ZOO-a. U tom smislu, apelant navodi da je očigledno arbitraran zaključak Vrhovnog suda da mu ne pripada pravo na naknadu u smislu odredbe člana 219. ZOO-a uz obrazloženje da apelant nije protivtužbom zahtijevao predaju u posjedu predmetne nekretnine. Naime, apelant ističe da on jeste postavio takav zahtjev u svojoj protivtužbi, a o kojem je odlučeno ranije Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000502 07 P od 28. aprila 2009. godine. S obzirom na navedeno, apelant ukazuje da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne daje odgovore na krucijalna sporna pitanja, odnosno ne zadovoljava standarde Evropskog suda za ljudska prava u pogledu obima i kvaliteta obrazloženja presude. Stoga, apelant smatra da je konačno osporena odluka Vrhovnog suda potpuno proizvoljna i kontradiktorna sama sebi, kako u pogledu izvođenja zaključaka iz utvrđenog činjeničnog stanja tako i prilikom primjene materijalnog prava.
26. Pored navedenog, apelant smatra da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo (od 6. juna 2006. godine do 7. novembra 2014. godine), čime mu je povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
27. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da osporene odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, kao i da obaveže Vladu Republike Srpske da mu plati predviđenu naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, jer taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo niti je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetna apelacija neosnovana.
29. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj odluci, te da smatra da njome nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
30. Osnovni sud je naveo da nije prekršio apelantova ustavna prava koja je naveo u apelaciji, a da se ne može izjašnjavati u pogledu odluka Okružnog suda i Vrhovnog suda.
31. Tužitelj-protivtuženi je naveo da apelant na subjektivan način ističe povredu svojih prava, te da su osporene odluke donesene na njegovu štetu. Dalje je istakao da apelant u ranijem postupku nije dokazao da su predmetnu nekretninu koristili on i njegov otac da bi mu pripala eventualna naknada za izgubljene prinose.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
33. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. st. 1, 2. i 3.
1) Nesavjestan posjednik dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.
2) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
3) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila i kod vlasnika.
34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 175. stav 2.
2) O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom [...] Član 176.
1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja.
2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.
VI.Dopustivost
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 000502 14 Rev 2 od 7. novembra 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 22. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut tužbom od 6. juna 2006. godine, a da je okončan konačno osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. novembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko osam i po godina.
44. Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak jednom vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Osnovnom sudu je trebalo oko tri godine da donese prvu prvostepenu presudu (od 28. aprila 2009. godine), a oko godinu dana da donese drugu prvostepenu presudu (od 30. septembra 2010. godine) u ponovljenom postupku. Dakle, postupak pred Osnovnim sudom je ukupno trajao oko četiri godine. Na drugoj strani, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u postupcima po žalbama iskazao adekvatnu ažurnost, donoseći odluke po žalbama u roku od oko pet mjeseci (presuda od 4. septembra 2009. godine), odnosno šest mjeseci (presuda od 16. marta 2011. godine). Međutim, Vrhovnom sudu je trebalo preko tri godine da odluči o apelantovoj reviziji (presuda od 7. novembra 2014. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud i Vrhovni sud nisu uopće ponudili razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju dužinu trajanja postupka pred tim sudovima. Dakle, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Osnovni sud i Vrhovni sud pred kojima se postupak najduže i vodio.
45. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta Osnovni sud i Vrhovni sud nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
46. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim odlukama br. AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na www.ustavnisud.ba . st. 35-39). U Odluci broj AP 2611/15, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“. Također, u Odluci broj AP 2907/16 Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje.
47. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenim odlukama, Ustavni sud se poziva i na obrazloženja iz odluka br. AP 2611/15 i AP 2907/16. Iz istih razloga se i ova odluka dostavlja navedenim subjektima. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
49. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranim odlukama br. AP 2611/15 i AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
51. Apelant navodi da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo prilikom odlučivanja o njegovom protivtužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Osim toga, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine stav 47).
52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, stav 24).
-Prigovori u odnosu na zateznu kamatu
53. U vezi s apelantovim navodima da Okružni sud i Vrhovni sud nisu odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu u cjelini čime su proizvoljno primijenili procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud konstatira da se apelantov protivtužbeni zahtjev sastojao od glavnog zahtjeva i sporednog potraživanja u vidu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 176. ZPP propisano da presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja, te da u slučaju postojanja više zahtjeva sud o svim tim zahtjevima odlučuje jednom presudom. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Osnovni sud presudom od 30. septembra 2009. godine odlučio, između ostalog, da je pored glavnog zahtjeva neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate. Zatim je Okružni sud osporenom drugostepenom odlukom od 16. marta 2011. godine preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev na ime naknade vrijednosti plodova zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova u novčanom iznosu pobliže navedenom u dispozitivu drugostepene presude. Iz obrazloženja drugostepene presude, između ostalog, proizlazi da je Okružni sud u dva navrata konstatirao činjenicu da je apelantov tužbeni zahtjev sadržavao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate. Međutim, o zateznoj kamati Okružni sud nije osporenom drugostepenom presudom odlučio u konkretnom slučaju, iako je jedan dio apelantovog protivtužbenog glavnog zahtjeva (novčano potraživanje) proglasio osnovanim. Nadalje, Ustavni sud iz stanja spisa predmeta konstatira da je apelant u izjavljenoj reviziji naveo, između ostalog, upravo propust Okružnog suda da odluči u cijelosti o njegovom protivtužbenom zahtjevu, odnosno i o zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate. Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju a djelimično usvojio reviziju tužitelja-protivtuženog na način da je umanjio novčani iznos koji je on dužan isplatiti apelantu na ime naknade na ime vrijednosti plodova (zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove) i naknade vrijednosti neubranih plodova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud nije bavio pitanjem zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju, niti je konačno osporenom odlukom o njoj odlučio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ni Okružni sud niti Vrhovni sud nisu prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, odnosno reviziji uzeli u obzir apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti. Navedeno potvrđuje da Okružni sud i Vrhovni sud nisu pravilno primijenili član 2. ZPP, prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kao ni član 176. ZPP prema kojem je trebalo da odluče o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Budući da Vrhovni sud nije ispravio propust Okružnog suda te ni on nije odlučio o cjelokupnom protivtužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu zatezne kamate kao sporednog potraživanja koje nije stvar volje parničnih stranaka već se plaća po sili zakona (član 214. ZOO-a).
54. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud propustom da odluči o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. -Prigovori u odnosu na odluku o naknadi na ime korištenja tuđe stvari
55. Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda kojom je apelantu dosuđen određeni novčani iznos slijedi da je pogrešan stav iz apelantove žalbe da mu pripada naknada u cjelokupnom traženom novčanom iznosu po ovom osnovu (naknada za korištenje stvari) za cjelokupnu površinu predmetne nekretnine, jer je tužitelj-protivtuženi koristio za obradu i sijanje samo njen dio. Ustavni sud dalje nalazi da je presudom Vrhovnog suda preinačena drugostepena presuda, odnosno da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud ocijenio takav zahtjev neosnovanim, jer je u konkretnom slučaju preduvjet osnovanosti takvog vlasničkopravnog zahtjeva, u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, postojanje zahtjeva za predaju u posjed predmetne nekretnine, a da apelant takav zahtjev nije postavio u protivtužbi. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant nesporno zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine postavio još u svom prvobitnom protivtužbenom zahtjevu od 28. avgusta 2006. godine. O tom zahtjevu je pravosnažno odlučeno presudom Osnovnog suda od 28. aprila 2009. godine (potvrđena u tom dijelu presudom Okružnog suda od 4. septembra 2009. godine). Također, na činjenicu postojanja takvog zahtjeva je ukazao i Okružni sud u osporenoj drugostepenoj presudi (str. 2. i 4) od 16. marta 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, inter alia, taj da „sudu” nametne obavezu provedbe odgovarajućeg ispitivanja podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku (vidi ibid. Van de Hurk protiv Holandije, stav 59. i Dulaurans protiv Francuske, broj predstavke 34553/97, stav 33, presuda od 21. marta 2000. godine). Pogreška prava ili činjeničnog stanja od nacionalnog suda koja je toliko očigledna da se može okarakterizirati kao „očigledna pogreška”, to jest pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao napraviti, može biti takva da ometa pravednost postupka (vidi Bochan protiv Ukrajine, broj predstavke 22251/08, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 62, i Pavlović i ostali protiv Hrvatske, broj predstavke 13274/11, presuda od 2. aprila 2015. godine, stav 24). S obzirom na navedeno, slijedi da Vrhovni sud očigledno nije uzeo u obzir postojanje apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetne nekretnine prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za isplatu naknade na ime korištenja tuđe stvari-predmetne nekretnine. U takvim okolnostima i u nedostatku odgovarajuće procjene predmeta u okviru Vrhovnog suda, Ustavni sud ne može drugo nego zaključiti da je jedini razlog za odbijanje ovog protivtužbenog zahtjeva očigledna pogreška Vrhovnog suda koji je zanemario postojanje apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetne nekretnine u posjed, a od koje činjenice zavisi pravilna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju. Time je Vrhovni sud propustio provesti pravilno i razumno ispitivanje apelantovih podnesaka i u skladu s tim nije osigurao apelantovo pravo na pravično suđenje, kako je propisano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji se ticao odluke o naknadi na ime korištenja tuđe stvari.
56. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odlukom o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade na ime korištenja tuđe stvari-predmetne nekretnine očigledno proizvoljno primijenio relevantno pravo, a što je rezultiralo povredom apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
-Prigovori u odnosu na odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (naknada zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova)
57. U odnosu na apelacioni navod da je konačno osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu za isplatu naknade zbog njegovog onemogućavanja da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačno osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud navedeni zahtjev okvalificirao kao djelimično osnovan u smislu odredbe člana 39. stav 2. ZOSPO-a. Osnovanost ovog dijela zahtjeva je, prema ocjeni Vrhovnog suda, isključivo vezana za apelantovo pravo na naknadu vrijednosti plodova koje je on propustio ubrati na voćkama koje su postojale u vrijeme kada je on bio u posjedu predmetne nekretnine. Dakle, Vrhovni sud je, uzimajući u obzir izvedene dokaze pred nižestepenim sudovima, zauzeo stav da apelantu pripada pravo na navedenu naknadu za samo prvih pet godina držanja predmetne nekretnine u posjedu tužitelja-protivtuženog. Ovakav zaključak u pogledu djelimične osnovanosti ovog protivtužbenog zahtjeva Vrhovni sud je argumentirao utvrđenom činjenicom (na osnovu uviđaja na licu mjesta i vještačenja) da na predmetnoj parceli voće nije rađalo u cjelokupnom utuženom periodu i da stoga apelantu ne pripada naknada za cijeli utuženi period (od 1992. godine do 2009. godine). Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (djelimične) osnovanosti ovog dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda u odnosu na protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u obrazloženju konačno osporene odluke Vrhovnog suda u ovom dijelu nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.
58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, odnosno u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu naknade zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova.
Pravo na imovinu
59. S obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode koji se tiču navodne povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u dijelu u kojem je utvrđena povreda prava na pravično suđenje.
60. Vezano za apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, Ustavni sud nalazi da apelant povredu ovog prava u suštini svodi na navode koji se odnose na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, za koje je Ustavni sud ocijenio da su neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da su neosnovani i navodi o povredi prava na imovinu u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao oko osam i po godina, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud i Vrhovni sud koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
62. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada nije odlučio o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate, te kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime korištenja tuđe stvari-predmetne nekretnine.
63. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, u odnosu na odluku u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odnosno u dijelu zahtjeva o naknadi zbog onemogućavanja apelanta da ubire plodove i naknade vrijednosti neubranih plodova, zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio relevantno pravo u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva.
64. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na odluku u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kada apelant povredu ovog prava u suštini svodi na navode koji se odnose na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za koje je Ustavni sud ocijenio da su neosnovani.
65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav 1. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman