Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3528/15 (R. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3528/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3528/15, rješavajući apelaciju R. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009140 13 Uvp od 23. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Šipova, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Šipova, podnijela je 14. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009140 13 Uvp od 23. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tuženog Školskog odbora Osnovne škole „Nemanja Vlatković“ iz Šipova (u daljnjem tekstu: tuženi ili osnovna škola) zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. januara do 2. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlukom tuženog broj 35/12 od 12. februara 2012. godine apelantkinja je na osnovu člana 126 stav 2 tačka k. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik RS“ br.74/08, 71/09 i 104/11, u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju) razriješena dužnosti direktora osnovne škole, zaključno sa 8. februarom 2012. godine, zbog dostavljanja netačnih podataka Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete) i osnivaču u vezi sa radom škole, brojem radnika i zbog učinjenih nepravilnosti u radu.
6. U obrazloženju odluke je navedeno da je tuženi na sjednici održanoj 8. februara 2012. godine inicirao razrješenje apelantkinje sa dužnosti direktora osnovne škole zbog toga što je u godišnjem programu rada osnovne škole za školsku 2009/2010. godinu dostavila netačne podatke tuženom Ministarstvu prosvjete i osnivaču u vezi sa radom osnovne škole, brojem radnika, te što je od 13. januara 2010. godine do 16. januara 2010. godine kod sebe nezakonito držala pečate škole, čime je ometala uspješno obavljanje rada škole. Nadalje je navedeno da je, nakon izvršenog uvida u godišnji program rada osnove škole za školsku 2009/2010. godinu, tuženi utvrdio da je apelantkinja za sjednicu tuženog održanu 16. septembra 2009. godine dostavila netačne podatke o programu rada škole (u daljnjem tekstu: program rada) koje je dostavila i Ministarstvu prosvjete i osnivaču. Naime, apelantkinja je u programu rada upisala da je Dijana Smiljanić, apsolvent, raspoređena na poslove nastavnika razredne nastave u drugi razred, sa 40 časova sedmično, dok je uvidom u evidenciju zaposlenika tužene utvrđeno da Dijana Smiljanić u tom periodu nije ni bila zaposlenik navedene škole, da je ranije bila zaposlena kao apsolvent na poslovima nastavnika razredne nastave i da joj je radni odnos prestao 20. juna 2009. godine zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme. Dalje je utvrđeno da je u programu apelantkinja navela da je Sava Crnčević profesor razredne nastave i da je raspoređena na mjesto pomoćnika direktora, dok je uvidom u personalni dosije imenovane utvrđeno da ona nikad nije bila raspoređena na poslove pomoćnika direktora, odnosno da je ona profesorica razredne nastave kojoj je izdato Rješenje o 40-časovnoj radnoj nedjelji za nastavnika razredne nastave drugog razreda broj 371-6/09 od 3. septembra 2009. godine. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja, zbog prethodnog razrješenja dužnosti od 13. januara 2010. godine, nezakonito uzela pečate tuženog, da ih je držala kod sebe do 26. januara 2010. godine, na koji način nije dozvoljavala da se ovjere akti škole sa potpisom v.d. direktora Sime Bužanina, koga je imenovao tuženi uz prethodnu saglasnost ministra, niti se mogla dostavljati pošta, te na koji način je bilo onemogućeno uspješno obavljanje poslova u školi. U vezi s tim je istaknuto da je članom 129 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju propisano da je direktor odgovoran za zakonitost rada i uspješno obavljanje djelatnosti škole, a samim tim što je apelantkinja iznosila pečate iz škole, a nije trebalo da izvrši nikakvu službenu radnju van službenih prostorija postupila je suprotno članu 13 Zakona o pečatima („Službeni glasnik RS“ broj 17/92) i onemogućila uspješno obavljanje djelatnosti škole. Imajući u vidu navedeno, na osnovu člana 130 stav 6 i člana 131 stav 1 tač. n) i r) Zakona o osnovnom obrazovanju, odlučeno je kao u izreci odluke.
7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 009140 12 U od 27. maja 2013. godine, rješavajući u upravnom sporu apelantkinje protiv akta tuženog broj 35/12 od 12. februara 2012. godine u predmetu razrješenja sa dužnosti direktora osnovne škole, tužbu apelantkinje uvažio i osporeni akt poništio. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantkinji nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 950,00 KM.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantkinja osporava zakonitost donesenog akta tuženog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Razmotrivši predmetnu tužbu i osporeni akt, u smislu člana 30 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučeno je kao u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka spisa predmeta proizilazi da je tuženi Rješenjem broj 33/2010 od 25. januara 2010. godine apelantkinju razriješio dužnosti direktora zaključno sa 18. januarom 2010. godine na inicijativu načelnika Opštine Šipovo. U obrazloženju rješenja je naveden kratak izvod iz inicijative kojom je kontatovano da je tuženi na sjednici od 16. septembra 2009. godine razmatrao inicijativu načelnika i donio odluku o razrješenju apelantkinje dužnosti direktora škole broj 413/09 od 22. septembra 2009. godine na osnovu člana 130 stav 6 Zakona o osnovnom obrazovanju. U upravnom sporu, koji je vođen po tužbi apelantkinje protiv takve odluke tuženog, donesena je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 002734 10 U od 21. septembra 2010. godine kojom je tužba uvažena i osporeni upravni akt poništen iz formalnopravnih nedostataka zbog kojih su ostvareni osnovi iz člana 10 tač. 1, 2 i 4 ZUS-a i čijim poništavanjem su poništene i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Istaknuto je da je tuženi u postupku izvršenja navedene presude na sjednici održanoj 22. oktobra 2010. godine, u „ponovljenom postupku po službenoj dužnosti ....“, donio Odluku broj 455/10 25. oktobra 2010. godine i apelantkinju razriješio dužnosti direktora zaključno sa 25. januarom 2010. godine. Nakon toga je uslijedio novi upravni spor apelantkinje protiv pomenutog akta tuženog pred Okružnim sudom, koji je okončan uvažavanjem tužbe apelantkinje i poništavanjem osporenog akta, tj. donošenjem Presude broj 11 0 U 005614 10 U od 13. decembra 2011. godine uz napomenu da tuženi nije postupio ni po prethodnoj presudi tog suda od 21. septembra 2010. godine, već da je, suprotno tome, potpuno neutemeljeno donio osporeni akt koji je predmet ispitivanja u ovom sporu.
9. Doneseni akt - Odluka tuženog broj 35/12 od 12. februara 2012. godine je, po ocjeni Okružnog suda, nezakonita. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 50 ZUS-a propisano da, kada sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Okružni sud je naveo da se u osporenom aktu o razrješenju apelantkinje tuženi pozvao na identične razloge koji su već bili predmet ispitivanja i kako su razjašnjene odlučne činjenice vezane za angažovanje Ministarstva prosvjete, koje je još u svom dopisu od 27. avgusta 2009. godine istaklo da je neutemeljena inicijativa za razrješenje apelantkinje s obzirom na to da su postupak rekonstrukcije zgrade škole vodila zajedno Ministarstvo finansija i Ministarstvo prosvjete, te da je stoga neosnovano apelantkinji stavljeno na teret. Istaknuto je da je navedeno potvrđeno i zapisnikom prosvjetnog inspektora od 27. avgusta 2009. godine, da nema nezakonitosti u radu apelantkinje kao direktora osnovne škole kako u pogledu redovnih dužnosti, tako i u pogledu drugih postupanja u okviru ovlašćenja. Kada se radi o nezakonitom prisvajanju pečata škole, Okružni sud smatra da se takvi navodi ne mogu prihvatiti, jer da je tuženi postupao po nalogu suda, tada ne bi bilo sličnih okolnosti. Po ocjeni Okružnog suda, ključno je što tuženi u potpunosti ignoriše obje prethodne presude ovog suda kojima je jasno opisano da je donošenjem oba osporena akta ostvaren razlog iz člana 10 ZUS-a, tako da je oba puta apelantkinjina tužba uvažena, a osporeni akt poništen kao nezakonit, bilo da se radilo o formalnopravnim nedostacima, ili nedostacima druge prirode, te smatra da obaveza tuženog nije bila da donose novi akt koji bi na bilo koji način odlučivao o razrješenju apelantkinje sa dužnosti direktora škole, jer se poništavanjem ranijih odluka poništavaju pravne posljedice, kako je to već obrazloženo. Naime, Okružni sud je zaključio da tuženi, uporno ignorišući upute suda, donosi nove akte, ne pridržavajući se pri tome obavezujućih sudskih odluka iz prethodnih postupaka o istom činjeničnom osnovu zbog čega je Okružni sud apelantkinjinu tužbu uvažio i osporeni akt poništio (odluku o razrješenju). Istom presudom sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe čl. 5 i 6 Zakona o izmjenama i dopunama ZUS-a a u vezi sa čl. 386 stav 1, 387 i 396 st. 1, 2 i 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 009140 13 Uvp od 23. aprila 2015. godine, odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 27. maja 2013. godine, zahtjev tuženog uvažio, presudu Okružnog suda od 27. maja 2013. godine (stav 1) preinačio tako što je tužbu apelantkinje odbio. Istom presudom Vrhovni sud je odluku o troškovima postupka iz stava 2 izreke presude Okružnog suda od 27. maja 2013. godine preinačio, tako što je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora odbio, kao i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na zahtjev.
11. Razmotrivši zahtjev tuženog, odgovor na zahtjev, te ostale spise predmeta, Vrhovni sud je, na osnovu člana 39 ZUS-a, odlučio kao u izreci presude. Naime, na temelju podataka u spisima predmeta Vrhovni sud je utvrdio da je apelantkinja u ranijim postupcima Rješenjem broj 33/2010 od 25. januara 2010. godine razriješena dužnosti direktora škole na inicijativu načelnika Opštine Šipovo, a da je u upravnom sporu Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002734 10 U od 21. septembra 2010. godine uvažena njena tužba i poništen akt tuženog, te navedeno da su njegovim poništenjem poništene i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Tuženi je na sjednici održanoj 22. oktobra 2010. godine u ponovnom postupku donio Odluku broj 455/10 i apelantkinju razriješio dužnosti direktora osnovne škole. Odlukom Okružnog suda broj 11 0 U 005614 10 U od 13. decembra 2011. godine uvažena je apelantkinjina tužba i poništen akt tuženog o razrješenju apelantkinje uz obrazloženje da tuženi nije postupio ni po prethodnoj presudi tog suda od 21. septembra 2010. godine, već suprotno tome, da je neosnovano donesena nova odluka o razrješenju. Nakon toga tuženi je na sjednici održanoj 8. februara 2012. godine donio odluku kojom se apelantkinja razrješava dužnosti direktora zaključno sa 8. februarom 2012. godine uz obrazloženje da je tuženom, Ministarstvu prosvjete i osnivaču dostavila netačne podatke u vezi sa radom škole i zbog učinjenih nepravilnosti u radu.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da sjednici Školskog odbora od 8. februara 2012. godine apelantkinja nije prisustvovala iako je o njenom održavanju uredno obaviještena, a da je na dnevnom redu, između ostalog, bilo upoznavanje članova Školskog odbora sa presudom Okružnog suda povodom ranije apelantkinjine tužbe. Iz zapisnika sa te sjednice, kako je naveo Vrhovni sud, proizilazi da je navedena presuda dostavljena članovima Školskog odbora tuženog koji su je jednoglasno prihvatili, nakon čega je Rosa Rakita, član tuženog, predložila da se inicira razrješenje apelantkinje sa dužnosti direktora sa 8. februarom 2012. godine, zato što je u godišnjem programu za školsku 2009/2010. godinu dostavila netačan podatak o Dijani Smiljanić i Savi Crnčević, te što je prilikom primopredaje dužnosti u januaru 2010. godine oduzela pečat škole i držala ga kod sebe 13 dana, na koji način je blokirala rad škole. Navedeno je da se predsjednica Školskog odbora složila sa prijedlogom i izlaganjem Rose Rakita, te da je članovima Školskog odbora predočila dokaze o godišnjem programu rada škole nakon čega je za prijedlog Rose Rakita o razrješenju apelantkinje sa dužnosti direktora glasalo pet članova tuženog „za“ i jedan član „protiv“. Naime, tuženi je uvidom u godišnji program rada škole utvrdio da je apelantkinja dostavila netačne podatke koji se tiču Dijane Smiljanić i Save Crnčević, navodeći da je Dijana Smiljanić raspoređena na poslove nastavnika razredne nastave u drugom razredu iako nije bila u radnom odnosu u školi, a da je Sava Crnčević raspoređena na mjesto pomoćnika direktora iako nije imala rješenje o rasporedu, već o 40-časovnoj radnoj nedjelji nastavnika razredne nastave u drugom razredu, te što je apelantkinja nezakonito kod sebe držala pečat škole u periodu od 13. januara do 26. januara 2010. godine, na osnovu čega je zaključeno da je apelantkinja postupila suprotno odredbama člana 129 stav 3 tačka k) i člana 129 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju, pa je primjenom člana 131 stav 6 tač. n) i r) citiranog zakona donesena odluka o razrješenju apelantkinje sa dužnosti direktora.
13. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 129 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju propisano da direktor odgovara za zakonitost rada i uspješno obavljanje djelatnosti škole, dok je članom 130 stav 1 tačka g) istog zakona propisano da dužnost direktora prestaje razrješenjem, a da odluku o prestanku dužnosti donosi školski odbor škole - tuženi (stav 3b. citiranog člana), koji razmatra inicijativu i kada utvrdi da postoje uslovi predviđeni zakonom za smjenu direktora, donosi odgovarajuću odluku (stav 5). Školski odbor (tuženi) je dužan da smijeni direktora ako utvrdi da su ispunjeni uslovi predviđeni ovim zakonom za razrješenje direktora (stav 6). Članom 131 navedenog zakona propisani su razlozi za razrješenje direktora prije isteka mandata, između ostalog, i ako škola dostavi netačne podatke Ministarstvu u vezi sa njenim radom, brojem odjeljenja, časovima i radnicima (tačka n.), ili utvrdi druge nepravilnosti predviđene ovim zakonom (tačka r.). Stoga je Vrhovni sud istakao da je, po ocjeni tog suda, pogrešan zaključak nižestepenog suda da se osporeni akt temelji na istim razlozima kao i ranije odluke tuženog koje su u upravnom sporu poništene, a koje su se odnosile (prema obrazloženju iz navedenih odluka) na nepravilnosti koje su apelantkinji stavljene na teret „u vezi sa rekonstrukcijom školske zgrade“, a inicijativu za razrješenje je dao načelnik Opštine Šipovo. Ovo zbog toga što se u okolnostima konkretnog slučaja radi o inicijativi za razrješenje apelantkinje sa dužnosti direktora koju je dao tuženi na sjednici od 8. februara 2012. godine, a razlog za donošenje osporenog akta je dostavljanje netačnih podataka tuženom, Ministarstvu prosvjete i osnivaču u vezi sa radom osnovne škole, brojem radnika (za Dijanu Smiljanić i Savu Crnčević), te neovlašćeno oduzimanje pečata škole. Vrhovni sud je dalje utvrdio da apelantkinja ne spori da je bila pozvana na sjednicu tuženog na kojoj ju je tuženi upoznao sa ranijom presudom Okružnog suda, te da joj je pružena mogućnost da se izjasni o pitanjima u vezi sa njenim statusom pri čemu nije od uticaja da je na toj sjednici ponovo podnesena inicijativa za njeno razrješenje sa dužnosti direktora. Dalje je utvrđeno da je pobijanje navedene odluke apelantkinji omogućeno u sudskom postupku, a ona u tužbi, osim paušalnih navoda, nije osporila utvrđenje tuženog o činjenicama relevantnim za razrješenje na kojima je utemeljen osporeni akt. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim stav nižestepenog suda na kojem je, između ostalog, zasnovao poništenje osporenog akta tuženog, u smislu da je tuženi pogrešno smatrao da je obavezan da donese novi upravni akt. U tom kontekstu je istaknuto da osporeni akt nije donesen u izvršenju ranije odluke suda, nego na osnovu nove inicijative tuženog - Školskog odbora za razrješenje apelantkinje sa dužnosti.
14. Dakle, kako je obrazložio Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelantkinje, u okolnostima konkretnog predmeta se ne radi ni o presuđenoj stvari, budući da je osporeni akt utemeljen na drugačijim činjenicama od ranije donesenih odluka tuženog, a koje su u sudskom postupku poništene. S obzirom na to Vrhovni sud je istakao da, zbog pogrešnog pravnog pristupa Okružnog suda u razrješenju ove upravne stvari, proizilazi da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, jer je u postupku razrješenja apelantkinje tuženi postupao u skladu sa zakonom na šta je tuženi osnovano ukazao u zahtjevu za preispitivanje, te je utvrdio odlučne činjenice za donošenje osporenog akta koje navodima iz apelantkinjine tužbe nisu dovedene u pitanje. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud smatra da su u pobijanoj presudi ostvareni razlozi predviđeni odredbom člana 35 stav 2 ZUS-a zbog čega je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantkinja vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naglašava da, prema odredbi člana 130 stav 3 tačka b) Zakona o osnovnom obrazovanju, inicijativu za razrješenje dužnosti može pokrenuti tuženi, a ne pojedinačno član tuženog, pa smatra da prema zakonu članovi tuženog nisu ovlašćeni da samostalno iniciraju razrješenje. Dalje navodi da je nesporno da je prije održavanja navedene sjednice dobila poziv od predsjednice tuženog Radmile Mandić sa jasno navedenim dnevnim redom, da nijednom tačkom dnevnog reda nije bilo predviđeno raspravljanje o njenom razrješenju sa dužnosti direktora. Takođe, ističe „i da je bila prisutna na navedenoj sjednici tuženog, cijeni da nisu bili ispunjeni uslovi za raspravljanje o njenom razrješenju, jer nikad nije usvojena inicijativa za njezino razrješenje“. Apelantkinja, takođe, tvrdi da se radi o presuđenoj pravnoj stvari, jer je presudom Okružnog suda od 13. decembra 2011. godine njena tužba usvojena i upravni akt tuženog od 25. oktobra 2010. godine poništen, te da je u obrazloženju presude navedeno da je on pokrenut iz istih razloga, zbog netačnih podataka apelantkinje o Dijani Smiljanić i Savi Crnčević. Što se tiče odluke o čuvanju pečata škole, apelantkinja smatra da je u periodu kada je obavljala funkciju direktora škole, bila ovlašćena da raspolaže pečatima na način kako je smatrala da je to najbezbjednije za njih, te da navedeno ne može predstavljati osnov za njeno razrješenje.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelantkinja ukazuje u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je, takođe, istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u osporenoj odluci i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. U odgovoru na apelaciju tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer, kako navodi, Komisija za primopredaju dužnosti apelantkinje i novoimenovanog v.d. direktora i nakon trećeg pokušaja nije uspjela da izvrši primopredaju dužnosti, da se u apelantkinjinoj kancelariji ne nalazi pečat škole koji je ona uzela 13. januara 2010. godine na koji način je blokiran rad škole.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik RS“ br. 74/08, 71/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 129. st. 1, 2. i 3. tačka k) (1) Direktor je odgovoran za zakonitost rada i za uspješno obavljanje djelatnosti škole.
(2) Direktor za svoj rad odgovara školskom odboru i ministru.
(3) Osim poslova utvrđenih Zakonom o sistemu javnih službi i statutom škole, direktor:
[…]
k) osigurava pravovremeno i tačno dostavljanje podataka Ministarstvu i osnivaču o broju učenika i odjeljenja, nastavnika, stručnih saradnika i ostalih radnika, broju časova, kao i drugih podataka koje zatraži Ministarstvo, […].
Član 130. stav 1. tačka g), stav 3. tačka b) st. 5. i 6.
(1) Dužnost direktora prestaje:
[…]
g) razrješenjem […] (3) Inicijativu za razrješenje direktora škole mogu pokrenuti:
[…]
b) školski odbor, […] (5) Školski odbor je dužan u roku od 15 dana razmotriti inicijativu za razrješenje direktora, utvrditi da li postoje uvjeti predviđeni ovim zakonom za razrješenje direktora, donijeti odgovarajuću odluku i o tome obavijestiti predlagača inicijative.
(6) Školski odbor je dužan smijeniti direktora sa dužnosti ako utvrdi da su ispunjeni uvjeti predviđeni ovim zakonom za razrješenje direktora. Član 131. stav 6. tač. n) i r) Direktor za svoj rad odgovara školskom odboru i ministru:
[…]
6. Školski odbor razriješit će dužnosti direktora prije isteka mandata, ako:
n) škola dostavi Ministarstvu netačne podatke u vezi sa radom škole, kao i o broju odjeljenja, učenika, časova i radnika, […]
r) utvrdi i druge nepravilnosti utvrđene ovim zakonom.
20. Zakon o pečatima („Službeni glasnik RS“ broj 17/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 13.
Pečat se čuva i upotrebljava u službenim prostorijama organa odnosno organizacije, a izuzetno može se upotrebljavati i van službenih prostorija, kad treba izvršiti određene službene radnje van službenih prostorija.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 009140 13 Uvp od 23. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantkinji je dostavljena 18. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st.(1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odlučivalo o apelantkinjinom zahtjevu za utvrđenje nezakonitosti odluka u vezi sa razrješenjem apelantkinje sa dužnosti direktora škole, dakle, odlučivalo se o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud osporenom odlukom proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
31. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju za redovne sudove, prije svega, bila sporna primjena materijalnog prava - odredbe člana 130 stav 3 tačka b) Zakona o osnovnom obrazovanju prema kojoj je Vrhovni sud, u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, tumačeći navedenu odredbu zaključio da inicijativu za razrješenje direktora škole donosi tuženi. Ustavni sud, u vezi sa navedenim, nalazi da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje navedene odredbe zakona, ukazujući da iz zapisnika sa sjednice tuženog od 8. februara 2012. godine nesporno proizilazi da je tačka dnevnog reda sjednice bila prethodna presuda suda koja je dostavljena članovima tuženog, nakon čega su oni prihvatili inicijativu za smjenu apelantkinje, koju je dao jedan član tuženog, za šta su glasali i ostali članovi sa pet glasova „za“ i sa jednim glasom „protiv“. Iz toga proizilazi da je inicijativu za smjenu apelantkinje donio tuženi, dakle, Školski odbor, kako je i propisano citiranom odredbom zakona. Ustavni sud, takođe, u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je Vrhovni sud uvidom u spise predmeta zaključio da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se osporeni akt temelji na istim razlozima kao i ranije odluke tuženog koje su u upravnom sporu poništene (kojim je na inicijativu načelnika Opštine apelantkinji stavljena na teret rekonstrukcija školske zgrade), dok se u konkretnom slučaju inicijativa za razrješenje apelantkinje sa dužnosti direktora škole temelji na davanju netačnih podataka apelantkinje Ministarstvu prosvjete u vezi sa radom škole i brojem radnika, te neovlašćenom oduzimanju pečata škole, što, u smislu odredbe člana 131 stav 6 tač. n) i r) Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, predstavlja razlog za razrješenje dužnosti direktora prije isteka mandata. Pri tome Ustavni sud smatra, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, da nema prozvoljnosti u primjeni materijalnog prava u presudi Vrhovnog suda, koji je zaključio da su neosnovani navodi apelantkinje da se radi o presuđenoj stvari, jer je osporeni akt tuženog utemeljen na drugačijim činjenicama od ranije donesenih odluka tuženog, koje su u sudskom postupku poništene. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud praktično, mada se o tome nije eksplicitno izjašnjavao, potvrdio odluku tuženog koji je zaključio da je apelantkinja razriješena dužnosti i zbog drugih nepravilnosti propisanih članom 131 stav 6 tačka r) Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, ocjenjujući da je apelantkinja nezakonito uzela pečate tuženog i držala ih kod sebe na koji način je postupila suprotno odredbi člana 13 Zakona o pečatima, kojim je propisano da se pečat čuva i upotrebljava u službenim prostorijama organa, odnosno organizacije, pa Ustavni sud smatra da ni u tom dijelu nema elemenata koji bi eventualno ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na apelantkinjinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao veoma jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je taj sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman