Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-438/17 (N. K., A. M., M. P., G. P. i B. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-438/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-438/17, rješavajući apelaciju Nataše Konkoli i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nataša Konkoli, Aleksander Meier, Mate Pejaković, Gordana Pejaković i Boris Šoda protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 126263 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nataša Konkoli, Aleksander Meier, Mate Pejaković, Gordana Pejaković i Boris Šoda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mira Škiljo, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 126263 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), kojeg su zaključili apelanti odnosno njihove prednici i tužena (M. V.), te uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i posjedovnog stanja u odnosu na nekretnine u Banjoj Luci.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi izveli zaključak da je sporni ugovor pravno valjan, odnosno da nije ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da su apelanti, osim Gordane Pejaković, u vrijeme zaključenja ugovora živjeli na području Hrvatske i Švajcarske, gdje nisu postojale okolnosti koje bi ograničavale njihovu slobodu odlučivanja, te da su na strani apelantice Gordane Pejaković postojale samo opšte ratne okolnosti, ali da ona nije dokazala da su, pored tih okolnosti, postojale i posebne okolnosti koje su je natjerale da mimo svoje volje predmetni zaključi ugovor. Vrhovni sud je istakao da revizioni navodi da je apelantica Gordana Pejaković bila izložena fizičkim i psihičkim prijetnjama zbog kojih je strahovala za svoj život, da joj je podstanar prijetio da će je ubiti i oduzeti joj kuću, da su i druga nepoznata lica zahtijevala da se iseli iz kuće i da joj je prijećeno smrću, nemaju uporište u provedenim dokazima (što je Vrhovni sud opširno obrazložio u osporenoj odluci). Vrhovni sud je zaključio da apelanti u konkretnom slučaju nisu uspjeli da dokažu nedostatak svoje slobodno izražene i ozbiljne volje za zaključenje spornog ugovora o razmjeni nekretnina, za šta su nižestepeni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja. Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni ugovor zaključen slobodno i dobrovoljno izraženom voljom ugovarača pa ne postoje uslovi iz člana 103. u vezi sa članom 28. ZOO zbog kojih bi taj ugovor bio ništav. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da paušalni navodi revizije da je samo jedna od tužiteljica-apelantica (a bilo ih je pet na tužilačkoj strani) zbog ratnih dejstava i ugroženosti po život napustila Banja Luku i preselila se u Hrvatsku, ne mogu da ishoduju drugačiju odluku suda jer u toku postupka ta apelantica nije dokazala da je bila izložena bilo kakvom nasilju i da je zbog toga, a mimo svoje volje, zaključila sporni ugovor. Vrhovni sud je naveo da opšte ratne okolnosti u kojima je taj ugovor zaključen, naime, nisu dovoljne da bi se ugovor proglasio ništavim, jer te okolnosti ne mogu uticati na postojanje slobodne i dobrovoljno izražene volje za njegovo zaključenje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu, u suštini, na način da su sudovi pogrešno cijenili iskaze svjedoka, kao i drugih izvedenih materijalnih dokaza i da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, uz obrazloženje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora kao razloga koji bi predmetni ugovor činili ništavim u smislu odredaba člana
103. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da su apelanti, izuzev apelantice Gordane Pejaković, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora boravili u Hrvatskoj i Švajcarskoj, te da samim tim nisu ni mogli biti izloženi bilo kakvom pritisku za zaključenje predmetnog ugovora, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman