Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/17 (R. Š. i N. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-496/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-496/17, rješavajući apelaciju Radenka Šakića i Novaka Šakića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Radenko Šakić i Novak Šakić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 079357 15 Rev od 13. oktobra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Šakić i Novak Šakić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 079357 15 Rev od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 079357 14 Gž od 26. septembra 2014. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 079357 10 P od 4. novembra 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 5. juna 2009. godine između prvoapelanta i drugoapelanta (precizirano u izreci prvostepene presude) i u dijelu u kojem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Banjaluka da briše zabilježbu ugovora o doživotnom izdržavanju, te u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se naloži Novki Idžan (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da se iseli iz prizemlja stambenog objekta i da prizemlje objekta slobodno od lica i svojih stvari preda drugoapelantu, kao i da mu plaća iznos od 300,00 KM mjesečno na ime zakupnine za korištenje prizemlja stambenog objekta počev od 1. juna 2012. godine do iseljenja.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je ugovorom o poklonu od 10. maja 2003. godine prvoapelant poklonio tužiteljici nekretnine – stan u prizemlju porodične kuće, koje nekretnine tužiteljica koristi od 1987. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je taj ugovor zaključen u pismenoj formi, potpisan od ugovornih strana i ovjeren kod nadležnog suda, te da stoga ispunjava formalno-pravne uslove valjanosti iz odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da nesumnjivo taj ugovor predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tužiteljice na predmetu poklona, bez obzira što se nije upisala u javne knjige u smislu odredaba člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka proizilazi da je postojala saglasnost oba ugovarača za zaključenje ugovora o poklonu, a ne ugovora o doživotnom besplatnom stanovanju, kako to tvrde apelanti. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su prvoapelant i drugoapelant 5. juna 2009. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je drugoapelant ostavio prvoapelantu cijelu porodičnu kuću sa svim pokretnim stvarima uključujući i prizemlje kuće. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da ugovorom o doživotnom izdržavanju drugoapelant nije mogao ponovo raspolagati istim nekretninama koje je prethodno poklonio tužiteljici, pa je u odnosu na tužiteljicu bez pravnog dejstva dio ugovora o doživotnom izdržavanju kojim je raspolagano prizemljem porodične kuće. Naime, Vrhovni sud je istakao da su apelanti bili nesavjesni prilikom zaključenja predmetnog ugovora jer su znali da je prizemlje kuće ranije poklonjeno tužiteljici, pa je shodno tome ugovor o doživotno izdržavanju, u dijelu kojim je raspolagano prizemljem kuće, zaključen protivno načelu savjesnosti i poštenja, kako je to propisano odredbama člana 12. Zakona o obligacionim odnosima, dok tužiteljica, kao raniji sticalac ima jači pravni osnov u odnosu na prvoapelanta, kao kasnijeg sticaoca bez obzira što tužiteljica nije ishodovala svoj upis u zemljišne knjige. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da tužiteljica ne drži sporni stan u prizemlju bez pravnog osnova, već na osnovu pravno valjanog ugovora o poklonu, iz kog razloga je drugoapelantov zahtjev kojim je tražio njeno iseljenje pravilno odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu da između drugoapelanta i tužiteljice nije bilo ugovoreno plaćanje zakupnine za korištenje stana u prizemlju porodične kuće (drugoapelant tvrdio u toku postupka da je tužiteljici stan dao na besplatno korištenje do kraja njenog života), Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen zahtjev za isplatu zakupnine. Vrhovni sud je ukazao da se suprotno tvrdnji apelanata, Okružni sud izjasnio o svim relevantnim žalbenim prigovorima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da su proizvoljno i arbitrarno primijenjene relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zbog čega je pogrešno utvrđeno da tužiteljica ima jači pravni osnov u odnosu na prvoapelanta.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman