Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/17 (M. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-516/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-516/17, rješavajući apelaciju Milutina Pejića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milutin Pejić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 149545 16 Gž 2 od 30. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milutin Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 149545 16 Gž 2 od 30. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 149545 12 P od 10. marta 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav i da ne prozvodi pravno dejstvo Ugovor o korištenju stana zaključen 18. avgusta 1987. godine između Steve Mirjanića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i SIZ-a stanovanja Banja Luka, kao pravnog prethodnika Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi), te da prvotuženi niti bilo koje drugo lice nije na temelju ovog ugovora steklo stanarsko pravo na stanu (preciznije opisan u izreci prvostepene presude), te da se utvrđuje da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o otkupu stana od 10. januara 2013. godine ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, zaključen između Grada Banja Luka i prvotuženog i drugotužene Mire Mirjanić, te zahtjev da se izvrši brisanje upisa prava svojine u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a koji upisi su izvršeni na temelju ugovora o otkupu stana.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 1. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju, pored ostalog, na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed prije 19. decembra 1998. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je svojstvo nosioca stanarskog prava prvotuženog na predmetnom stanu, prije 30. aprila 1991. godine utvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske od 29. januara 2001. godine. Okružni sud je naveo da je protiv tog rješenja apelant iskoristio sve pravne lijekove, da je vodio upravni spor, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 11. maja 2005. godine kojom je tužba odbijena. Okružni sud je naveo da je navedenim rješenjem apelant oglašen za bespravnog korisnika predmetnog stana, iz čega proizilazi da je apelant bez pravnog osnova koristio predmetni stan. Okružni sud je naveo da nije bilo sporno ni to da je prvotuženi u toku 1994. godine izgubio posjed na navedenom stanu, na koji način su se stekli uslovi za primjenu odredaba Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst. Isto tako, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 17. stav 1. Zakona o korištenju napuštene imovine - prečišćeni tekst propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Okružni sud je naveo da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da citirana zakonska odredba predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima, jer povrat stana zavisi samo od činjenice da li je u konkretnom slučaju prvotuženi bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine i da li je blagovremeno tražio povrat tog stana, u skladu sa odredbama člana 19. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst, do 19. aprila 2000. godine. Okružni sud je naveo da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari tražio utvrđenje u skladu sa odredbama člana 54. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se ovakva tužba može podići kada je to predviđeno posebnim propisima ili kada tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu, kao i činjenicu da je ugovor o korištenju predmetnog stana tužilac zaključio sa trećetuženim 2. septembra 1993. godine, a da takvi ugovori prestaju da važe prema odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst, Okružni sud je istakao da je onda očigledno da apelant nema pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, imajući u vidu da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 11. maja 2005. godine oglašen za bespravnog korisnika predmetnog stana.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi detaljnu hronologiju predmetnog postupka, te u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i u vezi s tim pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman