Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/17 (Z. L.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-816/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-816/17, rješavajući apelaciju Zehre Lišić rođ. Vejzagić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zehra Lišić rođ. Vejzagić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 081210 16 Gž od 19. januara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zehra Lišić rođ. Vejzagić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 2. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 081210 16 Gž od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 081210 14 P od 16. avgusta 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj na ime nematerijalne štete zbog smrti oca Š. V. isplati iznos od 20.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja kćerka preminulog Š. V., te da je Š. V. kao civil tokom 1993. godine nestao i to nakon što je viđen kako se kreće prema liniji fronte Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, te da je njegov leš ekshumiran u Sremskoj Mitrovici, a da uzrok smrti nije pouzdano utvrđen. Nadalje je navedeno da povodom smrti Š. V. nije vođen krivični postupak i nije donesena krivična presuda, niti u slučaju nasilne smrti postoje naznake o identitetu ili pripadnosti oružanim formacijama eventualnog počinitelja, kao i da se u nadležnom tužilaštvu sprovodi istražne radnje vezano za smrt Š. V.. Shodno tome, Apelacioni sud je naveo da pravosnažnom krivičnom presudom nije utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja, te da je opravdan zaključak Osnovnog suda o utemeljenosti prigovora zastare potraživanja naknade štete i neutemeljenosti tužbenog zahtjeva, iz razloga što se prigovor zastare potraživanja naknade štete u konkretnom slučaju prosuđuje primjenom odredaba člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelacioni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je tu štetu počinila (stav 1.) subjektivni rok, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2.) objektivni rok. S obzirom da je apelantkinja tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 10. septembra 2014. godine, a da je Rješenjem Osnovnog suda broj R-192/00 od 19. juna 2003. godine utvrđeno da se nestali Š. V. proglašava za umrlog, a kao datum njegove smrti ima se smatrati 10. oktobar 1993. godine, Apelacioni sud je naveo da je tužba podnesena izvan objektivnog roka propisanog citiranim odredbama člana 376. ZOO. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da se zakonski zastarni rok propisan odredbama člana
377. ZOO primjenjuje samo u slučaju kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a da se u protivnom primjenjuju odredbe člana
376. ZOO.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, te da u konkretnom slučaju potraživanje naknade štete nije zastarjelo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih prava (npr. zabranu diskriminacije i dr.) ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelantkinja, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
7. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantkinjinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman