Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1590/14 („Agrocop Export-Import“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 28. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1590/14

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1590/14, rješavajući apelaciju „Agrocoop export-importa“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Agrocoop export-importa“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 7. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se “zabranjuje zabrana otuđenja i opterećenja iznosa od 10.880.395 akcija Fabrike šećera Bijeljina sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda”.

2. Apelant je 30. juna 2014. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak uz koji je priložio Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 7. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1590/14 od 10. juna 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebno tužilaštvo za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore 15. decembra 2016. godine, a Okružno tužilaštvo 19. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine optužene Z.Ć. i D.N. proglasio krivim da su, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo: optuženi Z.Ć. produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a optuženi D.N. krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 5. u vezi sa st. 1. i 3. KZRS, te im izrekao kazne zatvora.

8. Predmetnom presudom na osnovu člana 280. stav 6. KZRS od apelanta kao trećeg lica oduzeti su imovina i novac, i to: 10.880,395 akcija, odnosno 51% učešća u kapitalu Fabrike šećera Bijeljina a.d. (u daljnjem tekstu: Fabrika šećera), koje se vode na vlasničkom računu u Centralnom registru hartija od vrijednosti RS a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centralni registar) na preduzeću Fabrika šećera, upisanih u skladu sa rješenjima bliže opisanim u izreci presude, koje su apelantovo vlasništvo, te novčani iznos od 2.672.590,58 KM. Najzad, u skladu sa članom 35. Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), oduzeti novac i imovina predati su Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom RS do pravosnažnog okončanja postupka, a u skladu sa članom 46. stav 1. istog zakona, kada odluka o trajnom oduzimanju imovine i novca postane pravosnažna, oduzeti novac i imovina postaju svojina Republike Srpske.

9. U obrazloženju presude detaljno je interpretirana obimna dokazna građa, prije svega materijalni dokazi-finansijska dokumentacija izuzeta od apelanta i izvodi sa njegovih računa kod poslovnih banaka, iskazi saslušanih svjedoka, među kojim i apelantovog direktora i šefa računovodstva, iskaz optuženog Z.Ć., nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke M.V. Ocjenjujući ove dokaze pojedinačno i uzajamnoj vezi, Okružni sud je utvrdio da je u označenom vremenskom periodu 14 offshore kompanija vršilo uplate novca proisteklog iz izvršenja krivičnog djela, odnosno izvršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga na apelantove označene račune, a koje su bile bez pravnog osnova i na osnovu kojih nije realiziran bilo kakav poslovni odnos. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M.V. Okružni sud je utvrdio da je priliv iz spornih avansa, kako je apelant knjižio ove uplate, a po kojim ni u jednom slučaju nije došlo do realizacije posla putem isporučene robe ili ostvarivanja bilo kakve poslovne saradnje, iznosio 8.024.423,33 KM. Od ovako primljenog novca izvršen je odliv u iznosu od 4.960.666.75 KM putem uplate Pavlović International Bank od koje je, prema Planu reorganizacije stečajnog dužnika (Fabrika šećera), vršen otkup potraživanja od navedene banke, odliv u iznosu od 2.177.610,00 KM na račun Advokatske kancelarije Mujić radi otkupa potraživanja 201 radnika Fabrike šećera, što ukupno iznosi 4.960.666,75 KM. Na temelju uvida u rješenje Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 24. novembra 2010. godine utvrđeno je da je apelantu, na ime ulaganja u Fabriku šećera za izvršeni otkup kredita i potraživanja od radnika, priznato učešće od 51% ili 10.880.395 akcija. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je navedeni novac, kao „prljavi novac“, apelant uložio u Fabriku šećera u označenom ukupnom iznosu. Dalje, označenim rješenjem Okružnog privrednog suda od 24. novembra 2010. godine apelantu su priznata i ulaganja po osnovu remonta pogona i troškova za revitalizaciju u iznosu od 3.457.013,31 KM, što sa već navedenim iznosom ukupno čini 9.456.240,74 KM, te je priznat iznos od 3.003.943,24 KM po osnovu preuzetih obaveza stečajnog dužnika (Fabrike šećera), što sve ukupno čini 12.460.183,98 KM. Na temelju ovog iznosa i pobrojanih ulaganja apelantu je pripalo 18.379.913 akcija s pravom glasa, odnosno 63,75 % učešća u kapitalu Fabrike šećera (51% ili 10.880.395 akcija za ulaganja u remont i revitalizaciju i 12,75% ili 7.499.518 akcija za preuzete obaveze stečajnog dužnika). U prilog zaključku da je apelant iskoristio „prljavi novac“ iz uplata offshore kompanija za ulaganje u Fabriku šećera ukazano je i na rješenje Poreske uprave RS od 30. juna 2010. godine, te bruto bilans apelanta na temelju kojih je zaključeno da apelant nije mogao ispuniti obaveze oko plaćanja preuzetih potraživanja povjerilaca stečajnog dužnika Fabrike šećera iz redovnog poslovanja, pa da je dodatna sredstva obezbijedio optuženi Z.Ć. od novca pribavljenog uplatama od offshore kompanija i drugih povezanih pravnih lica kojim je rukovodio i upravljao sam ili posredstvom svojih najbližih saradnika.

10. Okružni sud je, imajući u vidu ukupan iznos „prljavog novca“ od 8.024.423,33 KM, te iznos koji je apelant uplatio na ime učešća u 51% u kapitalu Fabrike šećera (4.960.666,75 KM), te iznos dat na kupovinu aviona (391.166,00 KM), zaključio da je apelantu od ukupnog iznosa „prljavog novca“ ostalo 2.672.590,58 KM, što je, u skladu sa članom 280. stav 6. KZRS, oduzeto od apelanta.

11. Na osnovu izvještaja stečajnog upravnika i zapisnika sa izvještajnih ročišta Okružni sud je utvrdio da je pregovore i realizaciju preuzetih obaveza vršio optuženi Z.Ć., te da se u apelantovo ime pojavljivao na ročištima u nadležnim sudovima, predstavljajući se kao apelantov direktor ili kao osnivač ili apelantov vlasnik. Okružni sud je zaključio da cilj ulaska optuženog Z.Ć. u strateško partnerstvo, prema Planu reorganizacije stečajnog dužnika (Fabrike šećera) prema kom je apelant preuzeo, kao strateški partner, da ispuni sve obaveze preuzete stečajnim planom, nije bilo pokretanje proizvodnje i trajno upravljanje imovinom i učešće u kapitalu, već je njegova namjera bila da se novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela, prikrivanjem njegovog stvarnog porijekla, legalizuje ulaganjem u Fabriku šećera. Okružni sud je, također, ocijenio i rješenje Poreske uprave.

12. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je optuženi Z.Ć. udruživanjem sa D.Š. i drugim licima iz njegovog kriminalnog miljea (prema presudama Višeg privrednog suda u Beogradu), putem više offshore kompanija, ubacivao veće količine „prljavog novca“ u Republiku Srpsku i Republiku Srbiju (8.024.423,33 KM), dajući uputstva Lj.M. (apelantovom direktoru u relevantnom periodu) i optuženom D.N., pa je novac po uplati na apelantov račun apelantov direktor Lj.M. isti ili naredni dan, kao „očišćen“ ili miješanjem sa drugim „čistim“ novcem, odnosno novcem koji potječe iz apelantovog legalnog poslovanja, dalje integrisao i ulagao, ili kupovao akcije drugih preduzeća na teritoriji Republike Srpske i Republike Srbije radi stjecanja što veće imovinske koristi. Okružni sud je na temelju konkretno objašnjenih okolnosti, te niza pripremnih konkretno pobrojanih aktivnosti koje je preduzimao optuženi Z.Ć., zaključio da je optuženi Z.Ć. znao da novac potječe iz krivičnog djela. Najzad, ukazano je da je ključna okolnost za postojanje krivičnog djela pranje novca svijest, odnosno znanje optuženog da novac potječe, da je pribavljen krivičnim djelom, te da nije neophodno da je sudskom presudom utvrđeno da je novac pribavljen krivičnim djelom, pa čak niti da je za osnovno krivično djelo pokrenut krivični postupak.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 006949 13 Kžž od 24. januara 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbu Tužilaštva protiv presude Okružnog suda. Žalbe optuženih Z.Ć. i D.N., te trećeg lica „Avio-rent“ d.o.o. Banja Luka djelimično su uvažene, pa je presuda Okružnog suda u odnosu na njih preinačena, te je, pored ostalog, optuženi Z.Ć. proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZRS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

14. Vrhovni sud je, imajući u vidu osnove iz kojih su izjavljene žalbe optuženih i trećih lica, te sadržaj žalbenih prigovora koji su se ticali bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odlučio da se održi pretres pred ovim sudom.

15. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da se činjenično stanje zasniva na brojnim materijalnim dokazima, nalazu i mišljenju vještaka M.V. u vezi s kojim je Okružni sud dao valjano obrazloženje zašto ga prihvata i zbog čega se ovaj dokaz ne može dovesti u sumnju, pravilnoj ocjeni iskaza pobrojanih svjedoka uz obrazloženje zašto im je poklonjena vjera, te uz valjane razloge i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćeni iskazi optuženog Z.Ć. i svjedoka A.K. Stoga, kao pravilno je ocijenjeno utvrđenje da sve novčane transakcije koje su opisane u izreci prvostepene, kao i presude ovog suda nije pratio stvarni poslovni odnos, sve uplate izvršene putem označenih poslovnih banaka na apelantov račun knjižene su kao avansi, što se prenosilo iz godine u godinu, sve do 2011. godine.

16. Vrhovni sud je pravilnim ocijenio i zaključak Okružnog suda da činjenicu udruživanja optuženog Z.Ć. sa D.Š., N.D. i S.P. zasnuje na dvije označene presude Višeg privrednog suda u Beogradu, a prema kojim su N.D. i S.P. proglašeni krivim za krivično djelo pranje novca. S tim u vezi je ukazano da se u navedenim presudama optuženi Z.Ć. dovodi u vezu sa D.Š., N.D. i svjedokom A.K., koji je saslušan u ovom postupku, odnosno sa D.Š., S.P. i svjedokom A.K.

17. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nije na pouzdan način utvrđeno da su novčana sredstva koja je ulagao u Fabriku šećera obezbijeđena novcem od offshore kompanija, pa da ne postoje uslovi da mu se oduzmu akcije i novac, te da je pogrešno utvrđeno njegovo učešće u kapitalu Fabrike šećera. S tim u vezi je ukazano da iz nalaza i mišljenja vještaka M.V. proizilazi da je apelant po osnovu izvršenog otkupa kredita i potraživanja radnika u Fabrici šećera ostvario učešće od 51% ili 10.880.395 akcija po nominalnoj vrijednosti akcije od 1,00 KM, po osnovu ulaganja u remont i revitalizaciju ostvario je učešće od 12,75% ili 7.499.518 akcija, a da iz redovnog poslovanja, bez primljenih avansa, ne bi mogao izmiriti obaveze koje je izmirio u periodu od 2008. do 2011. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U tom kontekstu apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog čega je došlo i do pogrešne primjene zakona. Prema njegovom mišljenju, osporene presude, pa i odluka o oduzimanju imovinske koristi zasnivaju se samo na pretpostavkama i insinuacijama.

20. Apelant tvrdi da su osporene presude matematički neodržive, jer oduzete akcije u visini od 10.880.395 ne čine 51% ukupnih akcija osnovnog kapitala Fabrike šećera, kako je pogrešno izračunao vještak M.V., već 37,7353 %, kako je pravilno izračunao Centralni registar. Dalje, apelant ističe da se u osporenim presudama navodi da je optuženi Z.Ć., zajedno sa Lj.M. i D.N., putem različitih offshore kompanija i preduzeća, putem poslovnih banaka izvršio ubacivanje veće količine novca stečenog izvršenjem krivičnog djela u privredne tokove u Republici Srpskoj i Republici Srbiji. Međutim, bez obzira na to da je sporni novac integrisan i u drugoj državi, cjelokupni iznos se oduzima od apelanta, ali ne i od drugih lica u koje je, prema stavu redovnih sudova, integrisan.

21. Dalje, apelant tvrdi da nisu mogle biti oduzete akcije Fabrike šećera, nego, eventualno, samo novac koji je, kako tvrdi, navodno pribavljen izvršenjem krivičnog djela. Apelant ističe da je optuženi Z.Ć. izvršenjem krivičnog djela pribavio novac, a ne imovinu (akcije). Također, ističe da su akcije Fabrike šećera stečene na zakonit način, u stečajnom postupku. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na član 280. KZRS, te član 407. ZKPRS.

22. Dalje, apelant je detaljno pobrojao iznose, kako tvrdi, navodno „prljavog novca“ koji je on, apelant, te druga pravna lica iz Srbije, prema optužnici Tužilaštva, uložio u Fabriku šećera pod utjecajem optuženog Z.Ć. Apelant ističe da, kada se saberu ovi iznosi, onda se dobije iznos od 3.372.184 KM navodno „prljavog novca“. Međutim, vještak M.V., kom su sudovi poklonili punu vjeru, utvrdila je da avans koji je uplatio u Fabriku šećera iznosi ukupno 2.576,253 KM. Ovo je prihvatilo i Tužilaštvo, ali je, i pored toga, zatražilo oduzimanje 63,75% akcija Fabrike šećera iako se za navedeni iznos „prljavog novca“ moglo steći 26% akcija. U vezi s tim je istakao i da je u postupku nesporno utvrđeno da je po osnovu izvršenih ulaganja u Fabriku šećera u iznosu od 12.460.183,98 KM stekao 18.379.913 akcija. Najzad, u ovom dijelu apelant je ukazao da su redovni sudovi na kraju utvrdili da ni ovaj iznos nije tačan, nego da je kompletan iznos od 4.960.666,75 (KM) kojim je kupljeno 51% akcija Fabrike šećera, ustvari, „prljav novac“, što nije tvrdio ni tužilac, te da se ima oduzeti i iznos od 2.672.590,58 KM a koji novac je prešao s njegovog računa na druga pravna lica. Apelant posebno ističe da je optužnicom traženo oduzimanje samo dionica stečenih u Fabrici šećera (63%), a da nije zahtijevano i oduzimanje dodatnog novca u označenom iznosu. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud pošao od pretpostavke da je apelant primio i zadržao kompletan iznos uplaćenih avansa koji nemaju pokriće u poslovnom odnosu, i to 8.024.423,33 KM, da je taj novac upotrijebio za otkup 51% dionica u Fabrici šećera, da je kupio avion „cesna“, pa da mu je od ukupnog iznosa „prljavog novca“ preostalo 2.672.590,58 KM. Prema njegovom mišljenju, ova konstatacija nema uporište u provedenim materijalnim dokazima, kao ni u nalazima vještaka A.P. i M.V., te je u suprotnosti sa optužnicom.

23. Apelant tvrdi i da redovni sudovi nisu uvažili činjenicu da najmanje 80% kapitala koji je uložio u Fabriku šećera u toku stečajnog postupka potječe od vlastite akumulacije, odnosno od strateškog partnera ZZ Jankovci iz Hrvatske, što nije „prljav novac“ a što, kako tvrdi, proizlazi iz svih izvedenih dokaza, te nalaza oba vještaka.

24. Dalje je apelant u apelaciji detaljno pobrojao konkretne uplate za koje tvrdi da nemaju nikakve veze, kako su redovni sudovi zaključili, sa D.Š. i izvjesnim D. i P., niti sa bilo kakvim udruživanjem optuženog Z.Ć. sa trećim licima.

25. Apelant ističe da su redovni sudovi zaključak da se radi o „prljavom novcu“ zasnovali na sljedećem: a) da sve novčane tokove nije pratio stvarni poslovni odnos, odnosno isporuka robe - a što, kako smatra, ne znači ništa, jer do realizacije poslovnog odnosa može doći i naknadno, naročito u slučaju pozajmice koja i ne mora biti pravdana relevantnom dokumentacijom (nije krivično djelo), novac je primljen i knjižen na transparentan način, te transferiran putem poslovnih banaka, b) da su svi iznosi koji su od offshore kompanija uplaćivani putem označenih banaka na njegov račun knjiženi kao avansi, a što se prenosilo iz godine u godinu – prema njegovom mišljenju, uplate od offshore kompanija same po sebi nisu pretpostavka krivičnog djela, avansi su uredno knjiženi, odnosno radi se o uredno evidentiranom novcu, avans (predujam) ukazuje na početak poslovnog odnosa koji ne mora da se završi odmah ili u nekom određenom roku, c) da se optuženi Z.Ć. udružio radi izvršenja krivičnog djela sa D.Š., N.D. i S.P. a N.D. i S.P. su osuđeni u Srbiji – apelant ističe da se N.D. i S.P., prema presudama kojim su osuđeni, ne dovode u vezu ni sa jednom uplatom njemu od trećih kompanija, da nemaju veze sa radnjama koje se stavljaju na teret optuženom Z.Ć., odnosno s ulaganjem u Fabriku šećera, da se radi o sporazumima o priznanju krivice zaključenim u drugoj državi, pa da se ni osuđujuća presuda Z.Ć., kao ni odluka o oduzimanju imovinske koristi nisu mogle zasnovati u pretežnom dijelu na ovim dokazima. Prema njegovom mišljenju, u postupku pred redovnim sudovima Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz, odnosno nije vođena ozbiljna međunarodna istraga koja bi potvrdila da se radilo o „prljavom novcu“. Najzad, ističe i da je uplatu od „Laffino trade“ USA pojasnio optuženi Z.Ć., te svjedok A.K. i da su, s tim u vezi, predočeni materijalni dokazi.

26. Apelant tvrdi da je sve navedeno iznosio i u svojoj žalbi, ali da se Vrhovni sud o njegovim navodima nije ni izjasnio.

27. U dopuni apelacije od 30. juna 2014. godine apelant je istakao da je Okružni sud odbacio njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti kao nedopušten.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je oduzimanje imovine i novca stečenog izvršenjem krivičnog djela pranje novca za koje je osuđen Z.Ć. zasnovano na članu 280. stav 6. ZKPRS. Dalje, ukazano je da je od apelanta oduzeto 10.880.395 akcija ili 515 učešća u kapitalu Fabrike šećera a koje se vode na vlasničkom računu u Centralnom registru hartija od vrijednosti na Fabrici šećera.

29. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je Vrhovni sud u ovom predmetu donio presudu nakon što je održao pretres, pa da se o navodima iz apelacije može izjašnjavati samo ovaj sud.

30. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenoj presudi pravilno i potpuno ocijenjeni provedeni dokazi na temelju kojih je pravilno utvrđeno činjenično stanje, te pravilno primijenjen član 280. stav 6. KZRS.

V. Relevantni propisi

31. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Osnov oduzimanja imovinske koristi Član 94.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela, pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

Pranje novca Član 280.

(1) Ko novac ili imovinu za koje zna da su pribavljeni krivičnim djelom primi, zamijeni, drži, s njim raspolaže, upotrijebi ga u privrednom poslovanju ili ga na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (…) (3) Ako je novac ili imovina iz st. 1. i 2. velike vrijednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina (…) (6) Novac i imovina iz prethodnih stavova oduzeće se.

32. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Sadržaj presude Član 304.

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(…)

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2014. godine a apelacija je podnesena 7. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv optuženog Z.Ć. i D.N. Međutim, u predmetnom postupku koji je vođen protiv drugih lica apelantu je, kao trećem licu, oduzeta imovina, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje s građanskog aspekta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 1, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Apelantovi navodi, u suštini, svode se na tvrdnju da su pogrešno ocijenjeni provedeni dokazi zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje a što je rezultiralo i pogrešnom primjenom zakona. Prema njegovom mišljenju, osporene presude i odluka o oduzimanju imovinske koristi zasnivaju se samo na pretpostavkama i insinuacijama.

42. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Naime, u svojoj praksi Ustavni sud je usvojio stav da slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje, pa da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35).

44. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su redovni sudovi brižljivo i savjesno ocijenili, prije svega, obimnu dokaznu građu, materijalne dokaze, prije svega, finansijsku dokumentaciju izuzetu od apelanta, te iskaze saslušanih svjedoka, dajući pritom valjane razloge i obrazloženja kako u pogledu njihovog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, te nalaz i mišljenje vještaka M.V. Na temelju navedenih dokaza Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, tj. da sve novčane transakcije koje su opisane u izreci prvostepene, kao i osporene presude nije pratio stvarni poslovni odnos, te da su sve uplate izvršene putem označenih poslovnih banaka na apelantov račun knjižene kao avansi a što se prenosilo iz godine u godinu, sve do 2011. godine. Dalje, Vrhovni sud je dao valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u vezi sa činjenicom da je Okružni sud prihvatio presude Višeg privrednog suda u Beogradu protiv označenih lica kao dokaze na kojim je utvrđena činjenica da se optuženi Z.Ć. udružio sa D.Š. i označenim licima iz njegovog kriminalnog miljea, kako bi, putem više offshore kompanija, ubacivao veće količine „prljavog novca“ u Republiku Srpsku i Republiku Srbiju.

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, slijedom brižljive i savjesne ocjene dokaza, utvrđen iznos „prljavog novca“, odnosno novca stečenog izvršenjem krivičnog djela, koji je apelant stekao putem uplate od offshore kompanija, te iznos ovako stečenog novca koji je upotrijebljen u svrhu stjecanja označenog broja dionica ili 51% kapitala Fabrike šećera, te iznos ovog novca koji je, nakon kupovine aviona, preostao apelantu. Slijedom ovakvog utvrđenja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, od njega su primjenom člana 280. stav 6. ZKPRS, kojim je propisano da će se oduzeti novac i imovina stečeni izvršenjem krivičnog djela pranje novca, oduzeti novac i akcije. Ustavnom sudu nije predočen niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je optužnica glasila samo na oduzimanje akcija, a ne i novca. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je osporena presuda matematički neodrživa, te da je vještak M.V. pogrešno izračunao učešće u vlasničkom kapitalu, te broj akcija, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda proizlazi da je ova činjenica utvrđena ne samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka M.V. već i rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 24. novembra 2010. godine prema kom je apelantu, na ime ulaganja u Fabriku šećera za izvršeni otkup kredita i potraživanja od radnika, priznato učešće od 51% ili 10.880,395 akcija, koliko je od apelanta i oduzeto osporenom presudom. Dalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da optuženi Z.Ć. nije proglašen krivim samo za pribavljanje novca, kako apelant tvrdi, već i za ubacivanje „prljavog novca“, pored ostalog i putem apelantovih računa u privredne tokove, kao u slučaju Fabrike šećera.

46. Najzad, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je optuženi Z.Ć. znao da novac pribavljen uplatama od offshore kompanija potječe od izvršenja krivičnog djela, a da, kako su redovni sudovi zaključili, za postojanje krivičnog djela pranje novca za koje je optuženi Z.Ć. i proglašen krivim nije neophodno da je sudskom odlukom utvrđeno da je novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela, odnosno da je, s tim u vezi, pokrenuta istraga. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da je Vrhovni sud zaključio da su same uplate od offshore kompanija krivično djelo, kao i da nije utvrđeno da je novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela, odnosno da nije vođena međunarodna istraga. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje da je ovako pribavljeni novac knjižen kao avans, a da ne postoji rok u kom se mora realizovati poslovni odnos, da je prenošen iz godine u godinu i da je uredno evidentiran i iskazivan, pa da to isključuje zaključak da se radi o „prljavom novcu“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi i da se optuženi Z.Ć. izjašnjavao samo o uplatama dviju offshore kompanija, ali da je odbio da se izjasni o uplatama preostalih dvanaest kompanija. Također, a što ni apelant ne osporava u apelaciji, samo dvije uplate pratile su dvije profakture za koje je zaključeno da su fiktivne, jer po njima nikad nije došlo do isporuke robe, dok preostale uplate nisu imale bilo kakav pravni osnov.

47. Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, koja je potkrijepljena valjanim razlozima i obrazloženjem u prilog zaključku o postojanju odlučnih činjenica na koje je pravilno primijenjeno relevantno pravo. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantovu tvrdnju da je Vrhovni sud propustio da odgovori na navode iz njegove žalbe a koje su se, prema obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, svodile na tvrdnju da novčana sredstva koja je ulagao u Fabriku šećera ne potječu od uplata offshore kompanija, te da nije pravilno utvrđeno njegovo učešće u kapitalu Fabrike šećera.

48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. U vezi s navodima koji se tiču prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na istim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na prethodni zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz kojeg proizlazi da je odluka o oduzimanju označenog broja akcija i novčanog iznosa, za koji je, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno da je pribavljen krivičnim djelom, zasnovana na odredbi člana 280. stav 6. KZRS, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, koja je potkrijepljena valjanim razlozima i obrazloženjem u prilog zaključku o postojanju odlučnih činjenica na koje je pravilno primijenjeno relevantno pravo, te kada redovni sud nije propustio da se izjasni o apelantovim žalbenim navodima u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnog prava.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za ocjenu dokaza, činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1590/14 („Agrocop Export-Import“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio