Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/17 (S.S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-289/17, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 031279 16 Mož od 18. novembar 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18-0-Dn 1-000021 16 od 9. decembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18-0-Dn1-000022-16 od 9. decembra 2016.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 19. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 031279 16 Mož od 18. novembra 2016. godine, Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18-0-Dn 1-000021 16 od 9. decembra 2016. godine i Rješenjem Općinskog suda broj 18- 0-Dn1-000022-16 od 9. decembra 2016. godine.
2. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda usvojena je žalba tuženih-protivnika osiguranja (A. M. i S. M), te je preinačeno prvostepeno rješenje tako što je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem određena mjera osiguranja kojom je zabranjeno protivnicima osiguranja da otuđe, prikriju, opterete ili raspolažu predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da su protivnici predlagača i prije donošenja prvostepenog rješenja otuđili sporne nekretnine, pa odluka (mjera osiguranja) kojom se to zabranjuje ne ostvaruje cilj na što žalba protivnika predlagača, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovano ukazuje. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je žalbu valjalo uvažiti i prvostepenu odluku preinačiti, odnosno prijedlog za određivanje mjere osiguranja odbiti, jer se prvostepenom odlukom ne bi ostvarila svrha mjere osiguranja – ne bi se onemogućilo raspolaganje predmetnom nekretninom.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 18-0-Dn1-000021-16 od 9. decembra 2016. godine u predmetu podnosioca zahtjeva E. I. radi polaganja isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretnini prodavca S. M. na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 9. marta 2016. godine dozvoljeno je polaganje isprava radi sticanja prava vlasništva na nekretnini bliže označenoj u rješenju u vlasništvu tuženog S. M. sa dijelom 1/1 u korist E. I.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 18-0-Dn1-000022-16 od 9. decembra 2016. godine u predmetu podnosioca zahtjeva Doo Ibrahimović Bosanska Otoka radi polaganja isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretnini prodavca A. M. na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 31. marta 2016. godine dozvoljeno je polaganje isprava radi sticanja prava vlasništva na nekretnini bliže označenoj u rješenju u vlasništvu tuženog A.M. sa dijelom 1/1 u korist Doo Ibrahimović Bosanska Otoka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, navodi da sud koji je odlučivao nije u dovoljnoj mjeri postupio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno da nije pravilno cijenio dokaze i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 18 0 P 031279 16 Mož od 18. novembra 2016. godine
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno – pravnih propisa. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 18-0-Dn1-000021-16 od 9. decembra 2016. godine i Rješenje Općinskog suda broj 18-0-Dn1-000022-16 od 9. decembra 2016. godine
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 203. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u propisanom roku podnese žalbu nadležnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj 18- 0-Dn1-000021-16 od 9. decembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda broj 18-0-Dn1-000022- 16 od 9. decembra 2016. godine. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman