Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-615/17 (E. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-615/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-615/17, rješavajući apelaciju Ešrefe Šaćirović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ešrefa Šaćirović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067593 15 Rev od 3. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ešrefa Šaćirović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijela je 14. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 067593 15 Rev od 3. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica isključivi vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene presude), te da je tuženi (I. K.) dužan trpjeti da se apelantica upiše kao vlasnik sa 1/1 dijela, a da se tuženi briše kao suvlasnik sa ½ dijela.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se apelantičin zahtjev odnosi na utvrđivanje da je apelantica vlasnik i na ½ dijela nekretnine upisane na tuženom. Vrhovni sud je istakao da je tako postavljeni stvarno pravni zahtjev tužbe zasnovan na jednom od osnova iz čl. 23 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da to znači da je trebala dokazati da je vlasništvo na ½ dijela sporne nekretnine upisanog na tuženom, apelantica stekla na osnovu zakona, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa ili nasljeđivanjem. Vrhovni sud je naglasio da ni jedan od ovih osnova u postupku nije dokazan. Vrhovni sud je pojasnio da je apelantica, zapravo, zasnivala svoj zahtjeva na osporavanju ugovora o kupoprodaji (u kojem je navedeno da kupci – apelantica i tuženikupuju predmetnu nekretninu kao suvlasnici sa dijelom od po ½ , koji je potpisan od ugovornih strana, te su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda, plaćen porez, pa je po osnovu predmetnog ugovora izvršen upis apelantice i tuženog kao suvlasnika predmetne nekretnine sa dijelom od po ½), iz koje tvrdnje bi proizlazilo da je taj ugovor bio prividni ugovor koji je prikrivao darovanje ili da je postojala mana volje. Vrhovni sud je ocijenio da apelantičini navodi nisu bili u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, jer zahtjev tužbe nije bio postavljen na pobijanje ugovora o kupoprodaji (utvrđivanje ništavosti ili poništavanje) u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, nakon čega bi se tek moglo tražiti brisanje upisa tuženog i upis apelantice. Vrhovni sud je zaključio da to pravno pitanje bez postavljenog tužbenog zahtjeva u tom smislu nije moglo biti riješeno ni kao prethodno pitanje iz čl. 12 Zakona o parničnom postupku. S druge strane, Vrhovni sud je istakao da je tačno da činjenica postojanja ili nepostojanja vanbračne zajednice u konkretnom slučaju nije relevantna, jer osnov upisa suvlasništva tuženog nije bilo utvrđenje vanbračne imovine po zakonu, već sticanje suvlasništva na osnovu pravnog posla (kupoprodajni ugovor). Dakle, Vrhovni sud je naglasio da apelantica u postupku nije dokazala osnov za sticanje vlasništva iz čl. 23 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da kako se revizija odnosi na povrede postupka zbog ocjene dokaza u vezi sa činjenicom koja nije relevantna za predmetni spor (nepostojanje vanbračne zajednice), te kako je drugostepeni sud pravilno primjerno materijalno pravo kada je žalbu tužiteljice odbio, to je Vrhovni sud, reviziju odbio kao neosnovanu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza, odnosno da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-615/17 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio